(VIDEO) Hasanbegović o kalendaru blagdana: ‘Jedini učinak bit će učvršćivanje relikta baštine jugoslavenskog komunizma u hrvatskom javnom životu’

Zagreb, 08.11.2019. - Nastavak 14. sjednice Hrvatskog sabora. Na fotografiji Zlatko Hasanbegović. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

“Ovdje nije riječ o kalendaru neradnih dana, već o biljegu nacionalnog identiteta… Zato treba biti jasan. Ovakav zakon, u ovakvom obliku, ne samo da ne će poništiti identitetsku zbrku, konfuziju i pogubljenost već će ih produbiti, a jedini učinak ovakvog zakonskog rješenja biti će dodatno učvršćivanje relikta baštine jugoslavenskog komunizma u hrvatskom javnom životu koji egzistiraju manipulacijom pojmom apokrifnog tzv. antifašizma bez ili sa pridjevom hrvatski, sasvim svejedno… Prije bi mi se osušila ruka nego što bih glasovao za ovaj Plenkovićev zakonski prijedlog, bez obzira što me gospodin Stier stavio na ideološku kušnju”, istaknuo je zastupnik Zlatko Hasanbegović tijekom današnjeg izlaganja u Saboru vezano uz novi kalendar obilježavanja blagdana i spomendana.

> (VIDEO) Plenković u obrani Dana antifašizma zloupotrebljava predsjednika Tuđmana: ‘Neću dozvoliti detuđmanizaciju HDZ-a’

> Milanović i Obersnel protiv ukidanja Dana antifašističke borbe: ‘Praznikom proglasiti 10. travanj da Hasanbegović i društvo nose crne kapice’

Hasanbegovićev govor na saborskoj sjednici u petak donosimo u cijelosti:

Poštovani potpredsjedniče, visoki Dome.

Kao što je poznato, mr. Andrej Plenković, na radost svekolike tzv. ljevice 2016. došao je u položaj moći predsjednika HDZ-a te predsjednika vlade s misijom prekida svake identitetske, ideološke ili vrijednosne političke i društvene rasprave, a sve kako bi se dostigao njegov osobni upravljački ideal, očuvanja društvenog statusa quo te činovničke vladavine nad lobotomiziranim i anestetiziranim ustanovama i društvom lišenim bilo kakvog konflikta.

Pravilo takvog modela Plenkovićeve kunktatorske vladavine, koju prigodno politološki možemo označiti, poput titoizma ili frankizma, plenkizmom, imalo je samo jednu iznimku kada je, čak i na moje iznenađenje, na dnevni red stavljena ratifikacija rodno-teorijskog ili rodno-ideološkog traktata pod imenom tzv. Istanbulske konvencije.

Iako je mr. Plenković bio svjestan da time izaziva, ne samo polarizaciju unutar svoje stranke, već ono što je važnije narodnu i društvenu polarizaciju oko najdubljih i najosjetljivijih svjetonazorskih pitanja povezanih sa savješću te vjerskim uvjerenjima, po nalogu svojih briselskih tuora napravio je iznimku i prvi otklon od svoga modela vladanja, dakle plenkizma. Budući da su Plenkovićevi briselski tutori bili i ostali savršeno indiferentni prema hrvatskim narodno-identitetskim prijeporima, do neki tjedan bio sam uvjeren da će eksces s tzv. Istanbulskom konvencijom ostati prva i posljednja iznimka unutar plenkističkog modela vlasti te da će Plenkovićeva vlada bez čeprkanja po osjetljivim identitetskim pitanjima privesti svoju olupinu stabilnosti u predizbornu luku računajući na poslovično kratkotrajno narodno pamćenje.

No, umjesto da ostane dosljedan samome sebi, i politici tzv. netalasanja, kod mr. Plenkovića u posljednjoj godini mandata prevladao je kalkulantski, Srbi bi rekli sitnosopstvenički poriv, te je u strahu od vlastitih birača, kao i članova vlastite stranke, čiju je volju više puta zanijekao, odlučio pristupiti palijativnoj promjeni zakona o blagdanima, a kako bi predizborno parazitirao na narodnoj emociji vezanoj uz pojam 30. svibnja 1990., te nad simbolikom Vukovara i Škabrnje.

Dakle krenimo nekim redom. Ne želim, niti ću ovdje docirati koju važnost u nacionalno-identitetskom smislu imaju zakoni o državnim blagdanima u bilo kojoj državi na svijetu. Ovdje nije riječ o kalendaru neradnih dana, već o biljegu nacionalnog identiteta, odabiru simboličkih nadnevaka i događaja u kojima se prepoznaje cijeli narod i oko kojih se u svakoj normalnoj državi barem jednom godišnje manifestira jedinstvo i nedjeljivost nacije.

Umjesto toga, u Hrvatskoj imamo zbrku, konfuziju i pogubljenost koja će ostati i nakon što će poslušnička većina usvojiti ovaj zakon. One naravno nisu čedo slučajnosti, one su plod trećejanuarskog zahvata kada se pod krinkom tzv. detuđmanizacije provodila sustavna denacionalizacija i neokomunistička restauracija na svim područjima narodnoga života, nastavljena i za vrijeme Sanaderove vlade, potom vlade Plenkovićeve političke pomajke gospođe Kosor, s klimaksom za vrijeme režima Josipović-Milanović, tek u natruhama i pokušaju prekinute za vrijeme kratkotrajnog provizorija Oreškovićeve vlade, te nastavljene do današnjeg dana u obliku trgovačke i protunarodne Plenkovićeve vlade hrvatsko-srpske koalicije.

Zato treba biti jasan. Ovakav zakon, u ovakvom obliku, ne samo da ne će poništiti identitetsku zbrku, konfuziju i pogubljenost već će ih produbiti, a jedini učinak ovakvog zakonskog rješenja biti će dodatno učvršćivanje relikta baštine jugoslavenskog komunizma u hrvatskom javnom životu koji egzistiraju manipulacijom pojmom apokrifnog tzv. antifašizma bez ili sa pridjevom hrvatski, sasvim svejedno.

Kao zastupnik u Hrvatskom saboru koji je prvi u ovom sazivu tražio vraćanje u kalendar državnih blagdana 30. svibnja uopće ne želim upasti u Plenkovićevu stupicu te jalovo licitirati oko vrijednosti i hijerarhije različitih odluka državno-pravne naravi nakon 30. svibnja 1990. koji se ovim prijedlogom degradiraju i dodatno omalovažavaju na razinu radnih spomendana.

Ukoliko bi se ova Plenkovićeva predizborna manipulacija usvojila u ovom Saboru, moderna hrvatska država bila bi jedina meni poznata nacionalna država koja utemeljiteljski državno-pravni akt, u hrvatskom slučaju to je odluka ovoga Sabora od 25. lipnja 1991., a potvrđena 8. listopada 1991. ne bi obilježavala kao državni blagdan.

Ipak, bit ovog zakonskog prijedloga kao Plenkovićeva nedonošćeta vidim na drugoj strani, vidim ga kao kulisu putem koje se želi na samo sačuvati simbolika jugoslavenskog komunizma u obliku apokrifnog tzv. Dana antifašističke borbe, kao izvora beskrajnih podjela u hrvatskom narodu, već je i dodatno učvrstiti i legitimirati uvođenjem obilježavanja 9. svibnja, kao sovjetskog tzv. Dana pobjede nad fašizmom.

Kao povjesničar i kao političar u različitim sam prigodama rekao sve što treba reći o značenju 22. lipnja 1941., dana kada je prekinuto savezništvo između Hitlerova Reicha i Staljinova Sovjetskog Saveza, čime se u Drugi svjetski rat uključila i jugoslavenska sekcija moskovske Kominterne pod nazivom KPJ, a koja je do toga dana u svojim proklamacijama na svim razinama, bez obzira je li riječ o Titu ili tzv. revolucionaru i državniku Miki Špiljku rat u Europi označavala imperijalističkim ratom za koji odgovornost naravno ne snosi Hitler već anglo-francuski ratni huškači.

U tom smislu ne znam što bih rekao novo, a da već nisam rekao i argumentirao, pa i svake svake godine pokraj jame Jazovke ponavljajući da, među ostalim, kao jedan od ciljeva svoga političkog i javnog djelovanja vidim i ukidanje obilježavanja 22. lipnja kao državnog blagdana te izvora nepotrebnih razdora i podjela u hrvatskom narodu.
Zato tek načelno, kako bi se svi mi mogli pozivati na vlastitu vjerodostojnost za koji mjesec ili godinu kada će nastupiti trenutak rašćiscavanja. Nakon moga, ali i ostalih izlaganja, u ovoj će sabornici nastupiti besplodna i jalova polemika kojoj će ton davati oni koji ne samo o hrvatskoj već i svjetskoj i europskoj povijesti u pravilu ne znaju ništa.

Ukoliko smijem biti prorokom, gospodine Bauk, ključni argumentacijski alat u obrani ovog jugokomunističkog relikta, onih koji uporno od Tita žele napraviti Tuđmana, a od Tuđmana Tita, sada u tome osim mr. Plenkovića imate potporu i konfuznog gospodina Stiera, bit će činjenica da je nedvojbeni otac ovog problematicnog zakonskog rješenja iz 1991. utemeljitelj i arhitekt moderne hrvatske države Franjo Tuđman, vođen vlastitim životnim iskustvom i idejnim metamorfozama, ali i onim što je kao državnik u kritičnoj 1991. držao da je hrvatski raison D’etat.

Naime, prema Tuđmanovu shvaćanju, koje naravno ni tada, a posebice ne danas nije vjerska dogma, 22. lipnja 1941. trebao je biti hrvatskim tzv. antifašističkim nadomjestkom za 27. srpnja 1941. kao srpskim, zapravo protuhrvatskim tzv. Danom ustanka u Srbu. Time je, po mome sudu, moderna hrvatska država sve do danas nepotrebno opterećena jednom starijom jugoslavenskom unutarpartijskom i općenito unutarpartizanskom hrvatsko-srpskom legitimacijskom polemikom koja se u suštini svodila na, nama danas potpuno irelevantno interpretacijsko nadmetanje jesu li prvi pucanj na Nezavisnu Državu Hrvatsku ispalili srpski ustanici u Srbu ili hrvatski komunisti u sisačkim šumama.

Drugi Tuđmanov motiv bio je otupjeti nametanje Hrvatima hipoteke fašizma u obliku teze da su svaki hrvatski nacionalizam i svaka hrvatska država nužno fašistički. No, i tada, a posebice danas, četvrt stoljeća nakon uspostave moderne hrvatske države, jasno je da se na manipulacije stvarnim i izmišljenim hipotekama hrvatskog nacionalizma u 20. stoljeću ne treba odgovarati restauracijom i rehabilitacijom jugoslavenske komunističke tzv. antifašističke simbolike, već isključivo promicanjem demokratskih, slobodarskih i ustavnih vrjednota našeg naraštaja koje su u savršenoj suprotnosti s ratnim ciljevima KPJ i protudemokratskim društvenim te protuhrvatskim jugoslavenskim državnopravnim stanjem koje je uspostavljeno u svibnju 1945.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

U međuvremenu, jučer se pojavilo i treće, u intelektualno-političkom smislu, najbizarnije pojašnjenje zbog kojeg ovaj jugokomunistički i boljševičko komunistički relikt od 22. lipnja 1941. i dalje trebamo obilježavati. U jučerašnjoj facebook poslanici ponudio ga je gospodin Stier i ta njegova burleskna interpretativna konstrukcija parafrazirano i pojednostavljeno glasi:

Da, prema gospodinu Stieru, 22. lipnja nesumnjivo ima jugokomunističko obilježje, ali Stier uvodi i novi argument, pa njegov antifašistički poučak, nešto poput Nove antifašističke paradigme, a koji mu u stanovitim stredištima moći treba zajamćiti položaj Plenkovića nakon Plenkovića, glasi:

Parafraziram kazuistiku gospodina Stiera: Tuđman je želio za hrvatsku državu pridobiti i one koji su se vezali za partizanski pokret, dakle za Jugoslaviju, pa eto mi Hrvati smo im platili reket u obliku državnog blagovanja boljševičkog 22. lipnja, a kako 1991. ne bi bili protiv hrvatske države. Znači li to da su u ljeto i jesen 1991. kao relevantna činjenica , a ne kao pojedinci, postojali i oni čiju je izdaju i kolebanje, a nasuprot plebiscitarnoj narodnoj volji, trebalo plačati reketom i znači li to da i danas 2019., gospodine Stier, bez obzira na lažni i apokrifni značaj 22. lipnja, ova hrvatska država toj gospodi treba plačati simbolički reket jer će se u protivnom bez 22. lipnja, gospoda Bauk, Grbin, Stazić, Milanović, Budimir Lončar, Mesić i ostali odmetnuti u šumu od te iste hrvatske države.

Naravno da ne će, ne će to učiniti niti gospodin Pupovac bez obzira što ga ova Republika Hrvatska podsjeća na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Te zaključno, gospodine Stier, moje pitanje glasi: do kada će hrvatski narod morati plaćati taj partizanski jugoslavenski reket i tko će prosuditi, vi, mr.Plenković, strana veleposlanstva, europska komisija ili tko već da je plačanju toga reketa došao kraj.

Zato, opetovano, treba jasno reći: 22. lipnja je neodvojiv od svoje jugoslavenske protuhrvatske i komunističko-boljševičke protudemokratske pozadine. Ratni ciljevi KPJ, instrument koje je bio partizanski pokret iz njega izrasla Jugoslavenska armija, u savršenoj su suprotnosti s temeljnim načelima na kojima počiva moderna hrvatska država. Osim toga, povijesna je laž da je 22. lipnja 1941. u Sisku i šumi Brezovici osnovan tzv. Prvi partizanski odred.

Za to ne postoji niti jedan valjani povijesni dokaz, a odlazak na konzultacijsko ladanje manje brojeg sisačkih komunista, i to ne u Brezovicu, već u Žabensku šumu, nije isto što i utemeljenje vojničkog odreda, što je kasnija konstruirana legenda, putem koje je dio hrvatskih komunista pokušavao ograničiti srpsko obezvrejđivanje njihove uloge u onom što su nazivali zajedničkom tzv. narodno-oslobodilačkom borbom.

Zato, gospodine Stier, kao što nam govori objava i naravni zakon, laž ne može postati istinom i nema tog utilitarnog cilja koji se u konačnici može održati pretvaranjem laži i različitih izmišljotina u istinu. Mogu i tek dometnuti, opetovano, da ću se odreći i svoje diplome i magisterija i doktorata ako se pronađe bilo kakav povijesni dokaz da je 22. lipnja 1941. utemeljen tzv. Prvi partizanski odred.

Stoga sam u ime kluba predao amandman kojim se traži brisanje iz zakona obilježavanja 22. lipnja u bilo kojem obliku kao relikta jugoslavenskog komunizma u protimbi sa svim temeljnim ustavnim vrednotama.

Zaključno, nešto i o onome što je promaklo iz političkog-medijskog vidokruga, a to je Plenkovićevo uvođenje sovjetske praznične simbolike u hrvatski javni prostor na način koji je bio nepoznat i u Titovoj Jugoslaviji.

Naime, nakon Drugoga svjetskog rata u onom dijelu Europe koji je ostao izvan željezne zavjese i koji je imao sreće da ga ne oslobodi sovjetska Crvena i Titova Jugoslavenska armije, kao Dan pobjede obilježavao se samo 8. svibnja kada je 1945. Njemački Reich potpisao bezuvjetnu kapitulaciju savezničkim snagama.

Zbog vremenske razlike, te Staljinove potrebe za naglašavanjem posebne sovjetske uloge, isključivo u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima kao Dan pobjede, upravo pod imenom Plenkovićeva tzv. Dana pobjede nad fašizmom obilježavao se 9. svibnja kad državni blagdan. Nakon pada berlinskog zida obilježavanje 9. svibnja pod državnim pokroviteljstvom napušteno je u svim zemljama srednje i istoćne Europe, a sve sažeto u misli estonskog predsjednika vlade iz 2017., inače liberala, da Estonija (ja bih dodao i Hrvatska), cit. „nema razloga slaviti pobjedu nad fašizmom kad je to ovdje značilo okupaciju“.

Zato danas svjedočimo neobičnoj travestiji po kojoj će protunarodna Plenkovićeva-trgovačka hrvatsko-srpska koalicija uvrstiti modernu hrvatsku državu, članicu Nato pakta u probrano društvo Ruske Federacije, Lukašenkove Bjelorusije i entiteta RS Milorada Dodika kao jedinih zemalja u 21. stoljeću u kojima se sovjetski Dan pobjede nad fašizmom obilježava kao državni blagdan ili spomendan.

Bez obzira na činjenicu da se ovim zakonom vraća središnji državni značaj obilježavanja 30. svibnja, te bez obzira na poštovanje simbolike žrtve Vukovara i Škabrnje glasovati za zakon u kojem se ne samo zadržava već i učvršćuje 22. lipnja kao relikt jugoslavenskog komunizma značilo bi pljunuti u sve ono u što vjerujem i što sam zastupao, što zastupam i što ću zastupati. Pojednostavljeno prije bi mi se osušila ruka nego što bih glasovao za ovaj Plenkovićev zakonski prijedlog, bez obzira što me gospodin Stier stavio na ideološku kušnju.“, zaključio je Hasanbegović.

Podsjetimo, Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu novog kalendara blagdana i spomendana kojim se među ostalim Dan državnosti vraća na 30. svibnja, datum na koji se obilježavao do 2001. godine i koji označava konstituiranje prvoga višestranačkog demokratskog Sabora 1990. godine.

Druga promjena odnosi se na 18. studenoga koji postaje Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i bit će neradan dan. Prema prijedlogu se modificira i nekoliko spomendana koji nisu neradni dani. Tako će 15. siječnja uz Dan međunarodnog priznanja postati i Dan mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, a 9. svibnja obilježavat će se kao Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, javlja HRT.

Dan neovisnosti bi se prema novom prijedlogu obilježavao 25. lipnja, na dan na koji se dosad slavio Dan državnosti i ne bi bio više blagdan nego spomendan, a 8. listopada postao bi Dan Hrvatskog saboraEuropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima nacizma, fašizma i komunizma obilježavat će se 23. kolovoza.

Promjenama kalendara ne povećava se broj neradnih dana već on ostaje na broju 13.

Izvor: narod.hr