U Dnevniku Nove TV na temu tri posto povećanja osnovice plaća gostovao je predsjednik Školskog sindikata “Preporod” Željko Stipić. Podsjetimo, ovu Vladinu ponudu djelatnici javne službe smatraju uvredljivivom jer bi se time tek vratili na svoje plaće iz 2009. Tada im je, podsjetimo, Vlada zbog krize smanjila plaće za 6 posto i obećala ih ponovno povećati kad se gospodarstvo oporavi.
Hoće li vaši članovi prihvatiti Vladinu ponudu od 3%?
Ne mogu vam nažalost na to pitanje odgovoriti, izjašnjavanje je trajalo 19 sati, rezultati stižu i mi ćemo s njima izaći sutra ujutro (u srijedu, op.a.). Naravno, naša očekivanja idu u smjeru da se to ne prihvati, ali zadnju riječ će imati naših skoro devet tisuća članova u 360 škola u kojima djelujemo.
Što kažu vaši članovi na Vladinu ponudu, smatraju li je i oni uvredljivom?
Većina će, očekujem, upravo tako doživjeti ovu ponudu. Sigurno, bit će i onih koji će reći – daj što se nudi. Dosad smo imali i vrlo loša iskustva, jer se Vlada znala i revanšistički ponašati prema sindikatima, pa kad mi ne bismo na nešto pristali, onda bi oni nas kažnjavali. To je sigurno još u svijesti mnogih naših učitelja. I mene ti rezultati zanimaju. Ipak očekujem da će većina biti protiv prihvaćanja ovakve sramotne ponude Vlade RH. A to naravno onda znači i pristajanje na one akcije i one aktivnosti koje će sindikati javnih službi organizirati.
Radili ste neke izračune i usporedbe učiteljskih plaća. Do kakvih ste brojki došli?
Nažalost, učitelji, osobito oni koji imaju 30 i više godina staža, još uvijek nemaju one plaće koje su imali 2008. godine. Podsjetio bih da je cijena benzina u studenome 2008. godine bila 6,8 kuna, a sada je deset kuna. Naravno, i drugi troškovi su otišli daleko, što znači da su naše plaće u međuvremenu obezvrijeđene i one objektivno ne vrijede ni približno koliko su vrijedile 2008. godine.
Čuli smo ministricu Divjak, opravdanje za vaše male plaće nalazi u novcu koji je otišao Uljaniku. Što vi kažete?
Bilo bi smiješno da nije tragično. Naime, vrlo je jasno da uvijek ima nekog opravdanja. Kako sam dugo već na ovome mjestu, mogu reći da su to nekad bili troškovi za naoružanje, onda je bila izgradnja autocesta, pa braniteljske mirovine, danas su to Uljanik, Petrokemija… Znate, za prioritete uvijek ima novca. Treba reći stvari na pravi način – obrazovanje u ovoj zemlji nije prioritet. Ono nije prioritet ovoj Vladi, a nažalost nije bilo ni prijašnjim Vladama. Dokle god obrazovanje ne postane prioritet, naš položaj u državnom proračunu bit će ovakav – žalostan i ponižavajući.
Hoće li se tu nešto mijenjati? Sve manje vjerujem u to. Naravno, treba sve pokušati. Treba pritiskom… Sindikati imaju svoje alate, koji se nisu uvijek pokazali djelotvornima. Možda treba razmisliti o nekim novim alatima, ali ja vjerujem da se sindikati javnih službi, svi zajedno, koji ipak predstavljaju najorganiziraniji dio sindikalnog radništva u ovoj zemlji, da oni ipak mogu nešto napraviti i Vladu na neki način primorati da porazmisli može li se više ovako dalje.
Koji bi to bili novi alati djelovanja?
Mi smo dosad uglavnom iscrpili prosvjede i štrajkove. Pokazalo se da smo u nekim drugim alatima možda bili uspješniji. Podsjetio bih da su upravo sindikati javnih službi 2014. godine primorali tadašnju Vladu da odustane od jedne užasne mjere – outsourcinga u javnim službama. Prema tome, sindikati javnih službi sigurno imaju dovoljno članova, imaju dovoljno povjerenika, imaju dovoljno i novca da mogu neke druge alate upotrijebiti i na neki način pokazati stvarno ozbiljnost u suočavanju s ovim problemom.
