Nakon jučerašnjeg okruglog stola pod nazivom „Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima – Iskustva Hrvatske i Njemačke“, razgovarali smo s glavnom predavačicom, gospođom Verom Lengsfeld, bivšom zastupnicom u Bundestagu, te političkom zatvorenicom u DDR-u koja je potkraj osamdesetih organizirala prosvjede protiv komunističkog režima.
Gospođo Lengsfeld s kojim ste se izazovima u Njemačkoj suočili nakon pada Berlinskog zida?
Nakon što je diktatura u našoj zemlji pala, našli smo se pred pitanjem kako postupiti s njezinim nasljeđem. Oporba iz DDR-a, čiji sam bila član, imala je tri glavna cilja. Prvi je bio da se moć komunističke partije slomi, drugo da se zabrani državna tajna služba (Stasi), a treći da se otvore dokumenti koje je Stasi vodio. Prvi cilj nam nije u potpunosti uspio. Isitna je da je partija izgubila mnogo autriteta, brojni su je članovi čak odlučili ukinuti, međutim odvjetnik iz DDR-a, današnji parlamentarac, Gregor Gysi ih je uspio odgovoriti. Objasnio im je da će raspadom partije izgubiti novce, imovinu i strukturu. To je drugove uvjerilo da ne raspuste stranku, nego da ju preimenuju. Kasnije su se s novcem koji su imali uspjeli dobro etablirati i u demokraciji.
Što se tiče drugog cilja, mnogi političari i politički savjetnici koji su došli k nama sa zapada rekli su da ne smijemo zaboraviti na tajne službe. Mi ipak nismo htjeli da svaka čistačica koja je radila za Stasi bude proglašena zločincem. Nismo htjeli primijeniti ista sredstva koja su oni primjenili na nama, ali cilj nam je bio da oni koji su u DDR-u bili nositelji moći ne mogu ponovno sjediti u parlamentu i imati ključne funkcije. Treći cilj je bio otvaranje dokumentacije tajnih službi.
Kako je teklo ostvarenje ideje o otvaranju dokumentacije?
Oko te ideje se vodila ogorčena borba. Čak su nas i naši prijatelji proglašavali ludima. Lech Wałęsa, vođa poljske Solidarnosti, je smatrao da ćemo otvoriti pandorinu kutiju koja nikada neće pridonijeti miru u društvu. Posebno je protivljenje bilo od strane ljevice iz zapadnog dijela Njemačke. Oni su smatrali da će otvaranje dokumenata dovesti do građanskog rata, zbog moguće težnje za osvetom onih nad kojima je vršena represija. Mi smo ipak uspjeli da zakon o otvaranju dokumenata bude s velikom većinom prihvaćenu Domu naroda, a na prvom zajedničkom sastanku Bundestaga, uspjeli smo ostvariti da zakon bude prihvaćen. No nakon ujedinjenja Njemačke, pokazalo se da vladajuće stranke CSU i CDU ne namjeravaju implementirati taj zakon. Nas sedam koji smo bili dio oporbe u DDR-u proveli smo osobne razgovore sa svim kolegama u Bundestagu i uspjeli ih uvjeriti da nam daju potporu. 2. siječnja 1991. otvorena je dokumentacija službe sigurnosti.
Kakav je učinak otvaranje arhiva njemačkih službi sigurnosti imao na njemačko društvo, posebno na one koji su trpili ugnjetavanja?
Ispalo je da je otvaranje dokumenata sigurnosne policije u Njemačkoj imalo uistinu zacjeliteljski učinak, zato što je omogućilo ljudima koji su bili pod represijom u Istočnoj Njemačkoj, posebice onima čije su obitelji bile uništene, koji su izgubili zaposlenja, prijatelje, da saznaju kako nije bila riječ o njihovoj krivnji, nego o djelovanju Stasija. Ono što smo naučili nakon otvaranja dokumenata jest da je istočnonjemački Stasi razvio planove za sistematsko uništenje osobe. Po tri službenika su analizirali ciljanu osobu, kako bi saznali sve o njoj. Ako su saznali da je osoba posebno voljela svoju obitelj, oni bi joj uništili obitelj. Ako je voljela svoj posao, učinili bi sve da izgubi taj posao. Ako je bila ponosna na svoje prijatelje, udaljili bi tu osobu od njezinih prijatelja, i tako dalje. Jedno od najomiljenijih sredstava Stasija bilo je da se o čovjeku jednostavno proširi glasina da je Stasijev doušnik. To je bilo najbolje sredstvo da čovjeka ostave prijatelji. Baš zbog ovih i sličnih slučajeva smo otvaranjem dokumenata mogli zaliječiti na tisuće biografija.
Bilo je također dobro što je svaki čovjek koji je bio pod represijom Stasija, ili režima, mogao saznati koje su ga osobe špijunirale i davale izvještaje Stasiju. Tako je svaki pojedinac mogao odabrati hoće li se suoči s bivšim špijunima, i onime što su činili, ili se neće time baviti.
Posljednja, ali ne i najmanje bitna, jest činjenica da je otvaranjem arhiva moć koju je Stasi imao zbog posjedovanja tajnih prikupljenih informacija, koje su dotad samo oni imali, bila izgubljena.
Kakva su, po Vašim saznanjima, iskustva drugih zemalja vezano za otvaranje arhiva?
Naši prijatelji u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, promatrali su što smo mi radili i utvrdili su da je njihova odluka da ne otvore dokumente bila pogrešna. Naša namjera je bila da prikupljeno znanje od strane Stasija ne smijemo ostaviti u njihovim rukama, nego to mora biti javno dostupno. U zemljama koje to nisu učinile došlo je do velikih posljedica, jer se utvrdilo da su nekadašnji dužnosnici sigurnosti materijale o političarima uvijek iznova prikupljali kako bi ih diskreditirali, a budući da je u tim zemljama dokumentacija bila zatvorena, oni nisu mogli doći do protudokaza da to nije bilo tako. Naš je primjer na koncu doveo do toga da su u gotovo svim nekadašnjim socijalističkim zemljama dokumenti otvoreni.
Neki kažu da u Hrvatskoj više nema smisla otvarati arhive, budući da je prošlo više od dvadeset pet godina od vladavine komunističkog režima. Što Vi na to kažete?
Snažno bih preporučila Hrvatskoj da i ona otvori svoje arhive. Nikada nije prekasno. Mnogo znanstvenih studija pokazuje da nisu traumatizirane samo one osobe koje su bile izravne žrtve represije, nego i njihova djeca i unuci. Tako je bilo za vrijeme i nakon nacističke diktature, a isto se dogodilo i nakon komunističke dikatutre. Ako je unuk izgubio djeda i baku, a da pritom nikada nije saznao zašto su nestali iz njegovog života, i on je također traumatiziran. Njegova trauma može nestati samo ako sazna istinu. Zato nikada nije kasno za otvaranje arhiva. Albanija je to učinila prije par mjeseci, i već je shvatila da je to bila dobra odluka.
