Gosti Bujice na Z1 televiziji bili su ugledni bivši dužnosnici Mosta, koji su pristupili Domovinskom pokretu Miroslava Škore – Slaven Dobrović, Ružica Vuković i Vlado Marić.
Dobrović: Predanost obitelji nije nešto što se dogovara – to se živi
Dr. Slaven Dobrović bio je ministar zaštite okoliša i energetike u Vladi Tima Oreškovića, saborski zastupnik i povjerenik Mosta za Grad Zagreb. Profesor je na Strojarskom fakultetu, otac sedmero djece, hrvatski dragovoljac, pripadnik Velebitske satnije, a sada kandidat Domovinskog pokreta na izborima za Hrvatski sabor, u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica.
“U politiku sam ušao zato što me frustrira sve ovo što se događa oko nas,” kaže profesor Dobrović: “Hrvatska je Bogom dana zemlja, imamo sve resurse da budemo i bolji od Švicarske. Međutim, u našoj se zemlji uporno njeguju povlaštene političke kaste. Ona je odabrana samo za pojedince, a ne za one koji su predani radu, znanju i vještini.”
“Suprugu sam upoznao na fakultetu i oženio se. Ono što je nas povezalo je zajednički pogled na život i predanost obitelji, a to nije nešto što se dogovara – to se živi. Što se tiče našeg opredjeljenja za veliku obitelj, moram reći da što god sam postigao u životu, to nije usporedivo s tim obiteljskim blagom. Zato bih ohrabrio sve parove, sve bračne drugove koji se vole da se njeguju, podupiru i imaju djecu. Djeca su nešto što je jako važno za obitelj, važno za naciju, jer zemlja s ovakvom depopulacijom, na koncu ne može završiti dobro”, dodaje.
“Moja žena je puno bolja i organiziranija, vještija u mnogo čemu od mene, tako da se ja ustvari koristim samo njezinom uspješnošću,” kroz šalu je prof. Dobrović odgovorio na pitanje kako sve stigne, s obzirom na to da ima zaista veliku obitelj, profesor je i političar.
Obitelj Dobrović je ekološki izuzetno odgovorna: “To nije nešto što sam naučio u školi. Moj me je djed naučio kako se papir, škarnicla, ne baca nego čuva za nešto. Boca se isto pere i čuva… Tu su stvari vrlo logične i racionalne prirode. Treba samo malo truda. Skloni smo tome da postanemo malo sebični i komotni i da se to nas ne tiče, da bacamo sve u jednu kantu. Time se generira nered i ja bih svakoga odveo na jedno smetlište, pa da vidi kako to izgleda – to je kraj civilizacije.”
“Ekologija je život po definiciji. Život i uvažavanje. Zato ću spomenuti encikliku pape Franje ‘Laudato si’ koja je izvanredno štivo. Preporučujem je i ateistima i agnosticima, a naročito vjernicima. Zemlja je blagodat, a mi u Hrvatskoj smo strahovito darovani. Gdje god odete, u Slavoniju, naš krš, Velebit, naše rijeke, jadranski otoci… To je sve da lijepo stanete i gledate… Nama je to darovano na brigu i ta briga zaslužuje malo veću odgovornost, a mi se prilično neodgovorno ponašamo na mnogim mjestima, što je neshvatljivo.”
“U okolišu se troše milijarde za rješenja koja su antirješenja,” jasan je profesor Dobrović i otvoreno optužuje: “I krade se!”
Dobrovićev djed je preživio Bleiburg: “Moj pokojni djed Franjo je preživo Bleiburg i bio u zatvoru do ’52. godine. Znam dobro da je obitelj moje majke imala težak život. Žena sama s četvero djece…”
Dobrović se oštro osvrnuo na najave austrijskog parlamenta da bi od sljedeće godine mogli zabraniti komemoraciju na Bleiburškom polju: “Bleiburg je simbol i nevjerojatno je da mi danas još uvijek ne znamo koliki je broj ljudi koji je tamo nastradao. Govoriti da su to “osuđeni zločinci s kaznama” je krajnje neprihvatljivo. Nije li svaka žrtva vrijedna minimalnog digniteta? Da se utvrdi gdje je i kako je svaki ljudski život skončao i da se vide obrisi tog zločina, koji je još uvijek u dobroj mjeri skriven. Mnogi dižu galamu, a na koncu se ne vide činjenice. Narod koji ne raščisti s poviješću, ne može lako ići naprijed. A ovo je vrlo bliska povijest, koja je ostala nerazjašnjena, koja je tragična, koja je stvorila silnu nepravdu… Ljudi su nestali i pobijeni na neljudski način, ne zna se gdje su…”
Iznio je razloge razlaza s Mostom: “Znamo koliko je komunikacija bitna uvijek i svugdje. Bez komunikacije se ne može egzistirati, posebno u politici, gdje je nužno razgovarati i tražiti rješenja. Tu se gradi povjerenje i tu se vidi međusobno uvažavanje. To je u Mostu definitivno izostalo. Više sam puta molio da se malo rašire u smislu odlučivanja, da možda čuju i kakav drukčiji glas, ali to se uporno nije događalo…”
Osvrnuo se i na Mostove pregovore s Domovinskim pokretom Miroslava Škore: “Mi smo Škoru podržali u predsjedničkoj kampanji, upoznali smo se s ljudima, skupa stajali i dijelili letke… Od tzv. druge strane, saznali smo što se zaista događalo za pregovaračkim stolom! A to je ista strana. Spoznaja da su oni išli pregovarati na takav način, s nekim svojim pojedinačnim, partikularnim pogledima, prilično uskim, poražavajuća je. Ako je trenutak za savezništvo jer ono nudi velike šanse, onda ćete učiniti sve da se ono i ostvari. Mene je sve to jako razočaralo. Želim im sreću, podvučena je crta i idemo dalje. Domovinski pokret kao organizacija i Miroslav Škoro ulijevaju povjerenje. Tu se osjeća timski rad, uvažavanje i s Domovinskim pokretom se može napraviti puno više! ”
Marić: Branitelji su potencijal, ali s vremenom sve manji, zato što na vrijeme nije iskorišten
Marić je bio dragovoljac Domovinskog rata, a kao pripadnik ATJ ‘Lučko’ ranjen je u akciji Medački džep. Na pitanje jesu li branitelji potencijal ili teret našeg društva, odgovorio je: “U Hrvatskoj nije kao u Americi, Izraelu ili Rusiji, zato što vladajuće opcije vole manipulirati braniteljskom populacijom. Pred izbore im trebaju glasovi, a kada završe izbori, onda ih zaborave… Branitelji su potencijal, ali s vremenom sve manji, zato što na vrijeme nije iskorišten. Mi smo mogli preko branitelja nadzirati javna poduzeća i spasiti ih od krađe i korupcije. Na braniteljima smo trebali graditi i sustav nacionalne sigurnosti. Zašto u našim veleposlanstvima nema hrvatskih branitelja, nego su tamo nečija djeca i uhljebi, oni koji ta mjesta ničim ne zavređuju?!”
Kao bivši savjetnik Predsjednika RH dao je ostavku i podržao prosvjede ratnih vojnih invalida u Savskoj: ” U više sam navrata upozoravao da se problem na koje su ukazivali branitelji u Savskoj, moraju riješiti institucionalno. Kada me pitao za mišljenje, Josipoviću sam rekao da Milanović mora smijeniti Freda Matića i Bojana Glavaševića, koji nisu bili dorasli, niti su zavrijedili funkcije koje su obnašali. Josipović je rekao da on to ne može mijenjati i ja sam onda podnio ostavku. Redovito sam dolazio u Savsku i davao potporu prosvjednicima. Oni koji su bili tamo, to dobro znaju.”
Marić je u Ured predsjednika išao raditi na prijedlog Udruge specijalne policije, a ne po političkoj liniji: -“Tamo sam volontirao, nisam uzeo ni lipe i valjda je to moj “grijeh”.
Tijekom Marićeva savjetničkog mandata, najvišim državnim odličjima odlikovani su Jean-Michel Nicolier i Mile Blažević Ćađo: “Nastojao sam ispraviti određene nepravde i u razgovoru s Ivicom Pandžom Orkanom brzo sam shvatio kako je priča o našem heroju Mili Blaževiću Ćađi brzo zaboravljena. Bio sam član povjerenstva za odlikovanja u Uredu predsjednika i kad je došao prijedlog za Ćađinim odlikovanjem, Orkan, kao skroman čovjek, mislio je da je dovoljno odlikovati ga ordenom Nikole Šubića Zrinskog, no, ja sam na povjerenstvu rekao da taj čovjek zaslužuje najveće državno odličje – Kneza Domagoja. Ćađo se opasan eksplozivom bacio se na oklopni transporter, kako bi spasio kolonu civila i za njih je žrtvovao svoj život. Strašno je da hrvatska javnost za to gotovo i ne zna. Odličje je dobio 2013. godine, a “veliki Hrvati” do tada ga se nisu sjetili…”
U državni protokol, na najvišoj razini, uvrstio je velika mjesta hrvatskog stradanja Zrin, Baćin i Gvozdansko: -“Svake godine idem u Zrin, Gvozdansko i Baćin. Mnoga su područja na Banovini bila zaboravljena poslije Domovinskog rata, a tamo su se, uz Vukovar, dogodili najstrašniji ratni zločini… Zamislite samo koliko je Hrvata stradalo u Zrinu, da danas tamo živi samo nekoliko naših obitelji. Pometeni su od ’45. na dalje…”
Vukovac: Zbog prekomjernog uvoza hrane, ugrožen je suverenitet Hrvatske
Gošća Bujice bila je i Ružica Vukovac, bivša Mostova državna tajnica u Ministarstvu poljoprivrede i načelnica Općine Velika Kopanica, koja je također pristupila Domovinskom pokretu, s kojim će na izbore izaći u Slavoniji.
“Zbog prekomjernog uvoza hrane, ugrožen je suverenitet Hrvatske,” smatra Vukovac: “Nakon osamostaljenja, propustili smo uzdizati hrvatsko selo i pomagati u njegovom opstanku i proizvodnji hrane. Unazad dvadeset godina imamo trend uništavanja i Hrvatska je postala ovisna o uvozu hrane. Govorim o čak 30 posto u samodostatnosti hrane. To su sramotne brojke! Spomenut ću i preko 50 tisuća uništenih gospodarstava u zadnjih deset godina… Toliko smo OPG-ova ugasili, a oni su proizvodili hranu i stvarali dodanu vrijednost, plaćali doprinose, školovali djecu, čuvali naš ruralni prostor. Nažalost, mnoge su obitelji iz Slavonije morale dići ruke od svega i napustiti Hrvatsku, otići u Irsku, Njemačku, Austriju i sada stvaraju i doprinose tamo.”
Ružica Vukovac je pravnica po struci, a njezina se obitelj bavi stočarstvom, vrijedno radi i ima veliko obiteljsko gospodarstvo: “Članovi moje obitelj su robovi tog gospodarstva! Država nas nikada nije podržala u nijednom našem koraku. Konstantno su nas podrivali, potkopavali, oduzimali nam zemljište, gurali nas u kredite, proglašavali da smo “zaraženi aflatoksinom”, pa su nam bacali mlijeko… Konstantno su nam činili štetu i nikada nije bilo teško kao što je danas. Ali, mi to kompenziramo konstantnim radom…”
Iako je imala puno problema zbog političkog angažmana, Vukovac nikada nije razmišljala napustiti Slavoniju: -“Moji roditelji, sestra, šogor i još nekoliko uposlenih iz naše općine, na gospodarstvu rade dan i noć. Takvih kao što smo mi, prije pet godina bilo je oko 200, a danas ih je tek tridesetak. U našem selu mi smo ostali zadnji stočari. Umjesto da poljoprivrednike pita kako žive i da im pomogne, Ministarstvo poljoprivrede radi sve suprotno, dižu kriterije za proizvodnju i konstantno uvode nove namete. Oni su plaćeni da rade za nas, ali njihove afere sve govore – Ministarstvo poljoprivrede ne radi za hrvatsko selo!”
Markuš: Siguran sam da je Domovinski pokret najbolja opcija za Hrvatsku
Nakon 30 godina članstva u HSP-u, iz te je stranke istupio Damir Markuš, legendarni HOS-ovac i vukovarski branitelj, dragovoljac iz Kutine, gdje je zamjenik gradonačelnika. Markuš je bio predsjednik županijskog HSP-a u Sisačko-moslavačkoj županiji, a na raspolaganje se stavio Domovinskom pokretu Miroslava Škore. Javio se uživo u Bujici i ekskluzivno prokomentirao.
“Stavljam se na raspolaganje Domovinskom pokretu, jer je vrh HSP-a odlučio da se na predstojeće parlamentarne izbore ne ide zajedno s Domovinskim pokretom, što smatram vrlo lošim. Samo ujedinjavanje, a ne razjedinjavanje, može nas dovesti do konačnog cilja, a to je bolja Hrvatska. Tužan sam, a opet sretan jer neću odustati i dalje ću se boriti za Hrvatsku! Vrijeme će pokazati tko je bio u pravu, a siguran sam da je Domovinski pokret najbolja opcija za Hrvatsku”, rekao je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
