Vjernici u čudu: Umjesto tradicijskih pisanica, Grad Zagreb stavio bijela jaja ispred katedrale. Evo reakcije biskupa Šaška

Ovogodišnja uskrsna instalacija na travnatoj površini ispred zagrebačke katedrale koju je postavila Turistička zajednica Grada Zagreba u suradnji sa Zrinjevcem, izazvala je čuđenje mnogih vjernika. Naime, prijašnjih godina na tom su mjestu bile velike pisanice s tradicionalnim hrvatskim sakralnim motivima u maniri naivnih umjetnika. Ovo godine, nije bilo pisanica, već samo velikih bijelih jaja.

Tri pisanice su na inicijativu zagrebačke Skupštine darovane hrvatskoj kulturnoj zajednici Mainz, a zamijenila su ih prazna jaja. Na “jaja koja su svojim izgledom ostavila u čuđenju katoličke vjernike i druge ljude kojima je bliska kršćanska kultura” osvrnuo se pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško.

Njegov tekst objavljen na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije prenosimo u cijelosti.

Zbog čega čuđenje?

1. Proteklih smo se desetak godina naviknuli da su uoči svetkovine Uskrsnuća Gospodinova (Uskrsa) na trgu ispred zagrebačke prvostolnice bile postavljene velike pisanice, oslikane u duhu hrvatske naivne umjetnosti. Premda smatram da je i za to postavljanje trebalo više promišljanja i razgovora koji vode u plodonosnije osmišljavanje, samu nakanu, uloženi trud umjetnika i cilj smatram pohvalnima.

Ta su jaja postavljena na prostoru na kojemu se pred svetkovinu Rođenja Isusa Krista (Božić) redovito nalaze Jaslice, u suodnosu prema božićnomu boru koji s razlogom kitimo samo nekoliko dana prije Božića, da bismo čuvali dinamiku iščekivanja i dolaska. Unaprijed okićeni borovi po gradu i izgubljena osjetljivost za rast iščekivanja dokida tako važan proces koji je postao plijenom potrošačkoga duha.

I jedno i drugo, i jaslice i pisanice, u kršćanskome kalendarskom ciklusu Utjelovljenja i Otkupljenja ima smisla i moguće je gledati kao sastavni dio semantičkoga ritma doživljavanja ‘Katedralnoga trga’.

Ove, 2022. godine, na istoj su površini ispred Prvostolnice postavljeni prikazi jaja koja su svojim izgledom ostavila u čuđenju katoličke vjernike i druge ljude kojima je bliska kršćanska kultura. Zbog čega to čuđenje?

Naime, tzv. ‘uskrsna jaja’ prepoznatljiva su po svojoj obojenosti, po iscrtanim, odnosno ispisanim motivima na svojoj ljusci. Upravo ih ta ‘ispisanost’ razlikuje i daje im uskršnju posebnost. Ta je ‘ispisanost’ razlog zbog kojega su ona dobila svoje lijepo hrvatsko ime – pisanice! Krene li se dublje u sadržaj i smisao, uočit će se da su sva likovna djela kršćanskoga nadahnuća odjek, odražaj odnosno stanovito produžavanje i življenje Objave, osobito one koja je zapisana u Svetome pismu. Tako će se za slike reći da su ‘napisane’ te nastaje i pojam za ‘slikopisanje’ (ikono-grafija).

Ispisanost motiva (počevši od slovnih zapisa) govori o tome da pisanice nisu obična jaja i da ono što je važnije od same materije jest njegova komunikacijska preobrazba, čitana u svjetlu otajstva Isusa Krista, njegove pobjede nad smrću koja je donijela obnovu života i vječni život ljudima. Oslikanost pisanica za Uskrs govori i o čovjekovu sudjelovanju u tome otajstvu, o njegovoj vjeri koja običnosti daje neobičnost, od najjednostavnijih jednobojnih nijansi do bogatih izražaja u raznim tehnikama, maštovitima baš kao što je maštovita kršćanska ljubav i radost spasenja.

Vjerujem da će svima zvučati logično, ako kažem da bi ‘pisanice’ koje nisu oslikane, ‘ispisane’, ni oblikovane tako da upućuju na drugi sadržaj od običnih jaja, bile proturječje samima sebi. Tu ne pomaže niti opravdanje da je riječ o poželjnoj jednostavnosti, o ‘suvremenijemu pristupu’ ili o tome da je ‘manje zapravo više’.

Kao narod trebali bi se potruditi više u razvijanju kršćanskijih oblika govora o novome životu

2. Šireći pogled potrebno je reći da jaje samo po sebi nije izvorno kršćanski simbol niti se veže (isključivo) uz kršćanstvo. Štoviše, on je jedan od simbola koji je u nekim drugim religijama i kulturama puno prisutniji i značajniji negoli u kršćanstvu. No, kao simbol nastanka novoga života i kršćanstvo ga može tumačiti na jasan način, ali uvijek pazeći da se to tumačenje veže uz Kristovo djelo spasenja, a osobito uz njegovo uskrsnuće. Zbog te širine mogućnosti tumačenja, pisanice su postale kulturalna hrvatska činjenica.

Dakle, na tragu govora o novome životu i kršćanstvo može iskoristiti ono što su koristile i koriste gotovo sve civilizacije, od Egipćana, Feničana, Kelta, Grka, do Kineza, Tibetanaca, stanovnika Sibira i Indonezije. U svim je kulturama jaje prepoznato kao ‘biće u nastajanju’. No, kršćanstvo to jaje ne gleda kao početak uređivanja kaosa po djelovanju nekoga božanstva, niti kao polarizaciju prvotnoga jedinstva, niti kao takozvanu kozmogoniju, tj. sliku načela reda, pojavu nakon prvotnoga kaosa. Premda jaje u religijama redovito nije prva pojavnost, neka vrsta pranačela, ono je svakako simbol prvih različitosti.

Kada je o uskrsnim obojenim jajima riječ, ona se uklapaju više uz simboliku periodičke obnove prirode. Premda se u tomu može čitati mit o ‘periodičnome stvaranju’, što nije kršćansko tumačenje svijeta i povijesti, kršćanstvo govori o ponovnome rođenju, o preporodu, o novosti, ali ne snagom ponavljane cikličnosti, već snagom Kristova dolaska u svijet i ispunjenjem plana koji i povijest vodi prema konačnosti u Bogu. Dakle, određeno ponavljanje u prirodi nije zatvoreno, već otvoreno prema linearnosti iščekivanja novoga. Kršćanstvo govori o novome nebu i o novoj zemlji, a ne o starome koje će na kraju dobiti neka poboljšanja.

Osim toga, jaje sadrži i simboliku sigurnosti; ono je poput kuće, gnijezda, školjke, majčina krila itd. Vrijednost toga simbola izlazi iz okvira razmišljanja o prapočetcima i ima ulogu naglašavanja zajedništva, kreativnih sposobnosti, blagovanja i cijeloga spektra značenja u kojemu se isprepliću vjera, folklor i umjetnost. Glede tih se sadržaja i kršćanstvo može njime koristiti, premda bismo se kao narod trebali potruditi više u razvijanju ‘kršćanskijih’ oblika govora o novome životu.

Zanimljivo je primijetiti da Biblija ne upućuje na simboliku jajeta; ona joj je strana, ali se u kulturalnome kontekstu danas može iskoristiti za tumačenje kršćanske poruke, uvijek s oprezom da se sadržaji poruka ne pomiješaju i skliznu u preuzimanje sadržaja koji u konačnici niječu (kršćansku) istinu.

Što znače izdvojeni prikazi pilića i zečeva na travnjaku; ili sadnice drveća i neobojena jaja pored njih?

3. Bilo bi dobro ovogodišnji zagrebački pokušaj, koji se nadovezao na prijašnje, razmotriti u cjelini dosadašnjega povezivanja kršćanskih liturgijskih vremena i svetkovina s dekorativnim i umjetničkim doprinosima zagrebačkomu duhu proslave središnjih otajstava naše vjere.

Treba reći i to da se tu radi o prijedlozima, a nipošto o pokušaju ‘sakralizacije’ ili preuzimanja građanskih mjerodavnosti s pomoću kojih Grad uređuje gradske prostore, premda i u tome ima puno prostora za istinsku širu suradnju i za susrete koji mogu donijeti dobre plodove.

Istina je i to da smo i mi dužni, u brizi za vjernike, upozoriti na stanovite neprimjerenosti, nedorečenosti, zbunjivanja i nesporazume koji mogu doći od korištenja kršćanskih imena i simbola na nepromišljen i nedomišljen način ili od banalnoga povezivanja motiva tako da nebitno prekrije bitno.

Jer, što znače izdvojeni prikazi pilića i zečeva na travnjaku; ili sadnice drveća i neobojena jaja pored njih? Ljudi oblikovani kršćanskom kulturom u vremenu vazmenoga ciklusa čitat će ih u svjetlu Uskrsa, ali – budući da nisu pisanice – drugi će ih moći čitati kao, na primjer, promicanje poljoprivrede, peradarstva, ‘zdrave prehrane’, brige za okoliš i sl.

U modi je i neutralnost koja vodi u kulturalnu zapuštenost i izgubljenost

4. Već smo duže vrijeme dio kulturalnih procesa koji su skloni raznim eklekticizmima i pomiješanosti, pri čemu je nužno zahvaćeno i kršćanstvo. U modi je i ‘neutralnost’, koje su izražaj i ti prikazi jaja. Ne dopuštanje sadržajne obojenosti i nošenja određenih sadržaja; ne dopuštanje pisanicama da budu pisanice, otvara široku mogućnost interpretacije, ali smatram da takav pristup nije ispravan smjer razvijanja naše kulture, nego vodi u kulturalnu zapuštenost i izgubljenost.

Uz to napominjem da se u bilo kojemu vremenu liturgijske godine na općedruštvenoj razini može razvijati ono što je tomu vremenu vlastito. No, ni u kojemu slučaju ne bi bilo primjereno da kršćanski obredi budu prekriveni nekim nejasnim ‘laičkim obredom’.

Naša nadbiskupija u svome poslanju želi čuvati i razvijati naglaske koji su kršćanstvu vlastiti, a pridonose širemu boljitku društva te nas raduje svako smisleno obogaćivanje sadržaja kako za naše zagrebačke vjernike tako i za goste iz drugih krajeva domovine i svijeta. Zato se zalažemo za suradnju Grada i Nadbiskupije u svim područjima, a posebice u onima u kojima smo nužno upućeni jedni na druge, kao što je kultura.

Bilo bi dovoljno pisanicama dati da budu pisanice

5. I na kraju si dopuštam iznijeti prijedloge koje smatram lako prihvatljivima i provedivima. Podupirući nastojanja kojima se u Zagrebu (i drugdje) raznim kulturalnim izražajima pridonosi življenju povezanosti hrvatske kulture s ritmom crkvene godine u uzajamnoj sraštenosti, bilo bi vrijedno otkrivati nove putove produbljivanja smisla i njegova izražavanja umjetnošću.

Hrvatska kultura je dovoljno bogata svojom baštinom da nas pouči kako su se razna vremena crkvene godine i središnja otajstva pretakala u umjetničke i pučke izražaje. Jednako tako vjerujem da i danas ima dovoljno nadahnuća i snage da se na tome tragu nastavi umjetnički stvarati.

Bilo bi poželjno da se umjetnici raznih umjetničkih područja uključe svojom kreativnošću u izražavanje otajstava što je ujedno i uljepšavanje ozračja trgova, ulica, mjesta življenja na način koji seže dalje od samodostatne dekorativnosti.

Zašto pisanice ne bi bile rađene u raznim materijalima i raznim umjetničkim tehnikama? Zašto se ne bi razmislilo kako umjetnički stvarati ‘crescendo’ u iščekivanju pojedinih svetkovina? Tako bi u vazmenome ciklusu na jedan način bilo uprisutnjeno vrijeme korizme, na drugi Veliki tjedan i Uskrs, a na treći vrijeme nakon Uskrsa do Pedesetnice (Duhova). To bi bio veliki doprinos pedagogiji pojedinaca, obitelji i naroda u življenju vremena, kao ključnoga pitanja ljudskoga postojanja, upravo u našoj suvremenosti koja je sklona zaboraviti – kako poučava biblijski Propovjednik – da sve ima svoje vrijeme.

No, za početak bi – glede konkretnoga povoda ovoga osvrta – bilo dovoljno pisanicama dati da budu pisanice; stvoriti preduvjete za uključivanje i ohrabriti umjetnike da se svojim umjetničkim darom snažnije pridruže oplemenjivanju gradskih prostora i pomognu da: bezbojnost i bezličnost, neutralnost i beznačajnost, besmislenost i beznadnost; nijemost i nekomunikativnost, budu preobraženi u: likovnost koja daje lice; sadržajnost koja odražava prepoznatljivost; osmišljenost koja oduševljava; govor koji otvara susrete – i onkraj osjetilnoga.

U kršćanskoj je liturgiji vidljivo da je Kristovim vazmom zahvaćen sav stvoreni svijet; darovna je radost nevjerojatne vijesti da smo stvoreni i rođeni za vječnost s Bogom te da smo i sami ljubavlju prema bližnjima nositelji mirisa uskrsnoga jutra i Kristove pobjede nad smrću. To je ispisano u svakomu čovjeku koji je stvoren na Božju sliku; to, sa svim svojim slabostima, nastojimo svjedočiti mi koji smo preporođeni Kristovim uskrsnućem. Trag toga ostaje na svakoj pisanici, ma kako skromno djelovala i ma kako blijedim bojama i drhtavom rukom bila ispisana.’