Molitvena kampanja „40 dana za život“ od ove jeseni otpočela je miroljubivo molitveno bdijenje i pred zaprešićkim Domom zdravlja. Svaki dan u razdoblju od 7 do 19 sati članovi inicijative stoje u miroljubivom bdijenju, moleći za prestanak pobačaja i nudeći pomoć i podršku svakoj trudnici koja im se obrati osobno ili to učini njezin partner ili član obitelji.
Tom prigodom razgovaramo s voditeljicom Inicijative za Zaprešić, Elmom Ritom Marjanović. Elma Rita Marjanović diplomirana je inženjerka arhitekture te majka dvoje djece, 21-godišnjeg sina Brune i 15-godišnje kćerke Nike.
Narod.hr: Inicijativa 40 dana za život već se godinama provodi u Hrvatskoj. Što Vas je potaknulo da se prvi put uključite u ovu inicijativu?
Elma Rita Marjanović: U molitvenim kampanjama 40 dana za život sudjelujem već dvije i pol godine, dakle u pet molitvenih kampanja ispred bolnice Merkur u Zagrebu, uz koju mene i moju obitelj vežu brojna iskustva vezana za porodništvo. Sve je započelo mojim obraćenjem prije tri godine, kada je Gospodin u moj život doveo nove ljude i nova poznanstva. Tada sam upoznala prijateljicu koja je tada, kao i danas, bila vrlo aktivna u borbi za nerođene. Kampanja je tada upravo bila u tijeku i tako sam, kroz njezinu priču o Inicijativi, poželjela prisustvovati molitvi. Otišle smo zajedno prvi puta pred Vinogradsku bolnicu gdje sam provela kraće vrijeme uz druge molitelje koji su se tamo nalazili. Obuzeo me neki dobar osjećaj. Milostan! I tada sam osjetila da želim provoditi više vremena ispred bolnice te moleći i stojeći jednostavno svjedočiti da je život svet. Tako je izgledalo moje prvo iskustvo koje je za mene bilo vrlo pozitivno i gdje sam shvatila da radim pravu stvar za one koji ne znaju što čine.
Narod.hr: Od ove godine, pod Vašim vodstvom, započela je i molitva pred domom zdravlja u Zaprešiću. Kako je došlo do ideje da se bdijenje organizira i u Zaprešiću?
Elma Rita Marjanović: Prije pet mjeseci sam se preselila u Zaprešić. Ubrzo nakon toga Ante Čaljkušić, predsjednik Inicijative, pozvao me na razgovor. Sastali smo se u Centru za život u Zagrebu. To je jedan mali prostor skromno uređen i tako topao… Možda čudno zvuči, ali upravo me asocirao na majčinu utrobu, to mi je na ulasku prvo palo na pamet. Onda se sjećam, desno na zidu visjele su slike Nike, Petre, Roka, Davida…, dječice čiji je život visio o koncu, ali, Bogu hvala, život je pobijedio i oni su sada tu među nama! Ante me tada pitao bih li bila voljna preuzeti vodstvo jesenske kampanje – molitvenog bdijenja pred Domom zdravlja u Zaprešiću, na što je moje srce odmah reklo „da“, ali kako smo u stanu preskakali preko neraspakiranih kutija, a moja kćer je trebala u jesen krenuti u srednju školu i trebala je moju podršku na novom početku, odlučila sam svome umu dati priliku da se usuglasi sa mojim srcem. Nije mu puno trebalo, jer ga je srce nagovorilo! I tako, ujedinjena sama sa sobom, i s Gospodinom čvrsto za ruku, pristala sam. I tako se, eto, „rodio“ Zaprešić – 40 dana za život“
Ovo bdijenje je posebna milost! To sam shvatila nakon što mi je gospođa Đurđica posvjedočila kako je to izgledalo prije petnaestak godina. I tada se molilo, u čekaonici doma zdravlja, ali sa krunicom i rukom u džepu! Usne se nisu micale! Pravio si se kao da čekaš svoj red. A letci koje su dobivale od doktora Antuna Liseca koji je cijeli svoj život posvetio nerođenima, moliteljice, samo njih dvije ili tri, stavile bi na pult sa ostalim promo materijalima, ali bi začas, za razliku od ostalih, završavali u smeću, One su ih uporno donosile iznova. Zato, moramo biti zahvalni jer danas slobodno svjedočimo!
Narod.hr: Je li proces organizacije bdijenja zahtjevan?
Elma Rita Marjanović: Meni je bio iznimno zahtjevan u samom početku. Bila sam tek stigla u Zaprešić, i samo jedno poznanstvo vezalo me s ljudima toga grada. U župi na misi trudila sam se zapamtiti neka lica, no samo 48 sati prije početka prvog dana bdijenja još uvijek nisam imala nikoga tko je bio voljan održati bdijenje tih prvih 12 sati. Ja sam u radnom odnosu i to za mene nije bilo moguće, barem do četiri sata popodne.
Razmišljajući sada o tih nekoliko dana, shvaćam da nisam potpuno vjerovala Gospodinu, zaboravila sam da samo trebam sve Njemu predati, s punim povjerenjem, i stvari se jednostavno događaju. Valjda sam mislila da mogu sama, ali izdale su me moje suze i nesanica. Zadnjih nekoliko dana pred početak kampanje hodala sam ulicama Zaprešića koje su za mene još uvijek bile poput labirinta i nadala se nekom čudu. A onda se i dogodilo! U nedjelju navečer zazvonio je moj mobitel. Bila je to gospođa Đurđica koju sam upozna na bdijenju ispred Vinogradske bolnice u Zagrebu prije 6 mjeseci. Čak je i taj susret bio slučajan i vrlo kratak, a ispostavilo se da smo sada susjede u istoj zgradi. I tako smo se nas dvije našle sutradan, u ponedjeljak navečer, u slastičarnici. Do početka dijelila su nas još samo 34 sata. Ja sam se tješila najkremastijim i najkaloričnijim kolačima, a gospođa Đurđica mi je rekla: ‘Ništa se ne brini. Ja idem sutra ujutro u 8 na misu i vidjet ću tko bi mogao od ljudi doći na bdijenje.’ I tako je bilo. Ona je otišla na misu i došao je Ivan, naš drugi molitelj, koji je odlučio prvi podnijeti „teret“ stojeći i moleći prvog dana bdijenja punih 6 sati.
Đurđica i Ivan pozvali su sve svoje poznate i tako se krug širio te smo sada u stanju pokriti 12 sati bdijenja, bez nekih većih problema. Svatko uzme jedan do dva sata kada je „dežuran“, iako su na početku to neki činili i po nekoliko sati dnevno.
Spletom raznih okolnosti bdijenje nije bilo jasno najavljeno u nekim župama, tako da je odaziv župljana bio slab s početka. Ipak, mislim da je to bila Gospodinova odluka i tražio je da se vijest proširi „s usta na usta“. Tako je i bilo. Bilo je napeto, ali i korisno jer je sam rasplet uništio moju nevjeru. Organizacija je uistinu bila zahtjevna, ali da nije bilo Gospodinove pomoći bila bi ne samo zahtjevna, nego i nemoguća.
Posebno moram zahvaliti spremačici Doma zdravlja, gospođi Lidiji, koja nam na kraju svakog dana pomaže spremiti transparente i sve ostale stvari. Također dolazi vikendom samo zbog nas kako bi nam omogućila korištenje sanitarnog čvora za vrijeme bdijenja. Tu je i sestra Jelica koja svako jutro moliteljima donese šalicu skuhane kave i uvijek nam uljepša dan svojim toplim osmjehom.
Narod.hr: Što želite poručiti stojeći i moleći pred Domom zdravlja i na kakve reakcije nailazite?
Elma Rita Marjanović: Krenimo od kraja. Reakcije su, za mene, uspoređujući s iskustvom u Zagrebu, iznenađujuće dobre, pogotovo uzmemo li u obzir da se bdijenje prvi puta održava u Zaprešiću. Bojala sam se reakcije koja bi bila osuđujuća, napadačka i slično, te kako će se molitelji nositi s njom, no to se sve na kraju nije dogodilo. Naše iskustvo je uglavnom pozitivno, imali smo svega nekoliko situacija koje su bile neugodne, i to uglavnom sa starijim gospođama. Ali se i tada Gospodin pobrinuo da su se uvijek u tom trenutku našli ljudi koji su zaštitili onu osobu na koju je izvršena verbalna agresija. Također se pobrinuo da su te napadnute osobe bile one koje su bile u stanju to podnijeti „kristoliko“. To je isto jedna vrsta svjedočanstva. S druge strane, puno više je prolaznika koji nas pozdrave s osmjehom, ili s „Hvaljen Isus i Marija“, koje nam donose grickalice, slatkiše i pitaju nas treba li nam što, svojevoljno nam ostavljaju priloge za trudnice, a dosta ih kaže da im je drago da smo stigli i u Zaprešić. Neki od njih su nam se s vremenom pridružili u molitvi i bdijenju. Ima i puno onih koji samo prođu.
Što želimo poručiti? Bilo nam je postavljeno pitanje zašto molimo ispred Doma zdravlja u kojem se ne vrše pobačaji. Dakako, najvažnije je biti tamo kao slamka spasa onima koji su krenuli učiniti pobačaj, ali, kako se kaže, „bolje spriječiti nego liječiti“. Poruke koje su ispisane na našim transparentima potiču na razmišljanje prolaznike, ohrabruju ih da se otvore životu. To je pogotovo važno da pročitaju mlade osobe, koje još nemaju aktivan spolni život, da im se ta slika nekog njima stranca, koji na svojim prsima nosi poruku ljubavi, ureže u njihovo pamćenje. To je način na koji pokušavamo osvijestiti zajednicu, da podržavaju kulturu života iz koje proizlazi istinska radost.
Drugi razlog je praktičan: iako se ovdje ne vrše pobačaji, izdaju se uputnice za ginekološke zahvate takve vrste ili se ustanovljuje trudnoća koja nažalost nije uvijek na veselje roditeljima, a tu su onda i liječnički savjeti tako da su liječnici oni koji, uvjetno rečeno, drže tek začete živote u svojim rukama. Medicinsko osoblje je uvijek u našim molitvama, da uvijek budu u službi očuvanja života. Jedna naša moliteljica imala bila je upitana od strane prolaznika: „Ali što ako se ustanovi da je dijete u utrobi teško bolesno?“ Njezin odgovor je bio: „A što ako dijete teško oboli kada se rodi?“ Na oba pitanja odgovor je, naravno, isti jer u oba slučaja govorimo o životu i čovjeku!
Treća bitan razlog je: iako se ne rade pobačaji u Zaprešiću, Zaprešićem ipak prolaze žene i muškarci koji razmišljaju o pobačaju, ili su ga napravili u prošlosti, pa su to učinili u nekom drugom gradu gdje im je to bilo omogućeno. Oni žive i ovdje, u Zaprešiću.
Dakle, ako bismo željeli sve ovo sažeti, možemo i u samo jednoj rečenici:
Svaki život je vrijedan, jedinstven, i od dragog Boga blagoslovljen i zato, ako mu oduzmemo priliku da bude, oduzet ćemo najviše sebi, ali ćemo istovremeno osiromašili i cijeli svijet za jedno poslanje koje je dar namijenjen svima kako bi nas oplemenio i približio Istini života.
Svakako bih voljela istaknuti da osim preventivnog djelovanja, Inicijativa, u sklopu Udruge za život, pruža pomoć trudnicama koje se odluče za život, a isto tako ženama koje su ranjene činom pobačaja. To su zadaće na koje također upućujemo one kojima je pomoć potrebna i koji je od nas zatraže. Osobe s ranama pobačaja posebno stavljamo u naše molitve ispred Doma zdravlja.
Narod.hr: Uskoro nas očekuje predstavljanje knjige „Neplanirano“ u Zaprešiću. Riječ je o ispovijesti bivše ravnateljice američkog lanca klinika koje vrše pobačaje pobačaje unutar institucije „Planned Parenthood“ (Planirano roditeljstvo), Abby Johnson. Ona se prestala baviti tim poslom te u svojoj knjizi iznosi zastrašujuće i potresno svjedočanstvo o tome što pobačaj jest. Možete li nam ukratko najaviti ovaj događaj?
Elma Rita Marjanović: Predstavljanje knjige održat će se u četvrtak, 24. listopada u 20.15 u prostorijama župe Marije Kraljice apostola u Zaprešiću. Tom prilikom o knjizi će govoriti naš regionalni koordinator, Krunoslav Puškar te liječnica, psihijatrica, dr. sc. Cvijeta Pahljina, koja će se posebno osvrnuti na posljedice pobačaja. Također očekujemo i jednu brojnu obitelj koja će posvjedočiti o svojoj otvorenosti životu i reći nam nešto o svojoj svakodnevici.
Knjiga je apsolutni hit u svijetu, jako smo sretni što je stigla u Hrvatsku i što ćemo imati priliku čitati to svjedočanstvo. Toplo ju preporučam pobornicima života, ali i onima pro-choice orijentacije obzirom da je spisateljica praktični i dugogodišnji svjedok života kroz obje prizme.
Knjiga je prethodnica filmu koji je snimljen prema njoj, a koji očekujemo uskoro i u Hrvatskoj.
