Velika čuđenja, iznenađenja i razočaranja obuzela su institucionalnu Hrvatsku, državne dužnosnike sadašnje i bivše, stručnjake raznih vrsta, zimzelene tvorce hrvatskog javnog mnijenja nakon što je pred Haaškim sudom pročitana prvostupanjska presuda generalu Mladiću, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
> Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda
Zašto u presudi srpskom zločinačkom pothvatu u BiH nema Srbije? Zašto Mladić nije osuđen za zločine počinjene u Hrvatskoj? A gdje je tu Škabrnja, pitaju se tužni i zatečeni stručnjaci i bivši dužnosnici. Kada je riječ o presudi Ratku Mladiću, nikakvim iznenađenjima uistinu nije bilo mjesta. Baš svi elementi presude su već pravomoćno presuđeni u drugim slučajevima i bili su unaprijed poznati.
Direktiva broj 7
Pokolj Muslimana/Bošnjaka u Srebrenici nije samo višekratno presuđeni genocid, već je i najbolje obrađen slučaj Haaškog suda. U prethodnim je suđenjima (predmet Popović i ostali i predmet Tolimir) do u detalje rasvijetljen mehanizam likvidacije ratnih zarobljenika i glavna uloga oficira “bezbednosti”, kolokvijalno KOS-ovaca, u tom stroju za ubijanje. Nakon što je još u proljeće 1995. Radovan Karadžić uputio glavnom zapovjedniku srpske vojske u BiH Ratku Mladiću Direktivu broj 7, koja je zapravo strateški plan eliminacije Bošnjaka/Muslimana iz istočne Bosne, general Mladić je operativnom Direktivom 7/1 zadužio svoje “bezbednjake” za provedbu plana.
Plan je uključivao i likvidaciju svih vojno sposobnih muslimanskih muškaraca. Mozak tog plana je bio Mladićev pomoćnik za “bezbednost” general Zdravko Tolimir, glavni koordinator na terenu je bio “bezbednjak” glavnog štaba vojske bosanskih Srba, pukovnik Ljubiša Beara, a izravni upravitelj pokolja je bio “bezbednjak” Drinskog korpusa, potpukovnik Vujadin Popović. Oni su upravljali strojem za ubijanje, osmislili i odredili tko će ubijati, tko će im dovoziti sendviče i sokove dok “rade”, gdje će pokopati ubijene tako da nikada ne budu pronađeni, tko će ih pokopati…
Ta su suđenja pokazala koliko je ubijanje više od 7000 zarobljenih ljudi, tako da “nestanu”, bila vrlo ozbiljna operacija, i koliko je u svim svojim fazama bila pod zapovjednom upravom i nadzorom “bezbednjaka”, na svim razinama – od Glavnog štaba do pojedinih brigada.
Presudama Z. Tolimiru (2012. prvostupanjska i 2015. pravomoćna), Lj. Beari i V. Popoviću (2010. prvostupanjska i 2015. pravomoćna) zapravo je već napisana presuda generalu Mladiću za Srebrenicu. Ona uoće nije bila upitna. No nekoliko za Hrvatsku vrlo važnih pitanja proizlazi iz tih presuda. Prvo, kako je moguće da isti sud ne prepozna potpuno isti mehanizam likvidacije u slučaju Vukovarska bolnica, u kojem su imali na pladnju cijeli vrh JNA i njegove kontraobavještajne službe, KOS-a? Ono što je u Srebrenici bio Ratko Mladić, u Vukovaru je bio njegov bivši šef Veljko Kadijević.
Mozak stroja za likvidaciju, koji je u Srebrenici bio Zdravko Tolimir, u Vukovaru je bio njegov bivši šef i šef KOS-a, general Aleksandar Vasiljević, koji je i bio u Vukovaru (u štabu u Negoslavcima) u noći kada su “razvrstavali” ljude na život ili smrt.
Drugo je pitanje zašto se u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna o Tolimirovu i Bearinu predratnom i ratnom putu i djelima. Naime, prije rata su Zdravko Tolimir i Ljubiša Beara bili visoki oficiri KOS-a u sjedištu vojno-pomorske oblasti JNA u Splitu. Po svojoj poziciji i naređenjima svoga šefa A. Vasiljevića, u to im je doba zadatak bio izgraditi što pouzdaniju suradničku mrežu u svim državnim i društvenim strukturama za razdoblje raspada Jugoslavije i nakon njega. Uoči samog početka napada na Hrvatsku, A. Vasiljević postavlja Z. Tolimira za “bezbednjaka” Ratku Mladiću u Kninu, a Lj. Beara ih čeka u Splitu.
Srećom uzalud. Škabrnja nosi potpis Zdravka Tolimira, a ne samo Mladićev, kao pokolj koji je istodobno s padom Vukovara trebao stvoriti rasulo i raspad sustava u Hrvatskoj.
Znate li tko je Tolimir?
Jeste li čuli da u Hrvatskoj itko ikada spominje Zdravka Tolimira? Da ga je možda DORH istraživao? A Tolimir je bio mozak Mladićevih zločina: od Knina, preko Prijedora i cijelog sustava srpskih logora do Srebrenice.
No zato u Hrvatskoj razni eksperti, bivši i sadašnji dužnosnici, iznova siju čuđenje što u Mladićevoj presudi nema odgovornosti Srbije za zločine u BiH. A čuđenju nema mjesta. Optužnica protiv Slobodana Miloševića je posljednja u kojoj su srpski zločini u BiH i u Hrvatskoj stavljeni u kontekst – međunarodnog oružanog sukoba.
Tako je 2002. i 2003. godine u haaškim optužnicama prekinuta sustavna veza vrha JNA i službenog Beograda sa zločinima u Hrvatskoj i BiH, koja je kasnije samo razvodnjavana. Dogodilo se to nakon što je general Vasiljević postao privilegirani suradnik i ekskluzivni svjedok haaških tužitelja u procesu protiv Slobodana Miloševića. Odgovornost za likvidacije u Vukovaru je preusmjerena lokalnim vlastima i paravojnim jedinicama, baš kao i odgovornost za sustav srpskih logora u BiH, koji su također bili pod upravom KOS-ovih bezbednjaka.
I što je još nakon toga čudno? Da parafraziram metaforu iz naslova svoje nove knjige o završnom računu Haaškog suda, čudno je samo koliko su i danas – Hrvati pod KOS-ovim krilom. Bilo da im zastire pogled. Bilo da aktivno lete, zaključuje Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
