Ustavni sud u ponedjeljak se proglasio nenadležnim, te je odbacio tužbu Građanske inicijative Narod odlučuje o referendumu o promjeni izbornog sustava.
> Ustavni sud se proglasio nenadležnim i odbacio tužbu Građanske inicijative Narod odlučuje
Odluku su donijeli u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, koji je imao izdvojeno mišljenje.
Prenosimo ga u cijelosti:
“Nisam prihvatio argumente većine za pravni pristup izražen u Rješenju jer ne nalazim opravdanih razloga za otklon od dosadašnje ustavnosudske prakse formirane u okviru ove referendumske materije.
I. svega, rukovođen interpretativnim standardom falsa nominatio non nocet, mišljenja sam da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o klasičnoj ustavnoj tužbi (premda ju je podnositeljica tako nazvala) na osnovi članka 62. Ustavnog zakona koju bi trebalo odbaciti kao “procesno neurednu” u smislu članka 72. Ustavnog zakona (zato što nije usmjerena protiv pojedinačnog akta tijela državne vlasti kojim bi se odlučilo o ustavnom pravu podnositeljice).
Cijeneći, naime, bit podnositeljičinog zahtjeva iz podneska kojim je pokrenula postupak na temelju njegovog stvarnog sadržaja i pravnog supstrata, te izričitog upiranja na “napose čl. 87. – 96. UZUSRH” kao pravnu osnovu obraćanja Ustavnom sudu, uz zaključni, jasno formulirani, zahtjev da – osim ukidanja osporenih zaključaka Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) – Ustavni sud ujedno i naloži Hrvatskom saboru raspisivanje referenduma po osnovi članka 87. stavaka 1. – 3. Ustava, držim jasnim i nedvojbenim da je riječ o zahtjevu za provedbu postupka nadzora nad ustavnošću i zakonitošću referenduma, a ne o ustavnoj tužbi.
Zato je, sukladno dosadašnjoj praksi prosudbe podnesaka aplikanata, prema njihovom stvarnom sadržaju i značenju koje se razabire s dostatnom sigurnošću, a ne prema njihovom nazivu (npr. U-VIIR-515/2012 od 31. siječnja 2012., www.usud.hr), i ovaj zahtjev trebalo ocijeniti s toga aspekta.
II. za ustavnosudski nadzor referendumskog postupka u ovom predmetu odnosi se na postupke zakonodavne i izvršne vlasti (u vezi s utvrđivanjem broja, vjerodostojnosti odnosno valjanosti i regularnosti pribavljanja potpisa birača u svrhu aktiviranja referenduma narodne inicijative) u razdoblju nakon podnošenja zahtjeva za raspisivanje referenduma, a prije donošenja odluke Hrvatskog sabora o raspisivanju referenduma ili o upućivanju zahtjeva Ustavnom sudu za provedbu tzv. preventivnog ustavnog nadzora. S obzirom na tu fazu ukupne referendumske procedure, sukladno članku 95. Ustavnog zakona u povezanosti sa člankom 87. stavkom 3. Ustava, kao i usvojenoj i stabilnoj ustavnosudskoj praksi (U-VIIR-72/2012 i dr. od 16. siječnja 2012, “Narodne novine” broj 11/12.; SuS-1/2013 od 14. studenoga 2013., “Narodne novine” broj 138/13.; U-VIIR-5503/2013 od 14. studenoga 2013., “Narodne novine” broj 138/13.; U-VIIR-5520/2013 od 28. studenoga 2013., www.usud.hr; U-VIIR-164/2014 od 13. siječnja 2014., “Narodne novine” broj 15/14.), držim da Ustavni sud ovdje nije nadležan ratione materiae.
Prigovori podnositeljice izlaze izvan domašaja članaka 88. i 89. u vezi s člankom 96. Ustavnog zakona pa ih Ustavni sud, bez ulaženja u meritum stvari, mora odbaciti jer ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u povodu predmetnog zahtjeva.
Polazeći od sadržaja prigovora i načina njihove elaboracije, a posebice od izričitog zahtjeva da Ustavni sud naloži Hrvatskom saboru raspisivanje referenduma (jer da je za to ispunjen potreban uvjet iz članka 87. stavka 3. Ustava), očito je da podnositeljica de factopokušava obaviti ono što pripada u isključivu kompetenciju Hrvatskog sabora sukladno članku 95. Ustavnog zakona.
III. za izloženo stajalište su sljedeći:
Prema imperativnoj normi iz članka 87. stavka 3. Ustava, Hrvatski sabor mora raspisati referendum, ili, prema članku 95. Ustavnog zakona kao normi ustavnog ranga, može uputiti zahtjev da Ustavni sud, između ostaloga, utvrdi je li ostvaren ustavni prag od 10 % potpisa birača za aktiviranje referenduma narodne inicijative. O utvrđenju Ustavnog suda ovisi sudbina referendumske inicijative.
Treće opcije nema!
Hrvatski sabor nema ovlasti autonomno i s punim učinkom sam utvrditi je li ispunjen uvjet iz članka 87. stavka 3. Ustava (time bi uzurpirao isključivu nadležnost Ustavnog suda prema članku 95. Ustavnog zakona) te posljedično odbiti zahtjev referendumske inicijative za raspisivanje referenduma. Samostalno utvrđenje postojanja pretpostavki iz članka 87. stavka 3. Ustava imalo bi opravdanja i razumnog smisla samo u kontekstu nadležnosti Hrvatskog sabora da autonomno odluči o odbijanju zahtjeva za raspisivanje referenduma. Takve nadležnosti, međutim, nedvojbeno nema, zbog čega smatram da je Hrvatski sabor, u slučaju sumnje u postojanje uvjeta za raspisivanje referenduma, bez odgode dužan uputiti zahtjev Ustavnom sudu koji je po članku 95. Ustavnog zakona jedino isključivo nadležno tijelo za utvrđenje jesu li ispunjeni uvjeti za raspisivanje referenduma.
Bit referenduma narodne inicijative, kao instrumenta ostvarenja prava naroda na neposrednu demokraciju, upravo leži u tome da ga politička vlast (parlament i egzekutiva) – iako sudjeluje u referendumskoj proceduri – ne može izravno spriječiti niti neizravnim manevrima blokirati, posve neovisno o vlastitoj prosudbi svrhovitosti referendumske inicijative.
Referendumska inicijativa može “propasti” ili “uspjeti” isključivo ovisno o njezinoj formalnoj ili materijalnoj ustavnosti, a o tome mjerodavno odlučuje samo Ustavni sud kao sui generisustavno tijelo koje je neovisno o svim drugim tijelima državne vlasti (članak 2. Ustavnog zakona).
Prema tome, aktivnosti tijela državne vlasti usmjerene utvrđivanju je li ostvaren propisan broj potpisa birača za raspisivanje referenduma ne mogu rezultirati odbijanjem Hrvatskog sabora da raspiše referendum, niti mogu na bilo koji način prejudicirati ocjenu Ustavnog suda kada na osnovi članka 95. Ustavnog zakona, na zahtjev Hrvatskog sabora, utvrđuje je li ispunjena potrebna pretpostavka za raspisivanje referenduma normirana u članku 87. stavku 3. Ustava.
IV. konkretnom slučaju, postupci koji su na osnovi osporenih zaključaka Hrvatskog sabora i Vlade poduzeti na razini Ministarstva uprave (uključivo s aktivnošću Apis IT d.o.o.), u svrhu utvrđenja je li ostvaren potreban broj valjanih i regularno prikupljenih potpisa potpore referendumskoj inicijativi, načelno nemaju pravni značaj za Ustavni sud niti ga u bilo čemu obvezuju pri obavljanju preventivnog ustavnog nadzora na osnovi članka 95. Ustavnog zakona.
Odluku o tome je li ispunjena pretpostavka za raspisivanje referenduma iz članka 87. stavka 3. Ustava donosi isključivo Ustavni sud i on je “dominus litis”koji samostalno utvrđuje potrebne pravne pretpostavke za svoju odluku i samostalno određuje način i proceduru kao i kriterije provjere okolnosti iz kojih te pretpostavke proizlaze.
Takva odluka Ustavnog suda imperativno obvezuje Hrvatski sabor i tijela izvršne vlasti, a ne obratno – u smislu da bi prethodni postupci i provjere tijela zakonodavne i izvršne vlasti u bilo čemu obvezivali Ustavni sud pri odlučivanju o tome jesu li ispunjeni uvjeti za realizaciju prava na referendum.
Utoliko, podneskom podnositeljice iscrpno opisane razne i brojne proceduralne i suštinske iregularnosti u kojima se, prema ocjeni podnositeljice, manifestira narušavanje univerzalnih demokratskih standarda izbornih postupaka primjenjivih i na referendumska postupanja – na što podnositeljica vrlo dramatično upire, načelno ne mogu imati odlučan značaj za eventualnu povredu prava na referendum.
Ovo zato što ne mogu dovesti do odluke o odbijanju raspisivanja referenduma za koju Hrvatski sabor nije nadležan, dok, s druge strane, isključivo nadležno tijelo – Ustavni sud, svoje mjerodavno i za Hrvatski sabor obvezujuće utvrđenje o (ne)postojanju ustavnopravnih pretpostavki za raspisivanje referenduma, mora donijeti na osnovi vlastitih utvrđenja i pravnih zaključaka te posve neovisno o stajalištima tijela državne vlasti (čije će poduzete radnje i aktivnosti Ustavni sud u tom postupku moći cjelovito i temeljito prosuditi s gledišta ustavnosti i zakonitosti).
Zbog toga je jedina logična i razumna solucija usvojene ustavnosudske prakse prema kojoj je ustavnosudski nadzor u vezi s pitanjem jesu li ispunjene pretpostavke iz članka. 87. stavaka 1. – 3. Ustava, ustavnopravno dopušten i moguć isključivo u kontekstu članka 95. Ustavnog zakona kada ga inicira Hrvatski sabor kao jedini aktivno legitimirani subjekt za podnošenje takvog zahtjeva o kojem Ustavni sud mora odlučiti u roku od trideset (30) dana. (Posve iznimno, kada su naročitim intenzitetom formalne ili materijalne protuustavnosti referendumskog pitanja ili teškom proceduralnom greškom ugrožene najviše vrednote ustavnog poretka i ustavni identitet hrvatske države, takav nadzor dolazi u obzir i po vlastitoj inicijativi Ustavnog suda ex post– nakon odluke Hrvatskog sabora o raspisivanju referenduma, a bez da je prethodno zatraženo utvrđenje Ustavnog suda u smislu članka 95. Ustavnog zakona.)
Ostali subjekti, legitimirani u smislu članka 88. Ustavnog zakona za iniciranje ustavnosudskog nadzora nad provedbom referenduma u smislu članka 96. Ustavnog zakona, uključivo i referendumska inicijativa, nemaju ovlasti Hrvatskog sabora iz članka 95. Ustavnog zakona prije no što donese odluku o raspisivanju državnog referenduma.
Konačno, s motrišta standardne procesualistike, referendumska inicijativa evidentno nema konkretan i provjerljiv pravni interes o ovom pitanju tražiti ustavnosudski nadzor jer je Hrvatski sabor temeljem kogentnih normi ustavne snage dužan – ili donijeti odluku o raspisivanju referenduma (pa je zahtjev za nadzor ustavnosti i zakonitosti prethodnog postupanja Hrvatskog sabora bespredmetan) ili sam uputiti zahtjev Ustavnom sudu koji će u tom slučaju, sukladno članku 95. Ustavnog zakona, odlučiti o bitno istom pitanju (ima li mjesta raspisivanju referenduma) o kojem bi odlučivao na zahtjev referendumske inicijative, pa bi takav njezin zahtjev bio lišen razumnog smisla, odnosno pravne svrhovitosti.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
