Vilim Ribić: ‘Plenković i Milanović su združeno s nepropitujućim prihvaćanjem briselskih uputa, doveli zemlju u sadašnje stanje’

Foto: Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

“Jučer su sadašnji i bivši premijer u okviru politikantskog međustranačkog obračunavanja dezinformirali javnost. Kao što se hrvatske građane ne smije varati, a obojica su to činila, tako ih se isto ne smije lagati. Kao sudionik pregovora Vlade i sindikata dužan sam upoznati javnost s istinom.”, piše Vilim Ribić predsjednik Matice hrvatskih sindikata.

Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

Činjenice o Plenkoviću, HDZ-u i njihovoj brizi za prosvjetare i plaće:

1. Premijer Plenković se hvali onime čime bi se zapravo trebao postidjeti. Rast plaća od 11,5% za tri godine izrazito je nizak u kontekstu trogodišnjeg razdoblja, u kontekstu usporedbi s istočno i južno europskim zemljama i u kontekstu egzodusa radno-aktivnog stanovništva. On je izrazito nizak i u odnosu na fiskalne i financijske potencijale zemlje.

2. Utoliko to nije realna politika, osim ako su kriterij za realnost rejting agencije, i inozemni pritisci, a ne potrebe sprječavanja iseljavanja i nacionalni opstanak.

3. Zar je 2% vrijedno takvog štrajka, pita se Plenković. Doista, to pitanje bi trebao prvo uputiti sebi, zar je to vrijedno? On je taj koji može lako zaustaviti štrajk, neka isplati tih malih 2%.

4. Rasta plaća od 11% ne bi bio da nije bilo sindikata. Da je bilo po prijedlozima Vlade i smjernicama fiskalne politike koje su donosili prije pregovora, rast plaća bi iznosio 0% odnosno 2% u zadnje dvije godine. Tijekom pregovora i nakon najave štrajka sindikati su uspjeli pogurati rast osnovice u 2018. godini za 6% i u 2019. godini za 5%.

5. O pravom odnosu Vlade prema plaćama, ali i prema pravnim obavezama, svjedoči da je prije tri godine Država prevarila sindikate za Sporazum iz 2009. godine pa su sindikati podigli tužbe. Vlada je dugo obmanjivala javnost da je ugovor nevaljan i da su izračuni koje sindikati rade netočni. Danas, desetak pravomoćnih sudskih presuda dokazuje da je ugovor bio valjan i da su izračuni bili točni. Licemjerje vlasti po tom pitanju ostat će antologijsko, jer su Vlade svaku izmjenu tog Sporazuma potvrđivale na svojim sjednicama, osim jednom, onda kada je Sporazum trebao doći na naplatu. Tek tada naglo više nije valjao.

Činjenice o Milanoviću, SDP-u i njihovoj brizi za prosvjetare i plaće:

1. Zoran Milanović je izjavio da bi on sada podigao prosvjetarske plaće. Vjerujemo njegovom predsjedničkom karakteru, pa smo zbog toga sigurni da laže, kao što je lagao nebrojeno puta (sjetimo se samo stavova o referendumu dok je bio u oporbi i kad je došao na vlast).

2. Za vrijeme Zorana Milanovića drastično je oborena cijena rada, ne samo u prosvjeti i javnim službama već u cijeloj zemlji. Sjetimo se udara na koeficijente, na materijalna prava, na kolektivne ugovore. Sve je to uzrok kataklizmičkog stanja u zemlji.

3. Jedini premijer koji do sada nije platio štrajk je bio Milanović. Posvjetari uvijek odrade nakon štrajka svu nastavu koju za vrijeme štrajka nisu radili. Zoran Milanović je time odlučio kazniti 250 do 300 tisuća ljudi u prosvjetarskim obiteljima, i ukrasti im od njihovog rada. Pri tome je štrajkaše vrijeđao i štrajk nazivao komičnim, baš kao sada Plenković apsurdnim. Zahvaljujući tome, nedugo nakon toga je izgubio izbore, što baš i nije bilo komično, barem ne za njega.

4. Pod njegovim nalogom ministar Jovanović je jedini ministar koji je u povijesti RH digao ruku za smanjivanje plaća. (Osim sadašnje ministrice od ministara je još jedino Dragan Primorac stao aktivno i otvoreno na stranu štrajkaša u prosvjeti).

5. Milanović opravdanje za najdrastičnije obaranje cijene rada u povijesti RH, i to na teret najsiromašnijih i starijih radnika, nalazi u tome da su ga zatekli nepovoljni trendovi koje mu je ostavila prethodna vlast, a on je navodno sadašnjoj vlasti ostavio samo pozitivne trendove. Te površne činjenice nisu i istina, jer je istina cjelovita. Istom površnom metodom se služi Plenković kada napada Milanovića da je povećao javni dug.

6. Istina je da je Milanović zatekao izrazito nepovoljnu situaciju, ali je istina i to da je ona posljedica svjetske ekonomske krize, a ne ekonomske politike prethodne vlade. Istina je, međutim, i to da je Milanović vodio katastrofalno pogrešnu politiku izlaska iz krize i time zakočio ekonomiju i doveo do tri uzastopne godine pada BDP-a što je jedini pravi uzrok demografske depresije i pada zemlje na začelje Europske unije. Nije on zemlji ostavio pozitivne trendove zbog njegovih poteza već se dugo iščekivani oporavak EU prelio i na Hrvatsku. Stanje koje stvorio bilo je toliko loše da se pozitivni trendovi nisu mogli izbjeći pa ih nije mogao čak niti on upropastiti.

Nije sretna činjenica za Republiku Hrvatsku da su u desetljeću najtežih ekonomskih teškoća predsjednici naših vlada bili diplomati po profesiji. Diplomati nisu osposobljeni za razumijevanje procesa, načela, koncepata i razlikovanje bitnog od nebitnog u ekonomskom i socijalnom životu. Kao diplomati o štrajku izjavljuju isto, obojica se ne mogu načuditi da ljudi nešto traže i da iza toga stoji ozbiljna analitika, koju oni ne žele razmotriti, obojica su kršili ugovore i pravne obaveze prema vlastitom stanovništvu, obojica teško mogu sakriti prezir prema sindikatima i masovnim građanskim akcijama, za njih je iseljavanje pitanje slobodnog kretanja radne snage a ne nacionalne pošasti. Rast javnog duga se u krizi ne može izbjeći. Prihodi se smanjuju a rashodi se moraju povećavati (socijalni troškovi). U svim je zemljama tako. Milanović je vjerovao da će smanjivanjem plaća i povećanjem poreza (berlinski recepti) smanjiti javni dug, međutim, on je zbog smanjivanja plaća rastao još i više. Njihovo djelovanje, združeno s nepropitujućim prihvaćanjem briselskih recepata, dovelo je zemlju u sadašnje stanje, pri čemu za to optužuju jedan drugoga. Međutim, krivnja je na obojici.

Pogledajmo društvenu stvarnost pa će nam sve biti jasno. Jedan je strmoglavio ekonomsko stanje, a drugi ga nije u stanju promijeniti. Jedan je strmoglavio plaće a drugi je pomakom koji su mu nametnuli sindikati povećao plaće daleko ispod potrebnog. Iseljavanje je nanijelo nepopravljive ekonomske štete budućnosti zemlje. Ono je posljedica niskih plaća u uvjetima otvorenih prilika zapošljavanja u drugim zemljama. Zar je čudo da ljudi odlaze raditi za tjednu plaću vani koju u RH zarade mjesečno. Da su naši diplomati izvan vremena i prostora upozorava nas Eurostat, koji nam govori da je deset Europskih zemalja imalo veći rast plaća od RH u zadnjih deset godina. Bugarska je imala i u javnom i u poslovnom sektoru rast iznad 100%, Slovačka u javnom preko 80% a u poslovnom preko 60%, a Hrvatska svega 10% u javnom i 20 tak posto u poslovnom. To je ispod prosjeka EU 28 koje čine najrazvijenije zemlje. Čak i tamo su plaće rasle brže nego u RH. Plenković tu ne poduzima ništa već se svađa za 2% i pušta štrajk. Za svoje promašaje Milanović je u okviru idejno dezorijentiranog i vrijednosno smušenog SDP-a ishodio priznanje i potporu za kandidaturu za predsjednika Republike, a Plenković uživa potporu rejting agencija i Europske unije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr