Obilježavanje dana žrtve Vukovara i Škabrnje podsjetilo je cijelu hrvatsku javnost kako gotovo nitko nije odgovarao za zločine – mučenja, silovanja i ubojstva tisuća ljudi. Za Škabrnju u kojoj je ubijeno skoro cijelo selo, 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, nije odgovarao niti jedan srpski vojnik ili oficir. Jučerašnji HRT-ov dokumentarac o Vukovarskoj bolnici podsjetio nas je na Bogdana Kuzmića, Srbina koji je prije opsade Vukovara bio zaposlen kao portir u vukovarskoj bolnici, da bi 19. 11. iz bolnice odveo pet civila: Martina Došena, Marka Mandića, Branka Lukendu, Stanka Duvnjaka i Tomislava Hegeduša u nepoznatom smjeru.
Marka Mandića, medicinskog tehničara, od te noći više nije vidjela njegova supruga koja je s njim radila u vukovarskoj bolnici. Ona se raspitivala što se s njim dogodilo, no odgovor nije dobila.
“U vrijeme sve te panike i kaosa, Bogdan Kuzmić prišao je mojim roditeljima i izdvojio oca. Rekao im je da oca vodi sa sobom. Majka je pitala gdje ga vodi, što će biti s njima i kada će ga vratiti. Na sva ti pitanja, on je odgovorio kako sve to ovisi o mome ocu”, rekao je za Aljazeera balkans Saša Mandić, sada 36 godišnji sin Marka Mandića.
Bogdan Kuzmić danas navodno živi u Bosni i Hercegovini, na području Republike Srpske, nepravomoćno je proglašen krivim 15. srpnja 2010. godine za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na 7 godina zatvorske kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 21. travnja 2011. godine promijenio presudu Županijskog suda u Vukovaru i Kuzmiću smanjio kaznu zatvora sa sedam godina na 5 godina i 6 mjeseci. U prvoj optužnici ga se tereti za svih pet osoba koje je odveo u nepoznatom smjeru i koji su ubijeni na, do sada, neutvrđeni način. U drugoj izmijenjenoj optužnici više mu se ne stavlja na teret izdvajanje Martina Došena i Stanka Duvnjaka, ne stavlja mu se na teret ubijanje, nego protuzakonito zatvaranje civila, koji su kasnije na neutvrđen način ubijeni.
Istražni sudac Županijskog suda u Osijeku izdao je 18. lipnja 1997. godine nalog za raspisivanje tuzemne tjeralice za Bogdanom Kuzmićem. Nakon što je Županijski sud u Vukovaru 2001. utvrdio da je Kuzmić odselio u BiH na nepoznatu adresu još 1997., a prebivalište u Borovu naselju nije odjavio, raspisana je međunarodna tjeralica za Kuzmićem 2004. godine. Na Županijskom sudu u Vukovaru 2007. godine odlučeno je da će mu se suditi u odsustvu.
Je li Hrvatska vlada zatražila njegovo izručenje Hrvatskoj?
Prema izvješću iz Centra za suočavanje s prošlošću, nije se dogodilo ništa značajno jer do tada između Državnog odvjetništva RH i nadležnog tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nije potpisan sporazum o suradnji, kakvi postoje između DORH-a i tužiteljstava u Srbiji i Crnoj Gori, koji bi omogućavao razmjenu dokaza i predmet nije mogao biti ustupljen Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, gdje se optuženik nalazi. S obzirom da mu je suđeno u odsutnosti, presuda se po pravomoćnosti u Republici Hrvatskoj neće moći izvršiti u Bosni i Hercegovini, jer se mogu izvršiti samo one pravomoćne presude koje su donesene u nazočnosti optuženika.
U Sarajevu je tek 2013. godine potpisan Protokol između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.
Obitelj i dalje traga za istinom
Saša Mandić za Aljazeera balkans je rekao da je bilo dana kada je razmišljao da sjedne u automobil i ode u Bosnu i Hercegovinu do Kuzmića. Nije mu želio nauditi na bilo koji način, nego samo predati policiji u Hrvatskoj, kako bi rekao istinu, a oni pronašli tijelo oca.
S Bogdanom Kuzmićem, u vrijeme okupacije Vukovara, obitelj Marka Mandića je razgovarala telefonom, no ništa im nije rekao.
U vrijeme obilježavanja 25. obljetnice stradanja Vukovara, Igor Mandić, drugi sin Marka Mandića, putem društvenih mreža javno se obratio Bogdanu Kuzmiću.
“Vidiš, ne možeš nam ništa, smijemo se koliko god teško bilo, i ima nas pet puta više bez obzira na ono što si nam uzeo. Ne mrzimo te, oprostili smo ti, jer jedan od temelja vjere koju nam je otac dao je oprost. Bilo je gadno, al’ pregrmjeli smo. Lijegali smo i još uvijek liježemo u krevet s mišlju jesi li bio toliko milostiv da si ispalio rafal u glavu, ili si ga odveo na obradu mesarima u Veleprometu. S obzirom da je bio prvi ulov, nadam se da si iz bijesa uradio ono prvo.
Al’, nebitno, oprostili smo ti stotine i tisuće neprospavanih noći, buđenja u dva ujutro, s rečenicom: ‘Bože, molim te samo da nije patio.’ Bilo je i onih drugih misli: otići po tebe u pravnu državu Bosnu i Hercegovinu, nekako te uspavati i dovući preko granice na suđenje.
Vidiš, nikad, Bog nam je svjedok, nikad te nismo poželjeli ubiti. Jednom sam bio u gadnom iskušenju, ono kad su ti brata doveli meni u ambulantu. Ja, on i skalpel. Sekunde su bile vječnost, ali nisam… Izdržao sam, jer to njega ne bi vratilo, a samim tim i taj čin bi bio besmislen.
Oprostili smo ti sve, samo da znaš, čak smo ti dali i drugu šansu. Sjećaš se sigurno onog telefonskog poziva bez prijetnji, bez povišenog tona, samo molba: ‘Daj nam kosti, da imamo gdje svijeću zapaliti.’ I ta molba ostala je neuslišena”, napisao je na svom Facebook profilu Igor Mandić.
Mandićevi sinovi su evakuirani iz Vukovara kada je postalo očito da je situacija opasna, a njihovi roditelji su se borili do kraja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
