Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, među vladajućima i oporbom nema suglasnosti. Saborski zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o tome kako se Izborni zakon u BiH može riješiti.
Prenosimo govor u cijelosti:
“Poštovani,
Ovih dana slušamo savjete s raznih strana kako bi se Hrvatski sabor trebao distancirati od svake rasprave o Bosni i Hercegovini i položaju njezinih Hrvata, kao da je riječ o Lihtenštajnu, a ne i hrvatskoj domovini te i ustavom definiranom, među ostalim, i hrvatskom državom.
Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje, čini li to ispravno i u interesu hrvatskoga naroda i države ili krivo i nasuprot autentičnim interesima hrvatske države i Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome su se lomila nacionalna koplja i devedesetih i u trećejanuarskoj eri nakon 2000.-te, o tome se lome koplja i danas lomit će se i sutra.
Ne radi se ovdje ni o ustavnoj obvezi, niti o dejtonsko-pariškom sporazumu dio kojega je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao izvor svih problema, a koji je potpisala kao jedna od tri ugovorne strane i Republika Hrvatska. Ne radi se ni o tome da Hrvatski sabor ima pravo raspravljati o Bosni i Hercegovini barem jednako kao i američki Kongres ili britanski Dom lordova ili bilo koji od trećerazrednih briselskih činovnika, diplomata i ćata, a što čine svakodnevno bez da im je bilo tko ikada išta prigovorio.
Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava, i svaki pogled na zemljovid iznova nam govori: sve dok će postojati hrvatska država i sve dok će Hrvati postojati kao narod, hrvatska će sudbina biti povezana i uvelike ovisna o prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine te ostvarenju autentičnih hrvatskih interesa na cjelokupnom njezinu području.
Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike.
Ali te hrvatske interese ne mogu definirati ni bilo koja uska perspektiva, koja gubi iz vida općehrvatsku sliku, a još manje kojekakovi udbaški poslovno-kriminalni lobiji, povezani s Beogradom i Banja Lukom, stranim središtima moći i kombinacijama velesila.
To se ne postiže neobvezujućim papirnatim kamilica deklaracijama, ispraznim verbalnim nadmetanjem koje će uskoro nastupiti u sabornici, a još manje praznim junačenjem koje nikoga ni na što ne obvezuje. To se postiže promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima. Hrvatski narodni i državni interes je kristalno jasan. Osiguranje potpune političke, pravne i državne jednakopravnosti, narodne opstojnosti i života Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini koja i radi sebe i radi nas treba biti mirna, stabilna i pravedno uređena, da bi kao takva bila jamac opstanka i jednakopravnosti Hrvata, ujedno saveznik i prijatelj hrvatske države.
Ta jednakopravnost mora se zrcaliti u svakom dijelu narodnoga života, od izbornoga zakonodavstva do stvarnog položaja Hrvata u svakoj grani vlasti na svim razinama.
Budimo jasni i konkretni krenimo od temelja.
Izvor hrvatskog drugorazrednog položaja u Bosni i Hercegovini predstavlja njezin ustavno-pravni temelj rođenog u Daytonu, a izborni zakon je tek derivat te činjenice. Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju kao takav je sistemski okvir hrvatskog drugorazrednog položaja koji se u svojoj biti ne može iz temelja izmijeniti kozmetičkim izmjenama izbornoga zakonodavstva. Zato je dirljivo vidjeti, koliko se truda ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja entiteta RS, od Bosanske Posavine, preko Prijedora do Banja Luke.
Ono što jest ostvarivo danas i što je u ovom trenutku minimum minimuma hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini iza kojih treba stajati i hrvatska država jest korjenita reforma izbornog zakonodavstva na svim razinama i otklanjanje svih nedostataka i ograničenja koja krše načelo jednakopravnosti i legitimnog hrvatskog političkog predstavljanja, a ne samo nekih o kojima se selektivno i dnevno-politički govori u deklaraciji.
Kada je riječ o izborima za članove predsjedništva na kojima je po treći put izborom Željka Komšića, titoističkog mahalskog uličnog demagoga, prodavača magle, uzurpatora i rušitelja Bosne i Hercegovine, pogažena politička volja hrvatskoga naroda, mogućnost takve izborne manipulacije izravno proizlazi iz odredbi dejtonskoga ustava koje su potom pretočene i u izborni zakon, uz prešutnu suglasnost hrvatske politike, točnije sestrinskog HDZ-a, potvrđenoj i pristajanjem na sudjelovanje u svim izbornim procesima od poraća do danas.
Naime, ustavnom odredbom da predsjedništvo, kao državno tijelo, za razliku od parlamenta par exellence nacionalnog, a ne građanskog predstavništva, što god o tome mislili titoistički tzv. antinacionalistički nacionalisti i antifašistički fašisti u Bosni i Hercegovini, čine tri člana, jedan Srbin, ali isključivo biran u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat, ali isključivo birani i kandidirani u Federaciji, o čemu nema niti slova u ovoj deklaraciji, iz prava na legitimno nacionalno predstavništvo te ustavnoj diskriminaciji i segregaciji podvrgnuti su svi Hrvati i Bošnjaci u republici Srpskoj te svi Srbi u Federaciji koji nemaju pravo biti birani i birati članove predsjedništva iz naroda kojima pripadaju.
Ono što je ključno, ovu vrstu prešućene diskriminacije i Hrvata, potvrdio je tj. osporio i europski sud za ljudska prava, (Pilav protiv Bosne i Hercegovine), ali zanimljivo gospodine Ljubiću, ni o tome u deklaraciji niti slova. Primjerice, kada bi ste Vi gospodine Ljubiću odlučili preseliti u Derventu, koja je dio Bosne i Hercegovine, a ne Srbije, bilo bi Vam zabranjeno istaknuti kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva.
U vezi s izbornim zakonom, posebice izborom članova državnog predsjedništva, diskriminatorske odredbe moguće je cjelovito, a ne parcijalno ukloniti samo na sljedeći način i to je meritum rasprave o kojoj u ovom saboru kompetentno, konkretno i na temelju činjenica, a bez jeftinog parolaštva, može govoriti manji broj zastupnika nego što ima prstiju na jednoj ili dvije ruke.
Prvo, potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta.
Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon na jedan od dva moguća načina. Prvi, da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti, te uz odredbu koja bi onemogućila i u tom slučaju moguću pojavu gaženja hrvatske političke volje i političkog štetočinstva a la Komšić, da srpskog člana predsjedništva biraju birači u biračkom popisu izjašnjeni kao Srbi, bošnjačkog kao Bošnjaci te hrvatskog kao Hrvati.
Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje.
Umjesto da se hrvatski državnički odgovorno prihvate ove ustavne promjene, pristupilo se političkom avanturizmu i stranačkom spletkarenju. Na ustavne promjene je tada pristao i notorni tzv. hrvatski prijatelj Milorad Dodik, ali i HDZ Bosne i Hercegovine i akademik Čović, te SDA, pa i kvazigrađanski SDP, iz kojeg je kasnije pobačen Komšić, ali ih je u parlamentu srušila neprincpijelna koalicija između Harisa Silajdžića te tadašnjeg HDZ-a gospodina Ljubića, utemeljenog na poticaj i uz blagoslov Ive Sanadera.
Neprincipijelna koalicija, motivirana, kako stoji na wikileaksu objavljenoj depeši tadašnjeg američkog veleposlanika, cit. „neutaživom glađu za vlašću Harisa Silajdžića i osvetom Bože Ljubića autokratu Draganu Čoviću koji jed godinu dana ranije na saboru HDZ-e pobijedio Ljubića cit. „najvjerojatnije zahvaljujući izbornim manipulacijama“.
Neodgovorno odbijanje travanjskog paketa 2006. ključan je trenutak, s dalekosežnim katastrofalnim posljedicama kojim je začet tekući sunovrat Bosne i Hercegovine te omogućeno gaženje političke volje hrvatskoga naroda što je jedini stvarni i uzrok i povod ovoj današnjoj saborskoj raspravi.
Zašto na ovo podsjećam? Zato što hrvatska javnosti te Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju znati da su njihovom sustavnom poratnom urušavanju političkog položaja u Federaciji uz bošnjačko samoubilačko političko sektaštvo i zloporabe nedostataka izbornog sustava pridonosili i oni hrvatski politički predstavnici danas svoju političku odgovornost žele podijeliti, među ostalim, i s onima koji u takvoj neodgovornoj i protuhrvatskoj politici nikada nisu niti će ikada sudjelovati.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
