Kraj je godine, kraj je prosinca, kraj je radnoga tjedna, na Staru godinu neki će raditi skraćeno, neki ne će raditi, neki ne mogu raditi jer posla – nemaju.
Prije nego dođemo do razmatranja o svijetloj 2016., treba jasno uvidjeti kakva nam je bila 2015. godina. Treba li uopće reći – bila je katastrofalna.
U državi u kojoj je zaposleno manje od trećine stanovništva, koliko je zapravo radno sposobnih ljudi? A koliko od toga radi?
Po izvještaju Državnoga zavoda za statistiku (Hrvatska u brojkama 2015.) u zadnjih 5 godina imamo konstantan pad zaposlenosti.
Brojke glase ovako (u tisućama, tablica str. 10):
2010. 1 432
2011. 1 411
2012. 1 395
2013. 1 364
2014. 1 342
Uz poznavanje ovog crnog niza, koalicija predvođena izbornim gubitnikom Milanovićem imala je smjelosti nazvati se Hrvatska raste!
Da je u Hrvatskoj manje uhljeba i više optimizma, ne bi ta bijedna politička opsjena dobila više od desetak zastupnika u Saboru.
U istom izvještaju jednu stranicu dalje nalazi se anketa o radno sposobnom stanovništvu, za 2014. godinu situaciju je sljedeća:
radno je sposobnih 3,61 milijuna, zaposlenih je 1,57 milijuna, nezaposlenih 0,3 milijuna, i na kraju – neaktivnih je 1,7 milijuna!
Što su ti neaktivni?
To su ljudi koji su radno sposobni, nisu zaposleni a nisu prijavljeni na Zavodu kao nezaposleni. Dio ih ima od čega živjeti (invalidske ili neke druge mirovine), ali zar je normalno da je u Hrvatskoj više neaktivnih nego zaposlenih?
Ne ću navoditi iste podatke za Njemačku i BiH, pretpostavite sami koliki je postotak neaktivnih u Njemačkoj a koliki u BiH.
Koalicija uništavatelja hrvatskoga privrednog potencijala nazvala se Hrvatska raste
Koalicija uništavatelja privrednog potencijala Hrvatske nazove se Hrvatska raste! To nije sarkazam, to je vrijeđanje zdravoga razuma, to je pljuska hrvatskoj inteligenciji, to je pljuska svakom nezaposlenome Hrvatu i Hrvatici, svakome neaktivnom, a željnome posla.
Kako su hrvatski najtiražniji mediji reagirali na naziv izvan svake pameti Hrvatska raste? Je li neko lucidno pero napisalo da su se Milanoviću pobrkale kockice, da je drug premijer pogubio kompas i da besramno vrijeđa svoje birače? Od sto junaka, glasa čuti nije? Otprilike tako.
Večernji list, Jutarnji, HRT, RTL, Nova. Neki ih zovu režimskima ili prorežimskima, ali pustimo povijesti da ih kvalificira. Činjenica je da su to najgledaniji i načitaniji mediji, ali ujedno i po mišljenju mnogih pristrani i neprofesionalni, kakvima ih je ocijenila i strukovna udruga “Hrvatski novinari i publicisti”.
Čast oporbi koja je činila što je mogla, ali koja je stvarna razina demokracije u Hrvatskoj ako se u provladinim medijima ne smije napisati jedna loša riječ o premijerčini?
Gunđalo se za Tuđmanova života kako je autoritaran, ali slušajući sve ove godine i zadnjih dana Zorana Milanovića s pravom se pitamo, zar je on bolji.
Neki se dan Denis Latin javio kritički pišući o neslobodi medija za vrijeme SDP-ove zoranovlade zadnje 4 godine.
Oporbi skloni mediji to su mlako popratili, najzanimljivije je što Latina tzv. provladini mediji nisu razapeli. Očito je i njima jasno da je zoranovladi došao kraj. Satiričarima i karikaturistima treba skinuti šešir kako su lijepo nacrtali izvjesnu kreaturu koju su nazvali Bezmislav nekako. Ne znam tko bi to trebao biti, navodno je uočljiva sličnost s Bobom Rockom iz Alana Forda.
Nedavno sam napisao kako me veseli suradnja jednog HDZ-ovca i jednog SDP-ovca na knjizi. Ne zato što mislim da su dotični političari najbolji u svojim strankama, ili općenito moralni ljudi. Nego zato što je potrebno pozdraviti svaki pozitivan potez u ovom nedemokratskom društvu, svaki pokret koji navještava da je demokracija moguća i u Hrvatskoj.
Povjetarac promjena u SDP-u
U Saboru je Leko glasovao za akademika Reinera. Ugodno sam iznenađen. Ostatak SDP-a i koalicije uništavatelja Hrvatske bio je suzdržan. Kad bi im dopustio glasovanje za kandidata Domoljubne koalicije Milanović bi izgubio priliku provjeriti slušaju li ga još uvijek poslušno svi. To je bilo za očekivati uoči stranačkih izbora u SDP-u.
Bio je i jedan glas protiv. Taj glas valjda govori: ja sam protiv, a kaj mi vi morete? A odgovor je – moremo se smijati i cerekati silnoj mudrosti dok nas ne zabole trbusi od grčenja odgovarajućih mišića.
Koliko je Sinčićev glas protiv nebitan, toliko je Lekin glas za bitan. Taj glas pokazuje da je moguće biti protiv Milanovićeve retorike, retorike “Mi ili oni”, retorike koja vlada Hrvatskom zadnjih 70 godina. Mora li se svaki potez današnjih političara vagati nasuprot zbivanja iz 1940. i neke? Ili nasuprot nejasnoj i zamućenoj slici o tim zbivanjima? Znamo li mi danas točan broj žrtava fašizma? Znamo li mi danas približan broj žrtava fašizma? Znamo li mi danas točan broj žrtava “antifašizma”, zapravo žrtava komunističkog totalitarizma? Znamo li mi danas približan broj žrtava komunističkog totalitarizma? Zašto? Zato da bi neefikasni i kratkovidni politikanti poput Milanovića 2015. godine pokušali dobiti još jedan mandat svojim antifašizmom!
Potpuna retardacija pameti i inteligencije! Ja sam Veliki brat, i ako ja kažem da su oni rasisti i fašisti, vi imate dati glas meni, ili….
Dosta je toga. Dosta je totalitarizma. Dosta je kompartijskih gluposti.
Navodno kad su pitali Milanovića tko bi mu prije bio uzor, Tito ili Tuđman, odgovorio je Tito. Pa baš Tito koji je bio zatornik ideje o samostalnoj Hrvatskoj. Tito, koji je zatvorio Tuđmana jer se usudio postaviti pitanje o broju žrtava Jasenovca? Titova navodna demokracija s ljudskim licem u kojoj su ljudi ubijani, mučeni i nestajali u noći, bolja je Milanoviću od Tuđmanove Hrvatske. Nije čudno da je Milanović bio premijer slučajne države.
Možda sve to nije bilo na pameti Leki kada je dao glas za Reinera, ali možda je bar dio toga bio na pameti Splićaninu Baldasaru. Jedinom istaknutijem SDP-ovcu koji je jasno pokazao više brige o žrtvama, o poginulima u Domovinskom ratu nego o onima iz Drugoga svjetskoga rata. Baldasar izgleda gleda u budućnost Hrvatske.
U svjetliju 2016. godinu. Ne možemo znati je li to napravio iz nekih svojih interesa ili zato jer razumije da je 70 godina života u prošlosti previše, ali to je nebitno, potpuno nebitno.
Njegov potez, njegovu poruku da je vrijeme za smjenu Milanovića, relikta 20. stoljeća, valja pozdraviti. Vrijeme je za ulazak u 21. stoljeće. Kasnimo već 15 godina, 10 Mesićevih i pet Josipovićevih izgubljenih godina. Sanadera i Milanovića da ne spominjemo.
Kad ih se sjetim, pada mi na pamet izraz “dobro da smo ih se riješili”. Što nam Tihomir (Tim) Orešković nosi, ne znamo. Ali smijemo se nadati, zar ne?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
