Sri Lanka ovih dana proživljava katastrofu – ne samo onu ljudsku, već i ekonomsku. Teroristički napadi su za cilj imali pogoditi između ostalog turizam te zemlje – a on je posebno važan ekonomski sektor. Udio turizma u BDP-u im je još 2014., pet godina nakon završetka građanskog rata, iznosio 11,1%, i ubrzano je rastao.
Turizam je jedna od glavnih industrija u Šri Lanki. Glavne turističke atrakcije su plaže u južnim i istočnim dijelovima otoka te antička baština koja se nalazi u unutrašnjosti zemlje. No Sri Lanka baš nema sreće s turizmom: Njegov je razvoj priječio rat s Tamilima koji su htjeli neovisnu državu, ali i tsunami koji je pogodio Indijski ocean 2004. godine. No broj turista se u zadnjih deset godina povećavao, pa je tako 2017. zabilježeno 2,2 milijuna turista.
Sri Lanka ne živi više (samo) od plantaža čaja – iako su plantaže i dalje značajan čimbenik ekonomije države, pa ni samo od tekstilne industrije koja je zamijenila plantaže: Sri Lanka je još uvijek dovoljno siromašna da bi mogla proizvoditi jeftine pamučne majice, i ima dovoljno jeftine radne snage za to. Ako ste se kad pitali gdje se proizvodi Victoria’s secret i Tommy Hilfiger, na Sri Lanki. I nije baš da su na Sri Lanki sretni zbog toga, jer svi ti skupi brandovi plaćaju radnice izrazito loše – raditi u tekstilnoj industriji znači biti sirotinja, kao što je to značio i rad na plantaži.
IT industrija – veliki izvoznik
No zato se je u posljednjih deset godina IT industrija u Sri Lanki povećala za 300% i dosegnula 1,2 milijarde dolara prihoda samo od izvoza. Taj sektor zapošljava više od 80.000 profesionalaca i time pridonosi s oko 12% izvoza u sektoru usluga.
IT sektor u Hrvatskoj pak izvozi oko pet puta manje nego na Sri lanki – njegovi su prihodi 2017. bili deset milijardi kuna, a izvoz tri milijarde kuna. Istina, Sri lanka ima i pet puta više stanovnika – no tamo se suvremene uslužne djelatnosti razvijaju brzo, naročito financijski sektor, gdje je Sri lanka vrlo jaka. Iako i dalje nominalno “socijalistička” – što stvarno nije još od Sirimavo Bandaranaike – Sri lanka uspijeva privući brojne strane ulagače u brojne svoje industrije.
No Hrvatska nikako da privuče bilo koga. Devedetih, kad je bio prvi val ulaganja u zemlje propalog komunističkog bloka, mi smo ga propustili iz očitih razloga – bio je rat. No ni kasnije se ništa nije događalo, ostali smo na začelju tranzicijskih zemalja. Može li se to objasniti samo kašnjenjem s ulaskom u EU? Ili politikom?
Mađarska pak privlači milijarde i milijarde stranih ulaganja, najviše u auto-industriju: Sad i BMW tamo gradi tvornicu. I to iako Orban nije naročito popularan u EU, zapravo, mrze ga. Plenković pak čini sve da se dodvori EU, a nije baš da ga doživljavaju. Koji su stvarni razlozi zbog kojih ulagači izbjegavaju Hrvatsku u širokom luku? Gdje je problem? Čak i u Vučićevu Srbiju ulažu više, iako je općenito na lošem glasu.
Partijska škola u službi kapitalizma
Kod nas stranci ako nešto ulažu, ulažu uglavnom u turizam. Tu spada i kupovina kumrovečke partijske škole od stanovite gospođe znakovitog prezimena Yu. Zapravo, ono malo investicija što je bilo, svodilo se uglavnom na privatizaciju državne imovine, ne na prave, greenfield investicije.
Jedan od razloga su plaće u Hrvatskoj, koje su veće nego u većini država europskog istoka, naročito bruto. Srbija je kudikamo jeftinija, što se tiče fizičke radne snage. Mađarska pak nije bitno jeftinija, ali nudi osjetno bolje uvjete i ulagačku klimu, i veću produktivnost.
Srbiji mi ne možemo konkurirati niskim plaćama te bi stoga trebali poraditi na tome da privučemo industrije veće dodane vrijednosti uz koje idu istraživanja i razvoj, ne one proizvodne koje se svode na doradu, jer tu nema ni neke zarade. Jedan od razloga je svakako i što mi ulažemo – i nudimo strancima da ulože – u postojeće neprofitabilne i nerentabilne tvrtke naslijeđene iz socijalizma, koje se poput brodogradnje, temelje na velikim transferima novca poreznih obveznika, a to je nešto što prije ili kasnije postane neodrživo i dođe do svoga kraja.
Turizam je kod nas de facto jedina industrija u kojoj postoji koncentracija investicija. Hrvatska, za razliku od drugih zemalja koje su fokusirane na autoindustriju i slično, nema tu sektorsku koncentraciju. Turizam i jest djelomični krivac za propast velikog dijela tradicionalnih industrija: U početku se možda rentalo sobe po “cimerfraj” sistemu, bio je to dodatni izvor zarade; Danas je turizam ozbiljan posao i nikom normalnom ne pada na pamet usput uzgajati paradajz i raditi u tvornici. No novac zarađen na turizmu je podigao opću razinu plaća u zemlji; a ta razina plaća nas je učinila razmjerno – nekonkuretnima.
Neprijateljski odnos prema svima
No to nije jedini razlog, jer ima i drugih koji puno zarađuju na turizmu, pa se te zemlje bave i drugim stvarima. Jedan od razloga je i monetarna politika koja kunu drži precijenjenom, u ime “stabilnosti”, što bitno narušava izvoz i potiče uvoz. Koji je smisao monetarne suverenosti ako nikad nismo koristili mogućnosti koje pruža, da manipuliranjem tečajem pomognemo izvoznoj industriji, i time privučemo i ulagače?
Nadalje, oni rijetki ulagači tvrde kako se državna administracija i lokalne vlasti često odnose neprijateljski prema ulagačima, stvaraju im birokratske prepreke, ponekad ih i reketare: Investitori se godinama žale na dugotrajnost ishođenja različitih dozvola, kompliciranost propisa, na razmjerno visoke poreze, sporost pravosuđa i neujednačenost sudske prakse u Hrvatskoj. Nedavno je snižen porez na dobit i pojednostavljeni su neki postupci, osobito investitorima koji kane uložiti više od 75 milijuna kuna. Bez nekog učinka.
A uvjet za ubrzavanje postupaka i ishođenje dozvola je nerijetko – mito. Austrijanac Georg List je 2014. tadašnjeg istarskog župana Ivana Jakovčića optužio za reket, navodno mu rekavši da treba uplatiti 500 tisuća eura tvrtki Branka Curića ako želi da mu se ubrzaju poslovi.
Ostala dva najveća nedostatka Hrvatske u usporedbi s ostalim državama jesu njezino malo domaće tržište i nepostojanje dugoročne vladine strategije. Tu je i novi čimbenik – masovno iseljavanje, koje znači da poslodavci ne mogu računati da će u Hrvatskoj baš moći birati kakvu radnu snagu žele i koliko će je platiti. Nestašica radnika diže cijene rada i smanjuje ulagaču izbor kvalitetnog kadra.
No prije je radne snage bilo i viška, pa se svejedno nije ulagalo ni u što osim turizma. A najveća je prepreka ulaganjima svakako bila – korupcija, te pravosuđe. Kapital voli sigurnost, a to znači jasne zakone i jasnu sudsku praksu, jer moraju znati s čim mogu računati, i moraju znati na koji način zakon štiti njihova ulaganja od samovolje lokalnih šerifa koji mogu odlučiti ne izdati dozvolu ili stvarati ulagaču probleme.
Zato kapital najradije ide u zemlje poput Nizozemske i Engleske, gdje zakoni štite kapital, i ne mijenjaju se nikad, a sudovi sude po zakonu. I na kraju, treba osigurati da se ulagači ovdje dobro osjećaju.
Za sad, donekle dobro se osjećaju samo oni koji ulažu u turizam. Turizam svakako treba razvijati dalje, čak i Mađarska koja privlači milijarde u industriju – Orban je sušta suprotnost Plenkoviću! – radi na tome da znatno podigne udio turizma u BDP-u. No prevelik udio turizma u privredi nije dobar.
Jer koliko god za nas i više nego za druge važi da se trebamo držati “komparavitnih prednosti”, a naše su očito najviše u moru, plažama, lijepim baroknim i renesasnim gradovima, svemu onom što se može uvaliti turistima – ne treba zaboraviti da jedan događaj poput onog na Sri lanki može turističku industriju baciti na koljena za dugi niz godina. Upravo zato, trebamo strateški razvijati i neku drugu industriju i pokušati privući ulagače bez fige u džepu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
