Zajedničke crte fašizma, nacizma i komunizma – što se zapravo misli pod “dekomunizacijom Hrvatske”?

Foto: Thinkstock

Poticaj su mi za ovu temu dale izjave nekih političara u Hrvatskoj, koji u zadnje vrijeme opetovano tvrde, da je marksistički komunizam sličan antifašizmu, da on nije totalitaran ni zločinački u svojoj ideologiji, da su mu samo njegove «devijacije» negativne, te da je za mnoge sadašnje probleme u hrvatskome društvu odgovoran „tuđmanizam“, piše prof. dr. Branimir Lukšić za hkv.hr.

U ovom izlaganju odgovorit ću na slijedeća pitanja:

1. Po čemu je neki režim totalitaran?
2. Je li marksistički komunizam u svojoj biti, ili tek kao devijacija totalitaran i zločinački?
3. Koje su zajedničke crte fašizma, nacizma i komunizma?
4. Što se podrazumijeva pod izrazom „tuđmanizam“?
5. Je li nužno potrebno «dekomunizirati» Hrvatsku ?

 

  1. Što je totalitarizam?

Totalitarizam je oblik političke vlasti koji se razlikuje od autoritarizma, autokracije, despotizma, apsolutizma, diktature i tiranije u tome, što ispunjava slijedeće preduvjete: (a) postojanje službene ideologije, koja želi potpuno prožeti unutarnji i vanjski život čovjeka, (b) postojanje jedne jedine partije koja je potpuno predana toj ideologiji, i kojoj je na čelu partijska oligarhija, obično sa vođom kao diktatorom, (c) potpuno razgranat teroristički policijski aparat, (d) monopolistička kontrola nad (i) masovnim medijima, (ii) svim organizacijama, društvenim, političkim, pravnim, kulturnim, gospodarskim, (iii) naoružanjem, vojskom i sredstvima prisile (Friedrich/Brzezinski). Stoga su tipični za totalitarni režim tzv. «delikt mišljenja», brisanje granice između onoga što je politički ispravno i onoga što je istinito, i totalna politizacija i ideologizacija društva. Između totalitarizma i autoritarizma nije presudna količina primjene prisile, nego koja se prisila smije primijeniti. Pojednostavljeno rečeno, autoritarizam traži poslušnost u vanjskom ponašanju, traži tijelo, dok totalitarizam traži i tijelo i dušu. On traži preobražaj u «novoga čovjeka» i u «novo društvo». No, totalitaristički režim može osvojiti dušu podanika i tako, da je vanjska prisila nepotrebna ili potpuno «mlaka».

Obično se među totalitarizme ubrajaju talijanski fašizam, njemački nacionalni socijalizam i marksistički komunizam. Ali nije isključeno, da je na pomolu još jedan totalitarizam, koji naoko izgleda bezazlen, ali koji može biti radikalniji od svih ostalih. Riječ je o profitnom totalitarizmu globalističkog tipa, koji putem tržišnog fundamentalizma, bioinženjerstva i monopola nad medijima teži potpunoj kontroli nad ljudskim osobama, manipulaciji ljudima putem tržišta i financija, kao i putem dirigiranih informacija koje bi zamijenile komunikaciju i pretvorile čovječanstvo u «usamljenu gomilu». To je totalitarizam «trgovaca bez granica», samozvanih vladara novog svjetskog poretka. Naznake toga se već danas naziru. U tome totalitarizmu partiju zamjenjuje javno mnijenje nametnuto od medijskih careva, a zatvor je zamijenjen gubitkom životne sigurnosti i radnoga mjesta. U toj tzv. «tehnotronskoj eri» (Brzezinski) ruše se obitelj, nacija, vjera, osobito kršćanska. Radi manipulacije nad ljudima legalizira se droga, pornografija.Zapljuskivanjem šokantnim vijestima postiže se prezasićenost informacijama, ravnodušnost, etička otupljenost i konačno bezvoljnost na bilo kakav otpor.Zar taj zamor, zbunjenost i pasivnost nisu već danas nazočni u Hrvatskoj? Zar se kod nas ne zbiva zatvaranje usta novinarima koji drukčije misle i pišu, čak njihovo pozivanje pred sud? Zar se ne osjeća kako se vijesti filtriraju i komentari selekcioniraju u novinama i na televiziji? Kad je riječ o fašizmu možemo postaviti pitanje, je li fašizam samo talijanski fenomen, ili je on generički pojam? Drugim riječima, postoji li samo jedan fašizam ili postoje fašizmi?

Mišljenja su podijeljena. Jedan od poznavatelja fašizma, Ernst Nolte, tvrdi, da je fašizam opća europska pojava. S druge strane Giovanni Sartori, u svojoj knjizi «Teorija demokracije» , smatra, da je fašizam kao ideologija i povijesna pojavnost ipak ograničena na talijanski fašizam, jer ako bismo ga shvatili kao opći pojam, onda bi se npr. bagatelizirao njemački nacional-socijalizam kao navodno jedan od mnogih oblika fašizma. Sartori također smatra, da je fašizam, za razliku od nacizma i komunizma, autoritarna diktatura, a ne totalitarizam. No, interesantno je primijetiti, da su i fašizam i nacizam i komunizam ljevičarski pokreti, da su sva tri htjela universalizirati povijest, nadići podjelu i rascjepkanost povijesti i učiniti je totalnom, totaliziranom i predvidivom. Bitne oznake i fašizma i nacizma su nacionalni i nadnacionalni sastojci ideološkog programa, lijevi i desni politički elementi, autoritarne i kolektivističke crte, prednost politike pred ekonomijom, korporativizam (Italija), rasizam (Njemačka), antisemitizam, antislavizam i antikristijanizam, psihoza unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, negativna integracija (stvaranje većine sotoniziranjem i diskriminiranjem manjine) i perverzija pojma zajedništvo (mravinjak koji guši osobu pojedinca).

  1. Je li marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran ?

Poljski filozof Kolakovski nabraja tri glavna motiva marksizma, romantičarski motiv uspostave «razotuđenoga» čovjeka i društva, koji se povijesnom nužnošću kreću prema novom, sretnom, besklasnom društvu, i idu iz «pretpovijesti» u «povijest», (b) prometejsko-faustovski motiv klasne borbe i revolucije kao unutarnjeg pokretača povijesnog i društvenog razvitka , povijest kao proces samostvaranja čovjeka, te (c) prosvjetiteljsko-deterministički i racionalistički motiv kao vjera u povijesne i prirodne zakonitosti koje upravljaju društvenim razvitkom. Marksizam naglašava klasnu borbu kao temelj povijesnog kretanja. Ljubiti za Marxa znači mrziti istog klasnog neprijatelja. Marx opravdava i brani teror. Prema njemu, nisu samo predstavnici vladajuće klase oni koji moraju drhtati pred komunističkom revolucijom, nego i mali narodi i narodne skupine koje se suprotstave «povijesnom napretku» (to su,prema Marxu, npr. narodi Balkana, Česi, Poljaci, Baski, Bretonci, Meksikanci , ovi zadnji jer su se odupirali da SAD sebi pripoji Texas i Kaliforniju). Ove se tvrdoglave nacije – kaže Marx – moraju privesti razumu ili putem topovskih granata (MEW 4,391) ili, ako je to nemoguće, moraju se uništiti sve do „zatiranja njihova imena“ (MEW 6,176). Marx doslovno kaže: „Ovi ostatci jedne, kako reče Hegel, od hoda povijesti nemilosrdno pregažene nacije, ovi otpatci naroda («Völkerabfälle), uvijek će biti i ostati sve do njihova potpuna istrebljenja ili odnarodnjenosti fanatični nositelji kontrarevolucije, kao što je i sama njihova opstojnost protest protiv velike povijesne revolucije (MEW 6,172). Zbog ovoga će razloga slijedeći svjetski rat izbrisati sa zemlje ne samo reakcionarne klase i dinastije, nego i čitave reakcionarne narode. To je napredak“ (op. cit.,str.176 ).

Nadalje, Marx razlikuje pozitivnu od negativne slobode. Pozitivna bi sloboda bila jedinstvo pojedinca i društva, kad pojedinac želi ono isto što i kolektiv i obratno. Negativne bi slobode (npr. „buržujske“ slobode ljudskih, političkih i socijalnih prava čovjeka) bile odraz društvenih suprotnosti, odraz antagonističkog karaktera društva . Da bi se , prema Marxu , ostvarila pozitivna sloboda u društvu potrebno je eliminirati posredničke strukture kao što su npr. država, pravo, moral. Što je više jedinstva, to je više slobode. Najprije treba uspostaviti jedinstvo u društvu, pa i prisilnim putem, da bi se postigla tzv. pozitivna sloboda. Dakle, najprije policija i vojska moraju „likvidirati“ klasne neprijatelje, očistiti teren, da tako kažemo, pa onda tek imamo tzv.pozitivnu slobodu. Ali, budući da „klasni neprijatelj“ ne spava, čistači terena moraju uvijek biti budni. I eto ti policijske države. Nije, dakle, „zastranjenje“ komunističke ideologije odgovorno za preko 100 milijuna žrtava komunizma u svijetu, nego je sama bit marksističkog komunizma izvor staljinizma, maoizma, titoizma i drugih komunističkih diktatura.Pa onda se pože postaviti pitanje,u čemu je razlika između ubijanja u ime izabrane nacije, ili u ime izabrane rase, ili u ime izabrane klase? U čemu je razlika između etničke, rasne ili klasne čistke?

  1. Koje su zajedničke crte fašističkom, nacističkom i komunističkom totalitarizmu?

Pokušajmo ih sistematizirati:

– sva tri su radikalni pokreti čije ideologije sadrže u različitoj mjeri primjese nacionalističkih i socijalističkih elemenata, pa odatle oznaka komunista kao „crvenih fašista“ a fašista i nacista kao „crnih odn. smeđih komunista“; „komunisti su nacisti prelakirani u crveno“ (Kurt Schuhmacher), „komunisti su lijevi fašisti“ (Jürgen Habermas);

– sva tri svojataju znanstvene temelje , bilo zakonitosti kretanja prirode i društva, bilo eugenike i rasne znanosti;

– sva tri imaju utopijske ciljeve („neue Ordnung“, „das dritte Reich“, pseudo-povijesno novo „rimsko carstvo“, besklasno društvo kojim se iz „pretpovijesti“ ulazi u „povijest“);

– svi imaju partijsku državu u kojoj je državni ustroj sveden na status prijenosne vrpce putem koje se izvršavaju želje i nalozi partije;

– sva tri u svojoj povijesnoj pojavnosti kulminiraju kultom jednoga čovijeka (vožd, duce, führer, veliki kormilar, doživotni predsjednik i maršal, generalissimus i sl.);

– sva tri totalitarizma imaju oznake ideologije. Kad cijela jedna kategorija događaja, osoba, ideja ili podataka ne smije biti izložena kritici, tada možemo govoriti o svjetovnoj sakralnosti, o svjetovnoj religiji, gdje dominiraju vjera,mit i dogma. Onaj tko ne prihvaća dogmatski sud sakralne ideologije, odvlači se pred dogmatsko partijsko sudište;

– sva tri stvaraju potpuno ispolitizirano društvo . Ni u jednom od njih ne možeš biti ni predsjednik udruge športskih ribolovaca, ako nisi ideološko-politički podoban;

– radi svoga održanja sva tri totalitarizma trebaju vanjskog i unutarnjeg neprijatelja , jer nastoje homogenizirati društvo strahom od toga neprijatelja (tzv. negativna integracija diskriminiranjem i sotoniziranjem (nearijevac, Židov, klasni neprijatelj, buržuj);

– sva se tri temelje na psihologiji i propaganda mržnje , rasne, klasne ili nacionalne;

– sva tri nastoje kroz ideologiziranu kolektivizaciju društva oslabiti osobni i obiteljski identitet, kako bi lakše manipulirali ljudima;

– sva tri se temelje na nekom fiktivnom universalismu („budi se istok i zapad, budi se sjever i jug“, „denn heute gehört uns Deutschland, und morgen die ganze Welt“); i konačno

– sva tri potpuno relativiziraju moral i etiku, da bi sebe uzdigli na pijedestal povijesne nužnosti, gdje cilj opravdava svako sredstvo.

  1. Što je tzv. „tuđmanizam“?

Kako sam uvodno napomenuo, komunistički „neoantifašisti“ danas u Hrvatskoj u istome dahu poistovjećuju svoj komunizam s antifašizmom, i krive Tuđmana za mnoge današnje probleme u Hrvatskoj . Stoga razmotrimo, što je to „tuđmanizam“? „Tuđmanizam“ ne postoji kao politološko-sociološki pojam. Taj su izraz skovali zapravo neprijatelji osobe i djela pokojnog predsjednika dra Franje Tuđmana. Ako čitamo djela i govore prvoga hrvatskog predsjednika onda ćemo njegove dominantne misli, za koje je svjedočio kroz komunističke progone i Titove zatvore, moći sažeti u slijedeće postavke:

– postoji hrvatska narodna volja za opstankom i slobodom kao baština hrvatske državnopravne tradicije unutar europskog uljudbenog i kulturnog kruga. Ona je izraz interesa demokratske većine i povijesnog razuma hrvatskog naroda;

– ne samo svaki čovjek, nego i svaki narod ima pravo na slobodu i nesputan razvitak. Osim, dakle, čovjekovih, postoje i narodna prava;

– nisu ostvariva čovjekova prava bez njegova nacionalnog, vjerskog, kulturalnog i političkog identiteta. Protivnici ovoga bogatstva različitosti jesu jednolični globalizam i individualistički utilitarizam;

– nacija je politička individualnost koja je tijekom vremena dosegla zadovoljavajući stupanj etničke, jezične, teritorijalno-političke, vjerske, kulturalne i gospodarske integracije, da bi se oblikovala kao zaseban povijesni subjekt;

– vizija gospodarskog, duhovnog i političkog razvitka hrvatskoga naroda osnovana na miru, dijalogu, uvažavanju različitosti, odgovornosti i demokraciji;

– izvan i iznad svih idejnih opredjeljenja integrirati pozitivnosti hrvatske povijesne tradicije u sadašnjosti, koja je sažetak prošlosti i rasadište budućnosti;

– hrvatski narod treba biti subjekt i tvorac vlastite sudbine, a ne objekt povijesti. Ne će drugi ni promišljati , ni ostvarivati te ciljeve za Hrvate;

– hrvatski narod je spreman za integraciju u europski uljudbeni krug, ali ne za asimilaciju. Treba poštovati nacionalni identitet malih naroda, oduprijeti se pokušaju strane hegemonije nad hrvatskim narodom, težiti da se ostvari solidarnost među narodima, a ne podređenost malih moćnima i velikima.

Tuđman je bio vizionar, povjesničar, pisac, državnik i strateg, ali nije bio gospodarstvenik. Tuđmanova je genijalnost u tome , što je usprkos sitnim i sebičnim kalkulacijama mnogih njegovih suradnika, on ipak uspio prepoznati povijesni trenutak da se ostvare ovi njegovi ideali; što je u tom zajedničkom poletu, potpomognut nesebičnošću i žrtvom većine hrvatskog naroda, on uspio stanovito vrijeme pomiriti te rogove u vreći do stvaranja hrvatske države. Njegova je povijesna tragedija, što nije imao , osim rijetkih izuzetaka, oko sebe ljude koji bi nesebično i stručno vodili gospodarstvo i druge upravne poslove u mladoj hrvatskoj državi.Osim tih rijetkih izuzetaka , on je bio okružen duhovnim patuljcima, čiji je horizont dopirao do sljedeće osobne koristi. To je bilo vidljivo dobrom promatraču i prije Tuđmanove smrti, a onda i svakom slijepcu odmah nakon njegove smrti. Osim toga, vojnici Titove partije su od početka Domovinskoga rata ulazili po zadatku i u Tuđmanovu stranku.Neki su od njih preuzeli sve do danas najveće ovlasti u državi. Neki od takvih koji su presvukli košulje, za vrijeme Domovinskoga rata su govorom mržnje zastupali tzv. „desni“ ekstremizam, a sada govorom mržnje prizivaju „ljevicu“. Kao da idu ciljano na konačni gubitak samostalnosti Hrvatske. Dakle, ključne su zasluge predsjednika Tuđmana njegov doprinos u stvaranju hrvatske države i u nacionalnom oslobođenju Hrvata od srbijanske hegemonije.Poput Starčevića Tuđman je znao da hrvatski narod predstavlja zaseban narodnosni i povijesno-psihički tip, te da je mitologija jugoslavenstva grob hrvatskog naroda i nacije.

  1. Što se misli pod „dekomunizacijom“ Hrvatske ?

Komunizam, kao i svaki drugi totalitarizam, nije samo ideologija, nego i način razmišljanja, života i ponašanja. Indoktrinacija u mladosti ostavlja trajan trag i u starijim godinama. Teško netko mijenja uvjerenje ili mentalni sklop nakon 50. ili 60. godine života. Pa i tada, kada pročita najsuvremenije knjige o demokraciji. Jer, čak i kada pojede kanarinca, mačka ne propjeva. Stoga „reciklirani“ komunisti žive danas u novoj sredini starim mentalnim sklopom. Nažalost, ponašanje mnogih od njih pokazuje, da su danas odbacili čak i mimikriju demokracije. Psihološki je shvatljivo, da je teško takvim komunistima priznati, da su vjerujući u marksistički komunizam doživjeli razočaranje, jer bi tada jedan važniji dio njihova života bio potpuno izjalovljen, uništen. Lakše je u tim okolnostima stvoriti legendu da je komunizam u teoriji dobar, ali da su ga u praksi iznevjerili pojedinci koji su napravili „devijaciju“ od njegove pozitivne, humanističke biti. Alternativa bi bila spoznaja i zablude, i kajanje za nju, a za to su sposobne samo duhovno velike osobe. Kada bi bivši članovi KP priznali, da je komunizam isto tako poguban kao i fašizam ili nacizam, mnogi bi morali pred sobom i narodom opravdati svoju suradnju u prokazivanju drugih, u špijuniranju, u kukavičkoj šutnji dok su drugi bili zatvarani ili gubili radna mjesta zbog izražavanja vlastitog mišljenja. Mnogi današnji pristaše tzv. otvorenog društva nisu nikada kao komunisti dopustili višestranaštvo. Jasno je, da oni danas ne žele osuditi sebe.

Možemo li ovom psihološkom razlogu pripisati činjenicu, da u demokratskoj Hrvatskoj ne samo da nitko nije odgovarao, nego da se nitko nije ni ispričao za stravični teror komunizma tijekom 2. svjetskog rata i nakon 1945. godine, nitko, od mučitelja u kaznionicama, preko političkih suradnika i ideologa u medijima, školama i poduzećima, do plejade prokazatelja, doušnika, kolaboratora i žbirova? Dapače, većina je takvih, i nakon uspostave slobodne i demokratske hrvatske države, ostala na vodećim mjestima u društvenom, kulturalnom, medijskom , obrambenom i političkom životu države. Oni su zadržali mjesta na koja ih je «po zasluzi» bio postavio totalitarni komunistički režim. Uzroke današnjeg filokomunizma u Hrvatskoj treba tražiti i u širokoj disperziji titoističke vlasti i komunističkog terora. Titoizam je, mogli bismo reći, najučinkovitije i najdemokratskije rasprostranjena diktatura, jer je Tito dopustio paralelnu vlast tisućama malih «ourovskih» i samoupravnih titića, i time je dobio tisuće suradnika u zlodjelima, koji su ljubomorno čuvali svoj mali komunistički leno pod okriljem maršala i doživotnog predsjednika države. Suprotno raširenom mišljenju, u komunizmu većina terorizira manjinu. Istina je, da je manji postotak članova partije prema onima koji to nisu; ali je većina nekomunista surađivala s komunistima u poslovima špijuniranja, prokazivanja, lažnih iskaza radi stana ili položaja. Takvi su, demoralizirani pred vlastitom savješću, služili kao produžena ruka članova partije.

Zato se kaže, da je komunizam „totalni teror svih protiv sviju u svakom trenutku“. Stoga je komunizam održavala panično ustrašena ili demoralizirana masa anonimnih građana, a ne samo komunistička nomenklatura. Zato je broj hrvatskih intelektualnih disidenata u zadnjim godinama Jugoslavije bio zapanjujuće malen, a broj komunističkih kolaboratora zastrašujuće velik. Zar su samo „devijacije“ navodno humane marksističke ideologije zlodjela komunizma u Hrvatskoj? Prisjetimo se ratnih i poratnih zločina na Bleiburgu, križnim putovima, smaknuća bez suđenja, suđenja i smaknuća bez obrane u roku od 12 sati, nebrojenih kamešnica, markovićevih jama,jazovki. Zar je ovo bila samo „devijacija“? Zar je bila samo „devijacija“ komunistička Jugoslavija, u kojoj je više bilo partijskih špijuna nego medicinskih sestara, u kojoj ste se unesrećili, ako ste rekli što mislite, i usrećili, ako ste kazali što ne mislite, u kojoj ste najsigurnije živjeli ako uopće niste razmišljali, u kojoj je u zatvorima bilo više disidenata i politički nepodobnih nego kriminalaca, u kojoj se kod političkih sudskih procesa obrana slagala s državnim tužiteljem, u kojoj su partija i njezin „najveći sin“ najbolje znali što je prava literatura, ekonomija i filozofija, u kojoj je partija znala volju naroda i prije nego je narod za to pitala, u kojoj su rezultati izbora bili poznati nekoliko mjeseci prije izbora, i , konačno, u kojoj su pisci, novinari i umjetnici izražavali potpuno isto mišljenje kao i generali i partijski sekretari, ali uvijek poslije ovih zadnjih?

Komunistički mentalitet vidljiv je danas u Hrvatskoj i kod bivših partijskih birokrata, koji zbog svoga neznanja, nestručnosti i lakejskog partijskog dogmatizma snose najveću odgovornost za gospodarski slom bivše Jugoslavije. Oni su se u danas Hrvatskoj presvukli u globalističku elitu, koja se enormno bogati služeći stranim ulagačima. Njihov komunistički internacionalizam osjetio je srodnost s kapitalističkim globalizmom. Zato su tzv. reformirani komunisti upravo najsnažnije uporište globalističkog kapitalizma. Osobita je opasnost ovog komunističkog mentaliteta danas kod nas jugoslavenski recidiv, jer on u geopolitičkom pogledu znači balkanizam, u gospodarskom bezgranično zaduživanje u inozemstvu, u političkom makijavelizam, u nacionalnom globalistički internacionalizam kao suvremena zamjena za komunistički internacionalizam, u vjersko-duhovnom pogledu otvoreni napad na religiju, osobito Katoličku crkvu. Umjesto zaključka Ako Hrvatska želi imati demokratsku budućnost, potrebno je žurno i temeljito dekomunizirati mentalitet u državi i društvu. Sociopsihološki promatrano, komunizam nije samo jedna povijesna pojavnost, nego primjer čovjekove paranoidne crte koja se konstantno javlja tijekom povijesti. Izgleda da je ova crta endemična čovjekovoj naravi. Ona se sastoji u tendenciji da se previše intelektualno pojednostavne kompleksnosti društvenog života, sve to kombinirano s emocionalnim uzbuđenjem, i kvazihipnotskim utjecajem pojave vođe, lidera, ili dogmatske ideologije.

Čovjekov oprani mozak i dalje žudi za ideologijskim pranjem i sve što se u to ne uklapa odbacuje kao „baštinu prošlosti“, kao nešto reakcionarno, tradicionalno, konzervativno. Komunistički um je usavršio tehniku samoobmane do te mjere, da on ne treba vanjskoga cenzora. Cenzor je ušao u sam um.Potrebno je, stoga, izvršiti moralnu i pravnu katarzu od ove psihopatološke paranoidne čovjekove crte i u Hrvatskoj,kao preduvjet za uzajamnu pomirbu i oprost. Treba i zakonski zabraniti veličanje bilo koje totalitarne ideologije i njezinih simbola, od kukastog križa, crnih košulja, pa do crvene petokrake. Treba ukloniti sve spomenike i sve oznake ulica ili mjesta, koji veličaju vođe i ideologe fašizma, nacizma ili komunizma. Dosadašnji zakonski prijedlozi glede te materije nisu dostatni, jer su blaži prema obilježjima komunizma , te „najkrvavije utopije u povijesti“ (Brzezinski) . U okviru ovog uklanjanja svih razlika između ideologija koje razdvajaju hrvatski narod potrebno je iz hrvatskog ustava brisati spominjanje odluka ZAVNOH-a kao jedne od izvorišnih osnova hrvatske države, jer znamo da je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je osloboditeljsku borbu protiv okupatora Hrvatske nečuvenim povijesnim falsifikatom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku Jugoslaviju, a nikada za samostalnu Hrvatsku.

Prema tome, „dekomunizacija“ duhovnog i političkog ozračja Hrvatske imperativ je ne samo međusobne pomirbe hrvatskih građana, nego i demokracije uopće, jer su fašizam, nacizam i komunizam sijamski blizanci. Stoga nitko nema moralno pravo kritizirati fašističko i nacističko zlo, tko ne kritizira i komunističko zlo. Tvrditi da si „komunistički antifašist“ isto je kao da si rekao da si „teroristički antiterorist“.I dok god se bivši članovi komunističke partije ne ispričaju svojim žrtvama i onima koji su bili građani drugoga reda za vrijeme komunizma, dok god ti bivši članovi budu uvjereni da su oni pripadali manje zločinačkoj stranci nego bivši pripadnici nacističke ili fašističke stranke, dok god se ruše obilježja ustaša, ali ne i komunističkih partizana, do tada nema mira ni pomirbe među Hrvatima. No, izgleda, kao da je nekome stalo da se ova mržnja, ovo sumnjičenje i ovaj razdor među Hrvatima podržavaju, kako bi uništili samostalnu Hrvatsku i sveli je opet na dio tzv. Zapadnog Balkana. I još nešto.Prisjetimo se ono što je upravo rečeno, da ni jedan totalitarizam nije samo povijesna pojavnost i stvar prošlosti, nego trajna napast ljudskoga duha. Ako velesile ustraju u tomu, da žrtvuju društvenu pravdu u politici i ekonomiji zbog svojih sebičnih nacionalnih interesa, ako uzimaju u svoje ruke odluke o ratu mimo Ujedinjenih naroda, ako budu stvarale novi kolonijalizam financijske ovisnosti, ako trgovci bez granica žele pretvoriti svijet u svoju farmu brišući nacionalne, vjerske i kulturalne identitete malih naroda, tada možemo očekivati da će u bliskoj budućnosti ponovno doći na svjetsku pozornicu novi totalitarizam, ili kao protest protiv toga stanja, ili kao reakcija na takve proteste.

Jer se totalitarističke ideologije ne moraju vezati samo uz nacionalnu, klasnu ili rasističku isključivost; totalitarizam može nastati i u želji da jedna nadnacionalna elita moći i novca dominira svijetom. Taj mogući totalitarizam budućnosti vjerojatno se ne će zvati ni fašizam, ni nacionalni socijalizam, ni internacionalni komunizam, ali će im biti sličan po inspiraciji i po krvavim plodovima. Takav totalitaristički ustroj, u kojem bi se koristile suvremena tehnologija i znanost da se biološki ili ekonomski manipulira čovjekom, može nositi masku, recimo, ideala globalističkog novog svjetskog poretka. Jer u biti, svaki je totalitarizam simptom najveće čovjekove napasti, želje da čovjek postane bog, da suvereno stvara sebe i vlada svijetom na temelju vrijednosti koje on nametne. Ali, kako su pokazali svi totalitarizmi naše nedavne prošlosti, jao čovjeku kojemu je drugi čovjek bog. Danas je Hrvatima više nego išta drugo potrebna sloga u onome bitnom, a to je očuvanje samostalne države hrvatskoga naroda. Preduvjet te sloge je međusobna pomirba, da bismo se mogli zajedno sučeliti izazovima budućnosti, koji neće biti laki. Bez toga će, kao i u prošlosti, vladati nad nama tuđinci, jer, kako je rekao Ante Starčević: „Dok god budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca za gospodara“. Nažalost, hrvatsko je društvo danas ideologizirano i politizirano. Znatan doprinos rascjepu hrvatskoga društva daju oni, koji na silu hoće progurati komunizam, ideologiju klasne mržnje i terora, kao antifašizam. Ovaj rascjep koristi samo onima, koji žele da se hrvatski narod stalno posipa pepelom po glavi, da bi umoran i bezvoljan ponovno predao svoju sudbinu u ruke stranaca. Hrvatska je dobila svoju samostalnost, ali je ona još uvijek nedovršena država, a Hrvati još uvijek nedovršen narod. Jedan od preduvjeta dovršavanja lika Hrvatske i lika Hrvata je „dekomunizacija“ hrvatskog političkog i idejnog prostora. Nemojmo se zavaravati; to nije ni lagan, niti kratkotrajan posao. Iako je marksistički komunizam potpuno mrtav i ušao u ropotarnicu povijesti, filokomunisti i kriptokomunisti u Republici Hrvatskoj imat će još dugu i zanimljivu budućnost.

  • Prof. dr Branimir Lukšić (Split, 23. listopada 1935. − Split, 3. studenoga 2014.), bio je hrvatski pravni stručnjak, političar i publicist, katolički intelektualac. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca kršćanskoga nadahnuća. Bio je član je Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatskog udruženja za pomorsko pravo.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv.hr