Zašto Plenković ne želi smijeniti politički postavljenog Goldsteina?

Foto: fah

U zemlji u kojoj su vodstva državnih tvrtki i javnih institucija poput HRT-a zarobljena u vječnom ping-pong odnosu između stranaka koje se izmjenjuju na vlasti te su nakon svake izborne godine podložna smjenama i preslagivanjima, neki dužnosnici su, čini se, ipak vječni. Jedan od njih je i doktor povijesti Ivo Goldstein, veleposlanik Republike Hrvatske u Parizu.

Kako smo nedavno, povodom predsjedničinih prozivanja pojedinih veleposlanika, pisali: Goldstein je na diplomatsku dužnost imenovan 2012., a 2016. godine istekao mu je mandat, koji je Zakonom o vanjskim poslovima propisan uobičajeno na četiri godine.

Međutim, prema pisanju Večernjeg lista, Goldstein već dugo lobira za sebe – kazali su diplomatski izvori, potvrdivši da je Goldsteinu povratak u Zagreb mrska opcija.

Sveučilišni profesor Goldstein na dužnost veleposlanika imenovan je bez diplomatskog iskustva i nije karijerni diplomat, tako da nakon povratka u Zagreb karijeru neće nastaviti u Ministarstvu vanjskih poslova.

U svom je mandatu možda najviše ostao zapažen po tome što je u veleposlanstvu držao fotografiju Josipa Broza, za koju je rekao da je slučajno tamo jer ju je namjeravao darovati jednom kafiću.

Naime, redakciji Jutarnjeg lista obratio se jedan građanin Pariza, podrijetlom iz Hrvatske, vrlo iznenađen činjenicom da veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein na centralnoj poziciji u sobi za prijam ima izloženu uokvirenu fotografiju Josipa Broza Tita.

Goldsteinovi prethodnici

Zanimljivo je da je Goldsteinovu dužnost prije njega obnašao Mirko Galić, hrvatski novinar i diplomat čiji je zamjenik svojevremeno bio današnji predsjednik hrvatske Vlade.

Naime, Andrej Plenković u Ministarstvu vanjskih poslova zaposlio se 1994., a razdoblje između 2005. i 2010. proveo je u Parizu kao zamjenik dvojice hrvatskih veleposlanika, prvo Božidara Gagre i zatim Mirka Galića:

“Od 2005. do 2010. bio sam zamjenik veleposlanika u Francuskoj te sam surađivao s veleposlanicima Božidarom Gagrom i Mirkom Galićem. Bio sam zadužen za politička i organizacijska pitanja. Surađivao sam sa savjetnicima hrvatskog pregovaračkog tima za pristupanje Europskoj uniji – s francuskim stručnjacima Guyom Legrasom i Jean-Louisom Dewostom – te intenzivno radio na pridobivanju francuske podrške hrvatskome pregovaračkom procesu. Sklopio sam tada poznanstva s brojnim francuskim političarima, kao i s mnogim istaknutim osobama iz redova hrvatske dijaspore. Pratio sam nadalje suradnju Hrvatske s UNESCO-om, OECD-om i Monakom te održao niz predavanja u Parizu i diljem Francuske”, istaknuo je Plenković.

Mirko Galić je pak obnašao mnoge funkcije, pa tako i onu glavnog ravnatelja HRT-a (2000.-2008.).

Tko je Mirko Galić: Bivši glavni ravnatelj HRT-a čiji utjecaj ponovno jača?

Što se pak tiče Galićeva prethodnika na mjestu hrvatskog veleposlanika u Francuskoj, Božidara Gagre, Antun Babić, bivši glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, je za Hrvatsko kulturno vijeće napisao svoja sjećanja na rane dane hrvatske diplomacije, kada je Božidar Gagro navodno pripadao struji Ministarstva vanjskih poslova koja je rane 1992. pokušala opstruirati austrijsko priznanje hrvatske neovisnosti:

“Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane više od 180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović[1] bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost (prvog) glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. Oko 11.00 sati tog dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića, gospođa Renata Supina, koja više ne živi u Hrvatskoj, pa mogu slobodno spomenuti njezino ime, i rekla da austrijski generalni konzul Andreas Berlaković, koji je bio gradiščanski Hrvat, želi sa mnom razgovarati.

Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih Ministarstava vanjskih poslova, stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske, dolazila su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina je sva priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a.

Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom. Kao posebno lojalan član KPH i KPJ, Gagro je u vrijeme Jugoslavije bio ministar prosvjete i kulture SRH i veleposlanik Jugoslavije u Parizu. Zahvaljujući užoj rodinskoj vezi s predstojnikom Ureda Predsjednika Republike Hrvojem Šarinićem koncem 1991. godine Gagro je imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova RH. Dakle Berlaković mi je objasnio da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor nakon kojeg sam odmah otrčao na kat iznad mog ureda, gdje je svoj ured imao zamjenik ministra Gagro. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Odmah s vrata zamjeniku Gagri sam prenio razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi. No, onda sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Bilo je to vrijeme rata, Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na bojištima. Zbog moje potpune naivnosti i uvjerenja kako svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam siguran da će Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio: “Neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova”?

Okrenuo sam se i izišao iz sobe. Bio sam ošamućen. No, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu, a da to bude prihvatljivo, zašto ga Gagro ne može primiti. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kada za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj, jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao: “Gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev mojeg šefa dr. Mocka. Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, bit ću prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć”. Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi.

Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio poruku generalnog konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražit pomoć predsjednika Tuđmana, ako ga on ne primi. Na moje još veće čuđenje Gagro je bio još rezolutniji. Samo je rekao: “Onda neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti“. Na to sam ja povisio ton, ali Gagro nije uopće reagirao na moj izlijev bijesa prema njemu. I u nekoliko navrata prije tog dana Gagro je svojim ponašenjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskog generalnog konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvasku bilo je ravno veleizdaji. U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Na sreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske.”

Naposljetku, ako od ovih komadića možemo sastaviti mozaik hrvatske politike i društva, građanskih elita i sustava moći, možemo se samo zapitati kada će doći kraj kontinuitetu uskogrudnih ideološko-interesnih skupina koje su ispremrežile hrvatske institucije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr