Hrvatski branitelj Marijan Živković, otac dvojice poginulih branitelja, bio je jedan od onih Vukovaraca koji su se 2013. snažno suprotstavili uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru. Isticali su kako u Vukovar, zbog ratnih strahota provedenih tijekom agresije, ne bi trebalo postavljati natpise na srpskoj ćirilici.
Zbog razbijanja ćirilićne ploče protiv njega se još uvijek vodi sudski postupak.
Najprije je, prvostupanjskom presudom u Vukovaru, bio oslobođen krivnje, ali na tu se odluku žalilo državno odvjetništvo. Slučaj je tada prebačen na sud u Pulu, gdje je sutkinja odbacila psihijatrijski nalaz sudskog vještaka koji je korišten u prvostupanjskom postupku i slučaj vratila na ponovni postupak u Vukovar.
Povodom aktualnih rasprava u javnosti o ponovnom uvođenju dvojezičnosti u Vukovar, koje su potaknute nedavnim zaključkom Ustavnog suda, za Narod.hr razgovarali smo s Marijanom Živkovićem.
Smrt Darka Pajičića – koja je odgovornost Ostojića i Orepića glede ovog slučaja?
Marijan Živković: I moj susjed Srbin, razbio je ćirilićnu ploču
Marijan Živković: E, moj narode, zašto su mi djeca poginula
Narod.hr: Vukovar je ponovno u središtu pozornosti hrvatskih političara koji su, povodom zaključka Ustavnog suda, počeli ponovno govoriti o uvođenju dvojezičnosti. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pak ustraje u tome da se prvo treba osigurati poštivanje temeljnih ljudskih prava žrtvama velikosrpske agresije i osigurati procesuiranje zločina koji su nad njima počinjeni. Vi ste 2013. kao vukovarski branitelj sudjelovali u prosvjedu protiv uvođenja dvojezičnosti, a protiv Vas se još vodi postupak zbog razbijanja ćirilićne ploče. Koji je Vaš komentar na aktualna događanja?
Marijan Živković: Nemam riječi. Oni hodaju Vukovarom, a ja još jednog sina nisam pronašao… Ovdašnji Srbi vjerojatno znaju gdje je on. Drugi mi je sin također poginuo.
U Vukovaru nije vrijeme za uvođenje ćirilice: mnogi još traže svoje najmilije…
Dva sam sina poklonio za Hrvatsku, a evo sad imam suđenje zbog razbijanja ćirilićne ploče.
Što čovjek sada može učiniti? Ubiti se?
“Za mene traže 5 do 12 godina zatvora”
Narod.hr: Iako Vas je sud u Vukovaru u prvostupanjskom procesu oslobodio, na odluku se žalilo Državno odvjetništvo te je započelo novo suđenje, pri čemu je sutkinja odbacila psihijatrijski nalaz sudskog vještaka. Možete li nam ispričati kako je izgledalo prosvjed u kojemu su razbijene ploče te u kojoj je fazi sada postupak protiv Vas?
Marijan Živković: Bilo je guranja, ali, s obzirom da je to hrvatska policija, nije bilo otpora s njihove strane. Ja sam im rekao: ploča mora danas ići dolje, a vi radite svoj posao. Bio sam taj dan spreman i poginuti ako je potrebno.
Postavili su te ploče u okrilju noći, protuzakonito. Mi smo kao Stožer pripremali referendumsku inicijativu, ali ju je Ustavni sud odbio. Ćirilice ni za vrijeme Titove Jugoslavije nikada nije bilo u Vukovaru.
Što se tiče sudskog postupka, bit će mi izrečena presuda 18.9., dan nakon godišnjice smrti mog najmlađeg sina. On je 17. 9. poginuo. Za mene traže od 5 do 12 godina zatvora.
Volio bih da su mi sinovi živi, a ni ne znam ni gdje je sahranjen jedan sin. Znate li kako je živjeti bez djece?
Ja sam uvijek za razgovor i za dijalog. Molio sam i predsjednika Josipovića, kada je bio u Vukovaru da se zaustavi to postavljanje ploča, rekao sam mu da nije vrijeme za ćirilicu. Nije bilo reakcije. Smijao mi se kao da sam budala. Kasnije sam i preko sredstava informiranja molio i Josipovića i Milanovića, kao ljude s najvišim funkcijama u državi, da spriječe te dvojezične ploče dok se ne pronađu nestali, dok ne prođe referendum, da nije vrijeme za ćirilicu jer mnogi ne znaju gdje su njihovi najmiliji. Sve bez uspjeha.
Marijan Živković: ‘Još samo da uzmu minobacač i raznesu me. Razočaran sam svime što se događa’
Narod.hr: Hrvatski ste branitelj i otac dvojice poginulih hrvatskih branitelja. Možete li ukratko čitateljima opisati svoj ratni put?
Marijan Živković: Moj ratni put je izgledao ovako: 2. svibnja smo se prijavili kod Blage Zadre svi mi koji smo htjeli ići na barikade, koji smo htjeli sačuvati ono što imamo.
Moj najstariji sin, Marko, bio je do rata vojni pilot u JNA i živio je u Beogradu. Početkom rata zamijenio se s jednim Srbinom, koji je živio u Zagrebu, za stan te je došao u Hrvatsku i priključio se hrvatskoj obrani. Odvezao je svoju ženu i kćerku u Zagreb 13.9., a on je otišao u Osijek gdje je organizirao zrakoplovni vod.
Tada je zatražio od mene da napustim svoje položaje i odem u Zagreb k njegovoj ženi i djetetu da ih čuvam jer se bojao UDB-e i pete kolone, da mu netko ne istjera obitelj dok njega nema. Tako sam otišao u Zagreb.
Moj mlađi sin, Nikola, živio je i radio u Vukovaru. Trebao se ženiti, bili smo mu izgradili i kuću. Bio je inspektor privrednog kriminala u Vukovaru i igrao je nogomet u vinkovačkom Dinamu. Igrao je također nogomet u Zagrebu za omladinsku reprezentaciju one države. Bio je poznat, zvali su ga Žive. On je poginuo 17. 9. na Mitnici u Vukovaru, ubijen je iz zasjede. Do danas ga nisam pronašao. Poslije smo se supruga i ja vratili u Vukovar, htjeli smo doći tu gdje je naš sin poginuo, da ga tražimo.
Stariji sin mi je poginuo kao vojni pilot kod Otoka i njega smo sahranili u Zagrebu. Nakon što mu je srušen zrakoplov, pali su na našu, hrvatsku stranu, pa smo ga mogli sahraniti.
Srednjeg sina uspio sam nagovoriti da ne ode u rat. On je danas živ i posjećuje nas s obitelji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
