Vesna Pusić nedavno je najavila svoje povlačenje iz aktivne politike. O aktualnoj situaciji, povlačenju iz politike te predstojećim izborima razgovarala je s novinarom Slobodne Dalmacije u intervjuu koju prenosimo djelomično.
Što zapravo kanite raditi u političkoj mirovini?
Ja svoj dalji rad ne smatram političkom mirovinom. Politika će me i dalje zanimati i biti predmet mog istraživanja, pisanja i angažmana. Samo, ne više kroz kandidiranje na parlamentarnim izborima. Počela sam surađivati na nekoliko međunarodnih projekata i to ću nastaviti. Pisat ću i to objavljivati, savjetovati grupe i pojedince u njihovu političkom angažmanu, sudjelovati u domaćim i međunarodnim raspravama o politici, EU, regiji… Mi u Hrvatskoj još nemamo pravi politički “think tank”, pa i tako nešto bi me jako zanimalo.
Koliko je, po vašem sudu, kroz zadnja desetljeća evoluirao hrvatski politički sadržaj? Zaboravljamo li kao nacija prebrzo i kolektivne traume i društveni napredak?
Pitanje političkog napretka je možda najteže pitanje današnjice. Gledano u decenijama, ponekad se čini da on ni ne postoji. Politički napredak je vrlo različit od rasta ili napretka u obrazovanju, sviranju nekog instrumenta, sportu, baletu ili znanosti.
Tu ne vrijedi pravilo da s vremenom radom i vježbanjem postepeno postajemo sve bolji i da, kad smo jednom iz početničke grupe prešli u naprednu, više ne igra povratak u početničku.
Ako u politici uopće vrijedi takvo pravilo napretka, onda je to samo u dugim povijesnim potezima koji se računaju u stoljećima. Momentalno se sigurno nalazimo u razdoblju globalnoga političkog nazadovanja, a to svakako vrijedi i za Hrvatsku.
Što se evolucije političkog sadržaja tiče, u Hrvatskoj smo najvišu točku bili dosegnuli 2013. godine. Pod tim podrazumijevam funkcioniranje institucija, društvenu uključivost i nediskriminaciju, razinu zaštite ljudskih prava, slobodu medija, funkcioniranje sudstva i plan njegova unapređenja, poslovnu klimu i slične pokazatelje kojima se uobičajeno mjeri zrelost demokracija.
Sva međunarodna mjerenja, od Indeksa demokracije, preko Freedom House mjerenja, Indeksa socijalne pravde pa do mjerenja investicijske klime i razine korupcije pokazuju lošije rezultate nakon 2015.
Ni te 2013. nije bilo idealno ili onako kako bi čovjek poželio, ali je bilo bolje nego ikad ranije i značajno bolje nego danas. Neka osnovna civilizacijska dostignuća kao što je odbacivanje rodne, spolne i etničke diskriminacije danas se ponovno dovode u pitanje. Politička korupcija je gotovo normalizirana. Separacija crkve i države ne postoji. Pokušava se opravdavati ili bar zataškavati nasilje nad ženama. Laganje u politici se tretira kao vještina, a ne kao sramota. Neznanje je vrlina, a znanje sumnjivi elitizam.
Javno razmetanje domoljubljem se koristi kao pokriće za prostakluk, laži, prijevare, krađu i koristoljublje.
Da, nazadovali smo u političkom sadržaju. Ali to samo znači da treba uprijeti jače na svim razinama. Napredak u politici brzo odskliže unatrag, ako se na njemu ne radi. U tom pogledu su progresivne snage u društvu puno kolebljivije i manje uporne od reakcionarnih.
Često se čuju ocjene kako je elitna politika, čiji je kadrovski presjek Sabor, kod nas u intelektualnoj regresiji, čak i u odnosu na devedesete. Dijelite li taj dojam?
– Pitate me ima li u našoj politici i Saboru puno glupih, nekompetentnih i agresivnih ljudi bez pokrića, te lovaca u mutnom? Ima, i uvijek ih je bilo. Mislim da je najkvalitetniji saziv Sabora bio u ona dva mandata između 2003. i 2011. Ništa fantastično, ali svakako manje loše.
To je bilo razdoblje kad smo imali jasan fokus i temeljni politički konsenzus o Hrvatskoj u EU. Između konca 2011. i početka 2016. nisam bila u Saboru pa ne mogu ocijeniti.
No, uz nekvalitetne ljudi, ima tamo i onih drugih: inteligentnih, istinski zainteresiranih za boljitak zemlje, kompetentnih, sposobnih za argumentiranu raspravu, univerzalnih kriterija i osjetljivih na činjenice. Ima ih na raznim političkim stranama.
Moja potajna želja je uvijek bila da se na jedan dan izaberu takvi ljudi između svih saborskih zastupnika i da im se omogući da rasprave politički težak, složen i izazovan dnevni red, pa da vidimo kako bi to ispalo.
Od svih političkih institucija za Sabor je najvažnije podići intelektualnu razinu jer se na tome temelji ugled Sabora i to je jedina podloga njegovog utjecaja i uvažavanja u javnosti.
Sabor koji izaziva prezir vrlo lako taj prezir prenosi na građane. A kad vlast počne prezirati građane i koristiti ih samo za draškanje kolektivnih emocija i politički linč, to je kraj demokracije, slobode i građanskog dostojanstva. Tada vlast postaje opasna, bez obzira koliko višestranačkih izbora organizirala.
Što mislite o projektu Škoro? Je li njegov pokret orbanovski politički koncept?
– Škoro je doista projekt, a sad se već i javno zna kojih konkretnih slavonskih tajkuna. On, međutim, nema veze s orbanovskim modelom: Viktor Orban je prošao vlastitu političku transformaciju od liberalnog demokrata do korona- diktatora ili novog despota, kako bi rekao Keane. On se preko političke moći dokopao i financijske te je stvorio svoje tajkune i vazale.
No, Orban je svakako snažan političar koji je stvorio svoje carstvo i njime upravlja, a kod nas je situacija obrnuta.
Škoro ne upravlja ničim. Njega je izmislila grupa ljudi naprečac stečenog bogatstva, nalijepila ga na prvu stranicu svog projekta i tako se pokušava domoći političke moći.
Suprotno analogiji s Orbanom, ovdje se uz pomoć financijske moći pokušava osvojiti i politička moć, a “vazali” zapravo upravljaju “prvim čovjekom”. Izabrali su ekstremnu desnicu kao koncept, pretpostavljam, u prvome redu zbog konteksta i iz oportuniteta.
Škore mi čak dođe i žao kad ga vidim kako se muči u javnim političkim nastupima, no njegovi gazde nisu nimalo bezopasni: slični projekti su u ovih 30 godina već prilično uništili Slavoniju. Zamislite da sutra dobiju priliku da na isti način devastiraju cijelu Hrvatsku?
Kako komentirate najave da će se članovi Nacionalnog kriznog stožera pojaviti na HDZ-ovim stranačkim listama?
– To je bilo apsolutno za očekivati. Svi su hadezeovci, od kojih su neki kroz rad stožera postali ljudima i simpatični. To je jedinstvena prilika koja se ne propušta.
O komemoraciji bleiburškim žrtvama u Sarajavu.
– To je zaista bila jedna prvorazredna podvala u kojoj su, kao i obično, nastradali Bosanci i Hercegovci.
Austrija je zabranila tu manifestaciju bez ikakvog okolišanja. Jasno su rekli da to nije nikakvo komemoriranje žrtava, naročito ne nevinih, već pokušaj rehabilitacije fašizma u današnjoj politici kroz reviziju povijesti. U kombinaciji s pijanim divljanjem i ustaškom simbolikom, prelili su čašu strpljenja austrijskih vlasti i lokalni načelnik je to društvo rastjerao.
Kako se ne bi zamjerili ekstremnoj desnici odustajanjem od manifestacije, a opet kako ne bi pružili točku okupljanja u Hrvatskoj raznim Penavama, Škori i sličnim “mangupima u vlastitim redovima”, mudre vlasti su u dogovoru s crkvom pronašle solomunsko rješenje i prebacile vrući krumpir u BiH.
No, građani Sarajeva su dobro reagirali, nisu se dali zavarati pričama o komemoraciji nevinih žrtava i jasno su pokazali što misle o rehabilitaciji fašizma u današnjoj politici.
Dugo ste surađivali sa Slavkom Goldsteinom i kroz Erasmus zajedno gradili temelje hrvatske demokratske kulture. Nedostaje li vam Slavko i moderna nadgradnja vašem nekadašnjem poslu?
– Slavko mi jako nedostaje kao prijatelj i sugovornik. Ali još više i bolnije on nedostaje hrvatskom javnom prostoru. Kad u malim kulturama kakva je naša nestane jedan tako značajan čovjek ostaje velika praznina.
Nema puno ljudi koji ga mogu zamijeniti i obično treba dugo čekati da se ponovno pojavi netko takav. Erasmus je nastao neobičnim spletom okolnosti, u olovnim vremenima rata, ali je de facto bio fenomenalno optimističan projekt koji je u najgorem vremenu naše suvremene povijesti prepoznao nadu, mogućnost, šansu za budućnost i okupio preko 300 nepojmljivo kreativnih suradnika. Tako nešto danas ne postoji, ali postoje druge stvari.
U generaciji tridesetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka po fakultetima, institutima i redakcijama postoji kreativni i kritički naboj, znatiželja, hrabrost, istinoljubivost. Očekujem da se ta generacija neće dati neutralizirati i da će nešto napraviti. Ne isto, ali jednako vrijedno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
