“Uhićenjem Zdravka Hlobika po optužnici tužitelja bivše JNA iz 1992. godine, Srbija je učinila novi korak u pravnoj relativizaciji hrvatske državnosti i svojoj sustavnoj kampanji povijesnog revizionizma”, piše Višnja Starešina u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“Zdravko Hlobik, naime, nije optužen za ratni zločin, po onome srpskom zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, koji je hrvatska politička elita primijetila sedam godina nakon njegova donošenja, kada je po njemu uhićen Tihomir Purda, a nakon daljnjih sedam godina ustanovila kako možda i nije u redu da država agresor sudi državljanima države koju je napala za ratne zločine počinjene na njezinu tlu. Hlobik je optužen zbog namjere rušenja Batinskog mosta preko Dunava krajem siječnja 1992. godine.
U to vrijeme, Hrvatska je samostalna država, ne samo prema odlukama Hrvatskog sabora, temeljem referenduma o osamostaljenju, već je i međunarodno priznata od država članica EU-a (tada EZ), temeljem odluka tzv. Badinterove komisije, koja je utvrdila da se bivša Jugoslavija raspala još 1991. godine, te da bivše republike imaju pravo na državnost u svojim avnojevskim granicama.
U takvim okolnostima, rušenje Batinskog mosta na Dunavu, preko kojeg iz Srbije u okupiranu Baranju dolazi vojna i druga pomoć koja (p)održava okupaciju, najlegitimniji je vojni cilj. Dodatni legitimitet takvoj operaciji daje spoznaja da je na to područje, na srpski zahtjev, planom UN-a bilo predviđeno razmještanje ruskih mirovnih snaga, što je realno uvećavalo opasnost aneksije Baranje od strane Srbije.
Miloševićeva Srbija, gradeći pravnu platformu za proširenje srpskih granica, nije priznavala hrvatsko pravo na osamostaljenje u avnojevskim granicama niti zaključke Badinterove komisije, već se držala jedinom pravnom sljednicom bivše Jugoslavije. I tadašnja optužnica vojnog tužitelja, zamiješena u kuhinji armijske obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, o planu rušenja Batinskog mosta kao činu terora protiv jugoslavenske države, proizlazi upravo iz takve pozicije – naoružani hrvatski separatisti planiraju srušiti most u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Ponovno aktualiziranje te optužnice 2016. godine znači da se Srbija vraća na pozicije Miloševićeve velikosrpske politike iz ranih devedesetih, kada je o odnosu službenog Beograda prema hrvatskoj državnosti riječ.
Hrvatska politička elita, koja tradicionalno ne zamjećuje strukturalne pravne zamke službenog Beograda, već je fokusirana na propagandističku razinu verbalne agresije Vučića, Dačića, Vulina, Nikolića, ili kako si već podijele uloge, nije primijetila niti ovaj srpski manevar u relativizaciju hrvatske državnosti. Barem nisam uočila da je to itko zapazio.
Polje djelovanja hrvatske politike je: da li odgovoriti i što odgovoriti Vučiću, Dačiću, Vulinu ili Nikoliću, na optužbe poznate iz propagandističkog arsenala još onog prvog Memoranduma SANU temeljene na formuli: Hrvati jednako ustaše, Hrvatska jednako NDH. Koji se u programu Drugog Memoranduma SANU samo ponavlja. Pa onda radije ne odgovore ništa.
Hrvatskim političarima nije problem što srpsko pravosuđe kao instrument srpske državne politike 2016. godine ponovno poručuje da je 31. siječnja 1992. godine Hrvatska bila dio Jugoslavije. Oni ne opominju Srbiju i ne upozoravaju svoje partnere u EU-u i NATO savezu da Srbija takvim pravnim smicalicama potkopava i nastoji relativizirati državno-pravni ustroj država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
Jer, o tome je ovdje riječ. Već se bave samo posljedicama: hoće li Srbija nastaviti progoniti naše branitelje? Sretni su što su ovaj put uhitili pogrešnog Hlobika. Obećavaju kako će oni zaštititi sljedeće od uhićenja, iako su to već odavno trebali prevenirati. A ne vide da im Vučić u međuvremenu, mic po mic, uhićuje državu.
U originalnoj verziji negiranja hrvatske države s velikosrpskih pozicija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Miloševićeva Srbija i njezini epigoni u Hrvatskoj i BiH nastojali su relativizirati hrvatski državno-pravni poredak, hrvatske državne institucije svesti na improvizaciju, na “hrvatske vlasti”, koje su onda jednake pobunjeničkim “krajinskim vlastima”, srpskim manjinskim predstavnicima u slobodnom području Hrvatske (i tada je to bio Milorad Pupovac). U toj optici svi oni postaju jednako ništa, samo je tada već nepostojeća Jugoslavija država.
U suvremenoj inačici iste igre današnji službeni Beograd nastoji opet postići efekt “hrvatskih vlasti”. U zamku je spremno uletjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potpisujući ljetos s premijerom Vučićem Deklaraciju o unapređenju odnosa. Uz argument kakav službena Srbija uvijek gura u takvim smicalicama: premijer Vučić ima ovlasti poboljšati hrvatsko-srpske odnose i položaj hrvatske manjine u Srbiji, za razliku od predsjednika Nikolića. Pa premijer Vučić je imao ovlasti to činiti i prije deklaracije i bez deklaracije, da to uistinu želi.
Zauzvrat, premijer Vučić je svojoj sugovornici, s kojom se susreo upravo na Batinskom mostu preko Dunava, pripremio klasičnu velikosrpsku podvalu koju su ona i njezin tim glatko progutali: susret koji je bio prvi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, upriličen je na obljetnicu atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini. Poruku hrvatske nedržavnosti, koju je Puniša Račić poslao metkom, Vučić je poslao cvijećem.
Druga epizoda istog serijala je aktiviranje optužnice vojnog tužitelja JNA protiv Zdravka Hlobika. Već se nazire i treća epizoda: ponuda razgovora o unapređenju srpsko-hrvatskih odnosa koje već tjednima službeni Beograd ciljano raspiruje, između Vučića i Grabar-Kitarović, uz Milorada Pupovca kao posrednika, čime bi se učinio novi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, a hrvatsko-srpski razgovori se vratili na formate otprije četvrt stoljeća.
Službeni Beograd to ne čini iz zabave. Već zato da što više relativizira i destruira državno-pravne poretke u susjednim državama, uoči referenduma u Republici Srpskoj koji smatraju uvodom u njezino odcjepljenje, za koje imaju potporu Rusije koja izvodi vojne vježbe s druge strane Batinskog mosta. Zato nastoje pokazati što veću sličnost između državnosti Republike Srpske danas i Republike Hrvatske devedesetih.”
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
