Kako se već osjeća u zraku, sljedeća godina očekivano će biti godina velikih gibanja i mijena koje me podsjećaju na 1989., godinu kad je srušen Berlinski zid i kad su se jedan za drugim urušavali prosovjetski komunistički sustavi u Europi. No, ovaj put “zid” će se rušiti u Bruxellesu, piše Višnja Starešina u svojoj kolumni Slobodnoj Dalmaciji koju djelomično prenosimo.
Dakle, ponovno je podčinila. Diverzifikacija opskrbe naftom i plinom stoga je postala ne samo američki strateški prioritet za taj dio Europe, nego i prioritet odgovornih država, koje se žele razvijati na temeljnim vrednotama zapadne civilizacije: od Estonije i Poljske do Grčke i Albanije. No, gdje je tu Hrvatska?
Umjesto očekivanog iskoraka prema LNG terminalu na Krku, Plenkovićeva Vlada nastavila ga je opstruirati kao i ranije Milanovićeva. Bude li naposljetku zbog odnosa sa zapadnim saveznicama Hrvatska ipak morala napraviti LNG, učinit će to prekasno, kad on bude neisplativ, a tržište popunjeno, ili će njegov razvojni potencijal prepustiti drugima (npr. Orbanovoj Mađarskoj).
(…)
U međuvremenu, ta istraživanja i eksploatacija plina i nafte doživljavaju svoj “boom” u Rumunjskoj i Grčkoj, nastavljaju se pojačanim intenzitetom u Italiji, istraživanja su započela vrlo ambiciozno u Crnoj Gori i Albaniji. Nema odgovora na pitanje zašto se Hrvatska još jednom samoisključila.
Ili možda odgovor leži u pitanju: za koliko su je ljudi bliski vlasti i istočnim prijateljima isključili? Prije četiri godine predsjednica Grabar-Kitarović bila je stjegonoša Inicijative triju mora, koja je zapravo “kišobran” projekata za energetsku neovisnost tzv. Nove Europe. Premijeru Plenkoviću inicijativa se nikada nije svidjela.
Ne samo zbog međusobnog natjecanja, nego i zato što se ne sviđa Angeli Merkel i Vladimiru Putinu, koji su pak, sudeći po smjeru i učincima, ti koji uistinu vode energetsku politiku Plenkovićeve Vlade. I dok projekti pod kišobranom Inicijative triju mora doživljavaju procvat u Rumunjskoj, Poljskoj, baltičkim državama, u Hrvatskoj su Tri mora završila u bari i žabokrečini.
Umjesto budućeg energetskog čvorišta za plin, Hrvatska postaje rupa na plinskoj karti Europe. Dok SAD proglašava Kinu glavnim globalnim takmacem i protivnikom, Plenkovićeva Vlada kreće u dugi marš na Istok: širom se otvara kineskom “Putu svile”, pod mentorskom palicom Stipe Mesića i Budimira Lončara.
(…)
Što radi Plenković?
Dok “žutim prslucima” probuđena Francuska traži više demokracije, utjecaja naroda na vladajuću nomenklaturu, veću ulogu referenduma u politici, hrvatski politički establišment na čelu s Plenkovićem vraća hrvatsku politiku u vrijeme jednopartijskog monopola, pod krinkom očuvanja stabilnosti. Guše referendumske inicijative, prave sprdnju od višestranačja besramnim političkim trgovinama prema načelu “svatko sa svakim, nitko s nikim više od jednom u tijeku dana”. Organiziraju unutarstranačke izbore (Mladež HDZ-a) prema načelu “jedna funkcija – jedan kandidat”. Dok čak i Merkelina Njemačka prihvaća Marakeški sporazum uz interpretativnu izjavu, Plenković ne vidi razloga za bilo kakve ograde. Jer će tako navodno Hrvatska ući u Schengen.
Baš kao što je i Jugoslavija Ante Markovića, sukladno obećanjima iz Bruxellesa, 1991. ušla u EU. Godinu velikih promjena po Plenkoviću vođena Hrvatska dočekuje s Europom na usnama, sa srcem i financijskim sponama na Istoku, s mišlju u sljedećoj dužnosničkoj fotelji, s migrantima na granici, s potencijalnim ratnim sukobima u susjedstvu (Kosovo, BiH). I najgore – sa samodopadnim tajnicima i tajnicama za državnim kormilom.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Slobodne Dalmacije
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
