“Ovim se zakonom žrtve komunističkog terora dodatno kažnjavaju time da će iz punog iznosa državne potpore za obnovu biti izuzeti vlasnici druge nekretnine u kojima još uvijek protiv njihove volje žive tzv. zaštićeni najmoprimci, i koji, vlasnici, moraju ulagati u svoje privatne stanove s kojima ne mogu raspolagati barem do 2023. godine. Zato ovu diskriminatornu odluku prema vlasnicima treba ukinuti i s tim u vezi ćemo podnijeti odgovarajuće amandmane.”, istaknuo je zastupnik Zlatko Hasanbegović tijekom današnje rasprave o Zakonu o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije.
Njegovo izlaganje donosimo u cijelosti:
Preduvjet za donošenje suvislog i provedivog zakonskog rješenja osim odgovarajuće dugoročne vizije predlagatelja te političke volje u ovom Saboru jest odgovor na ključno pitanje koje glasi, i nažalost potrebno ga je svakodnevno postavljati, zašto je potres od 22. ožujka imao takve katastrofalne posljedice u zagrebačkoj Gornjogradskoj i Donjogradskoj jezgri, a ne značajno manje, neovisno o njegovoj jačini, a koje bi, naravno, same po sebi, bile neizbježne?
Svjestan sam da je to zaparalo mnoge uši, pa ću, baš zato, još jednom, sažeti odgovor na to ključno pitanje. Zato što je, gospođo Boric i ostali iz aktivističke družine duhovnih, političkih i ostalih baštinika stanovitih predaja, polustoljetni jugoslavenski ovosvibanjski komunistički socijalno-politički potres nakon pljačke i razvlašćivanja izvornih vlasnika koji su do tada skrbili, među ostalim, i o konstrukcijskoj obnovi svoga privatnog vlasništva, te nakon redistribucije otetog stambenog plijena u obliku tzv. stanarskih prava, zagrebačku Donjogradsku i Gornjogradsku povijesnu urbanu jezgru pretvorio u zapušteni i oronuli geto, s prvim obnovljenim pročeljima tek sredinom osamdesetih.
Ruinu u koju nitko nije ulagao, a što koje je nastavljeno i nakon 1990., postkomunističkim upravljačima, urbanističkim, imovinsko-pravnim metežom. Sve zapečaćeno nakon 1990. legalizacijom pljačke i otimačine putem jeftinog tzv. otkupa tuđe otete imovine umjesto naturalnog povrata izvornim vlasnicima bez obzira živjeli oni u Zagrebu, Tel Avivu ili Buenos Airesu.
Sljedeće suštinsko pitanje koje sam postavio glasi: koji su osnovni problemi koji se trebaju urediti ovim zakonom i što je strateški cilj ovog zakona? Je li cilj, kolokvijalno rečeno, krpanje zgrada oštećenih u potresu, eufemizam za to je tzv. konstrukcijska obnova, uz stanovitu državnu novčanu potporu, ovog ili onog predizbornog postotka ili je cilj stvaranje zakonskog okvira za tzv. cjelovitu urbanu obnovu što je vizija koja u krajnjoj liniji treba predstavljati poseban cilj kojem su posljedice potresa tek poticaj i prigoda, budući da je otkloniti štete i izvršiti obnovu do stanja prije potresa moguće i bez ostvarenja tzv. cjelovite urbane obnove zagrebačke povijesne jezgre.
To su potpuno dva različita cilja, ne nužno i podudarna, što ovaj zakon pretvara u dnevnopolitički kompendij brkanja krušaka i jabuka.
Te dvojbe i među zainteresiranim u potresu oštećenim vlasnicima stvaraju zbrku i konfuziju jer ih u ovom trenutku samo zanima kako će što prije obnoviti svoje dimnjake i zabatne zidove, a kako bi se mogli kupati u toploj vodi i grijati budući da je zima pred vratima. Ostvarenje milenijske vizije cjelovite urbane obnove trenutno im nije u fokusu.
Odgovore na sva ova pitanja o cilju i svrsi zakona te različite dvojbe dao je ministar Horvat u jednom novinskom intervju od prije nekoliko dana i ja sam mu na tome zahvalan budući da je konačno otklonio stanovite iluzije i predizbornu i poslijeizbornu političku maglu i jasno razložio jednostavnim jezikom o čemu je riječ u ovom predizbornom wannabe zakonu.
Ministar Horvat zbori sljedeće, naravno parafraziram: zakon rješava dva potpuno različita pitanja, on je to učeno nazvao distinkcijom. Prvo, ono što je životno za vlasnike, pitanje tzv. konstrukcijske obnove iliti sanacije štete nastale u potresu, što prevedeno znači krpanja dimnjaka, stubišta i zabatnih zidova, a što naravno nema nikakve veze s vizijom tzv. cjelovite urbane obnove zagrebačke povijesne urbane jezgre.
Tu vrstu krpanja i obnove, i to prve nekretnine, sufinancirat će država i grad s osamdeset posto, uz ključnu ministrovu poruku oštećenim vlasnicima koja glasi, krenite već sad i već ste trebali i krenuti, što su vlasnici i činili i čine, a nakon dovršetka dobit će te povrat novca kada birokratski aparat to odluči, najkasnije mjesec dana prije izbora u Zagrebu, kada će, naravno, početi masovne isplate.
Do tada, ako se oslonite na državnu i gradsku birokraciju, tzv. Savjete, ili nepotrebne Zavode koje zaziva tabor aktivističke kvaziljevice sa zagrebačke špice, kupajte se u hladnoj vodi pod pretpostavkom da možete ući u svoju nekretninu.
Ministar dalje nastavlja, druga tzv. distinkcija ovog zakona, jest ideal tzv. cjelovite urbane obnove, koji zapravo nema veze s potresom i za koji ne postoje državna proračunska sredstva, na što se nadovezujem, niti će ikada postojati i zapravo i ne trebaju postojati, budući da zagrebačku stambenu urbanu jezgru nije izgradila, pa je ne će ni obnoviti, bilo koja država već ju je izgradio napor i poslovni genij privatnog poduzetništva koje je komunizam likvidirao, a postkomunizam, u kojem živimo, opteretio različitim zakonskim ograničenjima.
Uz to, nastavlja Horvat, u duhu Plenkovićeva modela vladavine, uveli smo i tzv. socijalni cenzus, kao političko-demagošku koncesiju Radi Borić i Radničkoj Fronti, svjesni da se samo u postkomunističkoj Hrvatskoj može baratati s cenzusima i vlasništvom bilo kakve nekretnine u središtu Zagreba.
Sukus, odgovor na retoričko pitanje, koje nakon uvida u sadržaj konačnog prijedloga i više nije retoričko, je li ovaj zakon, kao lex specialis, uopće bio potreban? Fahidiotski činovnički komentator iz ministarstva je na to moje pitanje iz rasprave o prvom čitanju odgovorio krajnje banalno i glupo cit. „bio je potreban zato što je o tome postignut tzv politički konsenzus“. Bez potrebe podilaženja jeftinoj demagogiji moj odgovor glasi: nepotreban je osim kao nečija politička platforma. Zašto? Zato što je za građevinsko krpanje ili tzv.konstrukcijsku obnovu bilo dovoljno primijeniti postojeće odredbe zakona o gradnji, a državna potpora vlasnicima za obnovu dimnjaka, stubišta i zabatnih zidova, u iznosu od pet, deset, petnaest, osamdeset ili sto dvadeset predizbornih posto, mogla se proslijediti i temeljem postojeće vladine uredbe, podzakonskog akta ili gradske odluke.
Za cjelovitu obnovu svih oštećenih građevina u državnom ili gradskom vlasništvu nije potrebno donošenje novog zakona, a rješenje problema ostvarenja vizije cjelovite urbane obnove kojoj je potres samo poticaj, ne leži u donošenju lex specialisa koji samo priznaje nedostatke postojećeg zakonskog okvira, već u promjeni ukupnog zakonodavstva, uključujući i protupoduzetnička ograničenja iz GUP-ova te terora različitih beživotnih konzervatorskih smjernica koje su jednake i za Split, Osijek ili Rijeku i sve hrvatske povijesne urbane jezgre koje jednako imaju pravo na prigodu za cjelovitu urbanu obnovu kao i grad Zagreb.
Na kraju, u vezi s jugoslavenskim komunizmom kao temelju koji stoji u pozadini opsega štete nastale ovim potresom. U prijedlogu zakona stoji da se državna potpora vlasnicima za sanaciju štete u iznosu od osamdeset posto odnosi samo na jednu nekretninu, dok se za sljedeću smanjuje na pedeset posto.
O tome bi se moglo raspravljati kada u hrvatskoj državi u 21. stojeću još uvijek ne bi opstojalo vlasništvo protuustavno ograničeno komunističkim reliktom tzv. zaštićenih najmoprimaca. Ovim se zakonom žrtve komunističkog terora dodatno kažnjavaju time da će iz punog iznosa državne potpore za obnovu biti izuzeti vlasnici druge nekretnine u kojima još uvijek protiv njihove volje žive tzv. zaštićeni najmoprimci, i koji, vlasnici, moraju ulagati u svoje privatne stanove s kojima ne mogu raspolagati barem do 2023. godine. Zato ovu diskriminatornu odluku prema vlasnicima treba ukinuti i s tim u vezi ćemo podnijeti odgovarajuće amandmane.
Zaključno, biti protiv, suzdržan ili za ovaj zakon u konačnici je irelevantno. On će u provedbi, kada se slegnu predizborne magle, jamačno ostati nedonošče, to ćemo vidjeti za jednu, tri ili deset godina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
