Udbini informatori i doušnici bili su čak iz najbližih redova vođa HSS-a u emigraciji, dr. Vladka Mačeka i dr. Jurja Krnjevića, pa čak i iz šire obitelji. HSS je kao dio politčke emigracije bio nadziran od zloglasne tajne komunističke službe UDBA-e. Sam Tito je 1946. na javnom skupu nazvao HSS i njenog vođu Vladka Mačeka najvećim neprijateljem hrvatskog naroda.
I prvi predsjednik obnovljenog HSS-a u domovini od 1989. do 1991. bio je žrtva UDBA-e Niko Novaković (1913. – 1994.), koji je u Sarajevu 1977. osuđen na 12 godina zatvora zbog neprijateljske djelatnosti, odnosno veze s Krnjevićem i emigrantskim HSS-om.
Hrvatska seljačka stranka bila je stožerna i najvažnija stranka hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji u borbi za nacionalna prava, a protiv dominacije i nasilja velikosrpskog režima u Beogradu.
Photo: hr.wikipedia.org
Zbog toga je u jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. radikalski zastupnik i velikosrbin Puniša Račić pucao i ranio vođu hrvatskoga naroda i predsjednika HSS-a Stjepana Radića, ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića te ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu. Radić je od posljedica ranjavanja umro 8. kolovoza 1928.u Zagrebu.
Napad na predsjednika HSS-a cijeli je hrvatski narod shvatio kao napad na svoju samobitnost i samostojnost, te se pogreb Stjepana Radića pretvorio u najveći događaj u novijoj hrvatskoj povijesti
Za novog predsjednika HSS-a 1928. izabran je dr. Vladko Maček. U ostatku borbe za opstojnost hrvatskog naroda vođa HSS-a dr. Vladko Maček uspijeva izboriti za Hrvatsku visok autonomni status Banovine Hrvatske, što je bio nukleus današnje hrvatske države.
Zbornik HSS-a za 1930. – trnova kruna na hrvatskom grbu kao znak patnje u Jugoslaviji
Photo: hr.wikipedia.org
HSS je djelovao u slobodnom Zapadnom svijetu, a u Jugoslaviji je bio zabranjen
Nakon II. svjetskog rata i dolaska na vlast komunista, a posljedično time i njene tajne službe UDBA-e, rad HSS-a je u totalitarnoj Jugoslaviji zabranjen i stranka djeluje iz inozemstva.
Naime, krajem rata Vladko Maček, kojeg su komunisti optuživali za izdaju, zajedno sa dužnosnicima i vojskom NDH odlazi u emigraciju. Uz pomoć Jurja Krnjevića organizira rad stranke u emigraciji i osnivanje ogranaka diljem svijeta. Nakon njegove smrti 1964. Juraj Krnjević postaje predsjednikom stranke i ostaje na njenom čelu do svoje smrti 1988. godine.
Photo: narod.hr
Godine 1947. na zagrebačkom sveučilištu otkrivena “ilegalna subverzivna” organizacija HSS-a od 27 članova (kako su ih nazivali komunisti), na čelu sa ing. Štefanom. Nastojali su. prema Udbi, sabotirati rad na Sveučilištu, izazivati incidente i okupljati revolucionarnu omladinu koja je bila protukomunstički nastrojena. Radili su na prikupljanju špijunskih podataka, koje su predavali papinskom nunciju i zagrebačkom kaptolu, a pripremali su izvještaje i za druge strane predstavnike. Sve je to izvjestila Udba, koja je nastojala uništiti bilo kakav hrvatski otpor komunističkoj diktaturi i velikosrpstvu.
Mnoge su organizacije HSS-a i do tada djelovale u slobodnim zapadnim državama prije rata, a sada je dolazak komunističkih disidenata iz domovine nakon 1945. godine pojačao njihov rad. Takve organizacije postojale su u Kanadi (najveća aktivnost), SAD-u, Južnoj Americi, Australiji, Belgiji, Velikoj Britaniji i Zapadnoj Njemačkoj. Stranka je organizirala Hrvatske narodne dane, povremno su organizirani prosvjedni skupovi za obranu ljudskih i nacionalnih prava hrvatskog naroda, što je posebno nadzirala Udba i njeni agenti u inozemstvu. Izdavana su glasila i organizirana sportska društva. HSS u emigraciji uvijek nastupa samostalno, pa se tako stranka nije uključila ni u Hrvatsko narodno vijeće, osnovano 1974. u Torontu.
Glasilo HSS-a u emigraciji piše o progonima članova te stranke i udbaškim ubojstvima (1983.)
Photo: hkv.hr
Udba nadzire rad HSS-a u emigraciji
Pravaš Ivan Tepeš, zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, povjesničar i političar doktorirao je na temu „Političko djelovanje Hrvatske seljačke stranke u emigraciji od 1945. do 1990. godine“. Jedan je od rijetkih povjesničara koji je istražio djelovanje HSS-a u emigraciji. U njegovu doktoratu brojne su zanimljivosti i nepoznati detalji o HSS-u u emigraciji, piše vecernji.hr
“Već dulje vrijeme zanimam se za političku emigraciju, posebno za HSS zato što je to stranka koja je uživala najveću potporu u hrvatskom narodu do Drugog svjetskog rata. O djelovanju vodstva HSS-a u emigraciji, ljudima koji su uživali veliku potporu, malo se zna. Kad sam krenuo u istraživanja, nisam se ni nadao na koje ću bogatstvo naići: pluralizam razmišljanja unutar HSS-a i hrvatskih političkih organizacija. Potrebno je razbiti mit o jednodimenzionalnosti hrvatske političke emigracije, a HSS je očiti primjer”, kaže Ivan Tepeš čija su istraživanja uglavnom temeljena na Udbinim dosjeima HSS-ovaca koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu.
Riječ je o dosjeima dužnosnika, predsjednika HSS-a od 1928. do 1964 Vladka Mačeka (1879. – 1964.); predsjednik HSS-a od 1965. do 1988. Jurja Krnjevića (1895.-1988.), Mačekova tajnika Branka Pešelja i drugih HSS-ovaca iz emigracije. Na osnovi informacija koje je dobivala, Udba je radila elaborate, analizu djelovanja političke emigracije.
Juraj Krnjević
Photo: hr.wikipedia.org
„Te su informacije bile prvoklasne jer su informatori, očito, bili izravno ubačeni i Mačeku i Krnjeviću. Udbini informatori razgovarali su s vođama HSS-a u četiri oka.“ Među Udbinim informatorima bilo je ljudi iz politike i diplomacije, koji su prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata bili vezani za strukture Kraljevine Jugoslavije, i koji su poznavali Mačeka i ljude iz vodstva HSS-a. Nakon rata počeli su raditi za komunističku Jugoslaviju, dragovoljno ili pod ucjenom. Osim njih, ucijenjeni su ili zavrbovani razni drugi članovi HSS-a, kako oni koju su ostali u domovini tako i oni u inozemstvu. Iz dosjea Jurja Krnjevića vidljivo je da su Udbini informatori bili i iz redova njegove šire obitelji.
Mačekove emigrantske aktivnosti Tito je spomenuo i u svojem govoru na velikom skupu u Zagrebu u povodu izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske u studenom 1946. godine. Tito je tada u svom govoru Mačeka zbog svih tih njegovih emigrantskih aktivnosti nazvao neprijateljem br. 1. hrvatskog naroda.
Ali taj interes Udba i Tita za HSS kopni nakon 1953. godine kada je jednopartijski sustav utvrđen i kada je postalo bjelodano da i komunizam i Jugoslavija – opstaju. Tito se naime bojao višestranačkih izbora na kojima je inzistirao Zapad, s obzirom na popularnost HSS-a.
Photo: hazud.hr
Prema Mačekovu dosjeu, Udba ga je konstantno pratila sve do smrti, međutim, interes Udbe za njega je od 1953. bio jako malen i njegove aktivnosti od 1953. do 1964. nalaze se na svega osam od sveukupno gotovo 900 stranica, koliko sadrži dosje. Jugoslavenske tajne službe su, dakako, budno pratile rad i djelovanje Branka Pešelja (1909. – 1990.), Mačekova osobnog tajnika. Maček i Pešelj su u istom automobilu zajedno izašli iz Zagreba u svibnju 1945.
Na meti Udbe posebno su bile osobe koje su u medijima pisale protiv komunističkog Titova režima. Tako su pošto-poto htjeli zaustaviti i Bogdana Radicu, hrvatskog intelektualca i novinara, koji je bio blizak HSS-u. Radica je razorno pisao o Titovu režimu.
Juraj Krnjević posebno je bio na meti Udbe. On je sve vrijeme emigracije održavao veze s domovinom, dobivao je informacije iz prve ruke, pratio hrvatski, jugoslavenski i međunarodni tisak.
Krnjevićeva aktivnost bila je velika i intenzivna. Emigracija je u njemu u jednom trenutku vidjela i potencijalnog vođu, što je bilo logično s obzirom na to da je on bio zapadno orijentiran i za vrijeme rata nije bio kompromitiran. Zalagao se za demokraciju i, što je važno, za samostalnu Hrvatsku.
„Krnjević je bio isključivo za neovisnost Hrvatske. U jednom izvještaju Udbe iz 1952., nakon što su Krnjević i Pešelj bili u U.S. State Departmentu, informator prepričava, što je Krnjević rekao Amerikancima. Pešelj je, prema Udbinu informatoru, ispričao da je Krnjević u State Departmentu rekao da je svjestan kako Amerikanci to ne žele čuti, ali im netko mora reći da hrvatski narod želi samostalnu hrvatsku državu.“
Prvi predsjednik obnovljenog HSS-a u domovini od 1989. do 1991. bio je Niko Novaković (1913. – 1994.), za kojeg je bilo karakteristično da je u Sarajevu 1977. osuđen na 12 godina zatvora zbog neprijateljske djelatnosti, odnosno veze s Krnjevićem i emigrantskim HSS-om. Novaković je kao politički zatvorenik robijao u Foči. Za njega je Krnjević je intervenirao preko Amnesty Internationala i prosvjedovao kod stranih vlada. Iz zatvora je pušten sredinom 1987. godine. Poginuo je u prometnoj nesreći 1994. godine.
„Prema Udbinu elaboratu, HSS je smatran opasnim sve do kraja 1989. Udba je radila elaborat o vanjskoj agresiji na SFRJ u kojem su zaključili da bi vanjske sile mogle iskoristiti Središnji odbor HSS-a, između ostalih, kao vladu koja bi bila nametnuta od zapadnih sila. U HSS-u su sve vrijeme vidjeli potencijalnu opasnost iako je HSS godinama slabio, pogotovo nakon 1979. i 1980., kada se događa veliki raskol u iseljeništvu. Evidentno je da su HSS-ovci jugoslavenskom komunističkom režimu predstavljali potencijalnu opasnost jer su imali potporu zapadnih demokratskih zemalja“, zaključio je Tepeš.
Zna li sve ovo Krešo Beljak?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
