Zašto Plenkovićeva ministrica šuti i ne brani hrvatsku kulturu i Hrvatsku od laži o Miri Furlan?

obuljen furlan
Foto: Snimka zaslona; fah; fotomontaža: Narod.hr

“Mira Furlan umrla je na tridesetu godišnjicu druge smrti. Koja je nastupila od srama što je obuzeo sve civilizirane ljude kad je prognana iz zemlje”, stoji u naslovu Slobodne Dalmacije koja se pridružila drugim lijevo-liberalnim medijima, ali i ekstremno lijevim političarima koji koriste smrt Mire Furlan za ponavljanje laži o Hrvatskoj.

Danas, 2021. godine njezino pismo koje je objavio tjednik “Danas” 5. studenoga 1991. a par dana kasnije i beogradska “Politika” (medij koji je služio režimu Slobodana Miloševića), te cijeli kontekst, potpuno se lažno prikazuje. Njezina smrt zlorabi se da se blati Hrvatsku i laže, falsificira hrvatsku povijest, kako su izgledale 1990-e, te tumači u skladu s tadašnjom velikosrpskom propagandom i pričama o Miri Furlan.

Zašto Plenkovićeva ministrica kulture šuti i ne brani hrvatsku kulturu i Hrvatsku od laži o Miri Furlan?

“Furlan je pobjegla iz rodne Hrvatske suočavajući se s antisemitskim i mizoginim prijetnjama prije dolaska u SAD”, navodi The Jerusalem Post uvodno u tekstu o smrti Mire Furlan. “Kad je devedesetih započeo građanski rat, Furlan, koja je bila udana za srpskog redatelja, odbila je napustiti svoj posao u Beogradu, glavnom gradu Srbije, i otpuštena je iz Hrvatskog narodnog kazališta, navodi se dalje u tekstu.

Svjedoci iz devedesetih godina navode da su tadašnji mediji pisali kako se kao jedan od razloga za Furlaničinu američku vizu navodio i hrvatski antisemitizam. Takve teze u potpunosti su se uklapale u operacije Labrador i Opera, kada je KOS htio Hrvatsku prikazati kao zemlju mržnje i antisemitizma. Namjera srpske politike i KOS-a bila je da se Hrvatska u svjetskoj javnosti prikaže kao zemlja mržnje, te država koja se izravno naslanja na NDH i Drugi svjetski rat. Židovski centar u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, i židovski grobovi u Mirogoju pretrpjeli su bombaške napade kao dio tajne operacije Beograda i Srbije protiv mlade Hrvatske države.

> Barbara Jonjić: Malo sutra gospojo Kekin, nisu devedesete bile to kako ih ti vidiš

“Bijedni nacionalizam 90-ih koji je ljude izbacivao iz stanova, djecu učio da su Srbi strašni, pisao huškačke članke samo je kaput ispod kojeg se skriva nesigurna i ugrožena malograđanština. Koja gratifikaciju i vrijednost ne može naći u sebi- pa ju kompenzira kroz, bez ikakvih zasluga, po rođenju dobivenu odrednicu, nacionalnost. E pa takvima su, onda po logici stvari, smetali svi oni koji toj istoj nacionalnosti nisu pokazivali dužno poštovanje. Kao primjerice Mira Furlan. Ili Miljenko Smoje. Ili Viktor Ivančić.”, tvrdi pak političarka Ivana Kekin, predsjednica Nove ljevice i psihijatrica, u svojem tekstu za tacno.net.

Što se događalo u Hrvatskoj kada je Furlan uputila pismo sugrađanima objavljeno 5. studenoga 1991.

“Nakon svog iskustva i posebno ovog kojeg sam prošla u ova tri mjeseca, mogu reći da nisam imala pojma gdje živim, koji me ljudi okružuju i što se tu zapravo zbiva. Mislim da je cijeli jedan sloj urbanih ljudi moje generacije bio u toj istoj situaciji. Motali smo se po urbanim sredinama, odrasli smo na rock’n’rollu, američkim filmovima… i nisam zapravo znala o čemu se radi. Tu negdje možda vidim jedinu moju pogrešku. Neznanje, nesvijest o tome gdje si zapravo. “, odgovorila je 2008. godine Mira Furlan u Nu2 na pitanje što joj se dogodilo prije 16-17 godina.

U jesen, 5. studenoga 1991. Mira Furlan iz Beograda se Zagrepčanima obratila otvorenim pismom koje je naslovila “Pismo sugrađanima“, pet dana poslije objavila ga je i beogradska “Politika”, dnevno glasilo velikosrpske propagande i režima Slobodana Miloševića.

> 1. listopada 1991. Dubrovnik – početak agresije i opsade koja je trajala 8 mjeseci

> 31. listopada 1991. – U opkoljeni Dubrovnik uplovio spasonosni konvoj Libertas

> 2. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – masovni pokolj Hrvata u vukovarskom naselju Lužac

Opsada Dubrovnika i okolice počela je 1. listopada 1991. Grad je doveden u okruženje, a sva hrvatska mjesta u okolici spaljena i uništena. Brojni branitelji i civili završili su u logorima u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. JNA i četnici su bombardirali čak i užu gradsku jezgru što je izazvalo reakciju svijeta, pa je napad na Dubrovnik mnogo pomogao pravoj percepciji rata u Hrvatskoj. Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokira i oslobađa uz radost cijelog hrvatskog puka.

Grad u kojem je Mira Furlan igrala “Gloriju” u vrijeme kad ona piše “Pismo sugrađanima” opkoljen je i već je 30 dana bez struje i vode, a sva hrvatska mjesta u okolici spaljena i uništena.

Milan Milišić, pjesnik srpskog podrijetla, prva je žrtva napada na grad Dubrovnik. Poginuo je u svom stanu 5. listopada 1991. godine od krhotine četničke granate ispaljene s raketne topovnjače.

Na Dušni dan 2. studenoga 1991. prilikom agresije na Lužac ubijeno je bez milosti 59 Hrvata tog vukovarskog naselja.

“Nitko me nije zaštitio”

“Bila sam fantastična meta. Nitko nije stajao iza mene, ni moje kazalište, ni ljudi iz moje profesije, ništa me nije zaštitilo….”, kazala je Mira Furlan Aleksandru Stankoviću 2008. za Nu2.

> Potresne priče ljudi koji su preživjeli Martićevo bombardiranje Zagreba: ‘I danas nosim geler’

Mira Furlan bila je prvakinja drame HNK-a. Kada je Mile Martić u svibnju 1995., nakon operacije Bljesak, raketirao Zagreb pogođena je i Zgrada HNK. U napadima je poginulo sedmero, a ranjeno je 175 civila.

Za vrijeme trajanja pokusa međunarodnog projekta Donauballett pogođena je i baletna dvorana HNK u Zagrebu te je ranjeno 17 baletnih umjetnika, koji i danas trpe posljedice tog velikosrpskog napada. Poznati književnik, dramaturg i glumac Robert Roklicer bio je s tadašnjom baletnom prvakinjom i ravnateljicom baleta Almirom Osmanović pred ulazom u zgradu Kazališne akademije kada je Martić raketirao Zagreb. Oboje su bili ranjeni, a Roklicer je posljedice tog ranjavanja trpio do smrti kada je preminuo sa samo 48 godina.

” Imam problema s pamćenjem datuma rođendana, godišnjica, pa čak i svojih. Ali taj 3. svibnja neću zaboraviti dok sam živa. Ti jauci i krikovi, ranjeni… Ne ponovilo se nikad nikome. Djeca danas uglavnom nemaju pojma da je rat bio u našoj domovini i našim gradovima. Žao mi je zbog toga”, prisjetila se Almira Osmanović 2019. za 24 sata koja je u tom granatiranju bila teško ranjena.

Mira Furlan, koja je za vrijeme granatiranja HNK već živjela u Americi – tada se nije oglasila.

“Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, “Gloriju”. Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i sudjelovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj? Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi”, pisala je između ostalog u svom pismu iz 1991. Mira Furlan.

Hrvatska glumica koja je od 1986. živjela na relaciji Zagreb-Beograd

“Bila sam možda jedna od rijetkih ljudi, jedna od zadnjih koji je putovao na relaciji Zagreb-Beograd. Živjela sam između ta dva grada od 1986. godine, kada sam srela Gorana Gajića, koji je sada moj muž. Igrala sam u HNK, ali sam također igrala nekoliko predstava u Jugoslavenskom dramskom kazalištu… i mi smo živjeli između ta dva grada od 1986. godine kada smo se upoznali. Goran je studirao u Beogradu, a ja sam glumila i u Sloveniji, BiH… to što je poslije ta priča iskonstruirana, koja se zatim neprestano vrti u raznim oblicima, to je potpuno druga stvar, to je stvar ratne propagande. Priča je da sam ja otišla u Beograd kada je počeo rat, što je zaista potpuna laž. Živjela sam u ta dva grada od 1986. godine”, kazala je u Nu2.

Mediji su, i naravno na drugoj strani, ne mislim da je to bio problem Hrvatske, krenuli proizvoditi tu nevjerojatnu mržnju. I to je ono čemu sam se ja probala suprotstaviti. Kao i u ovom scenariju prema kojem glumci nemoćni da zaustave rat, glumeći pokušavaju zaustaviti rat, što je suluda ideja, idealistička ideja – ali o tome se zapravo radilo, to je bio moj pokušaj. Ono što je strašno u tom govoru mržnje koji me tako strasno dograbio i javno linčovao, upirao prstom – ja to ne želim raditi i prozivati”.

Frulan je ustvrdila gostujući na HRT-u da se cilj ratne propagande u potpunosti ostvario.

“Izbrisana su sjećanje ljudi na njihovu vlastitu prošlost. Sve to što smo zajedno živjeli, uključujući i državu, glumce koji su nam bili dragi … sve to zapravo nije postojalo. Brisanje sjećanja. Ja više zapravo ne postojim na ovim prostorima. Svi su se ciljevi ostvarili – ostvario se cilj etnički čistih prostora. Vođe koji sada više ne postoje mogu biti zadovoljni“.

Mira Furlan rođena je u Zagrebu 7. rujna 1955. godine, a 1978. diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Iste godine postaje članicom HNK u Zagrebu te je ostvarila više zapaženih uloga, za koje je višestruko nagrađivana.

Majka joj je bila Židovka i radila je kao profesorica francuskog jezika i jugoslavistike, a otac Ivan bio je znanstvenik hrvatsko-slovenskog podrijetla.

Nastupala je i na televiziji; na filmu je počela glumiti 1982. u “Kiklopu” Antuna Vrdoljaka, a ubrzo je postala jednom od vodećih hrvatskih glumica. Uz kazališne i televizijske uloge, prosječno je nastupala u tri do četiri filma godišnje.

Značajnije uloge ostvarila je u filmovima ‘U raljama života’ (Rajko Grlić, 1984.), ‘Otac na službenom putu’ (Emir Kusturica, 1985.), ‘Za sreću je potrebno troje’ (Rajko Grlić, 1985.) te u televizijskim dramama i serijama (‘Putovanje u Vučjak’, 1986., ‘Tuđinac’, 1990. Eduarda Galića).

Od kraja 1980-ih pretežno radi u Beogradu, a 1991., emigrira u SAD te nastupa u kazalištu (The Hudson Guild Theatre, Los Angeles), a od 1996. i na televiziji (TV film My Antonia, TV serije ‘Babylon 5’ i ‘Izgubljeni’). Bila je članica The Actors Studija.

Mira Furlan 35 godina bila je u braku s redateljem Goranom Gajićem s kojim je dobila sina Marka Lava (23).

“Vezu su započeli davne 1986., kad je glumica počela živjeti na relaciji Zagreb-Beograd, gdje je Goran studirao. U to su vrijeme krenule nacionalističke tenzije i Miri je sve krenulo nizbrdo – oduzet joj je bakin stan, dobila je otkaz u Hrvatskom narodnom kazalištu, a sa svime su stizale i prijetnje smrću, kojih je po danu bilo i pedesetak. Furlan se 1991. prvo preselila u Beograd, a onda se uskoro s Goranom preselila u Ameriku. Radila je kao konobarica, prevoditeljica i prodavačica, dok je Goran snimao namjenske videokazete, resturirao fotografije, radio CD za jednu japansku banku, bio dostavljač, montažer… Prije odlaska preko bare Gajić je bio poznat kao novinar Poleta i suradnik Starta, debi je imao filmom “Video jela, zelen bor”, piše Slobodna Dalmacija

Stan u Zagrebu

Stan u Zagrebu glumica Mira Furlan naslijedila je od bake, a problemi su krenuli početkom devedesetih godina kada je glumica napustila Zagreb. Iako su 2006. i 2008. godine donesene sudske presude po kojima joj je stan trebao biti vraćen, zbog mogućnosti žalbi na presudu, sudska parnica započeta 1992. godine završila je tek 2010.

“To što su mi vratili stan, dokaz je da ludilo ne može potrajati dugo i da svakoj gluposti i nepravdi dođe kraj. Ljudi su se umorili od mržnje i pronalaženja neprijatelja u svojim redovima, velike priče o nacionalnim ciljevima su se potrošile. Čini mi se da su konačno shvatili da su ih upravo najveći domoljubi bezočno i drsko opljačkali dok oni nisu gledali jer su bili zabavljeni borbom protiv neprijatelja‘, izjavila je glumica za Mondo.rs.

Grad Zagreb Miru Furlan htio je iseliti iz stana jer ga nije koristila nakon što je odselila u Ameriku. Na raspravi 2000. godine glumica je napomenula kako stan nije mogla koristiti jer je 6 godina glumila u stranoj seriji, dvije godina nakon toga rodila sina, naveo je Jutarnji list kada uspjela je dobiti spor i ostvariti pravo na otkup stana u Petrovoj ulici za koji joj je Grad Zagreb pokušao osporiti stanarsko pravo.

O stanu se oglasio i prof. dr. sc. Andrija Hebrang demantirajući neke informacije Jutarnjeg lista.

“Vaši novinari netočno prikazuju tragičan događaj iz 1982. godine, koji se zbio u stanu glumice Mire Furlan, koji je bio zidom odijeljen od stana moje punice, pok. Jelene Vrhovski. Strašna je eksplozija u stanu Mire Furlan razvalila zid i strušila cigle na krevetić djeteta, tada staroga četiri godine. Na sreću, dijete je bilo u susjednoj, bakinoj sobi, jer bi inače sigurno poginulo. Svjedok sam tog događaja jer sam odmah dojurio s dežurstva u bolnici i ugledao stravičnu scenu. Dječji krevetić, koji je dijete napustilo nekoliko minuta prije, bio je sav pod debelim naslagama cigle i šute odbačene eksplozijom plina u stanu Furlanovih, a moja supruga i njezina majka bile su u stanju teškog šoka”, istaknuo je prof. dr. sc. Hebrang, dodajući da je njegova supruga novinare uputila na policijske prijave susjeda zbog čestog remećenja javnog reda i mira iz stana Furlanovih”.

Posljednje uloge u Rijeci

Godine 2020. Mira Furlan ponovo se vratila u Rijeku, u HNK Ivana pl. Zajca. u predstavi “Vježbanje života – drugi put”. Vrijeme i mjesto radnje su: danas, Los Angeles i Rijeka. Veza između Mire Furlan, Rijeke i riječkog kazališta postoji već od ranije – ulogom Kasandre u istoimenoj predstavi prema tekstu Christe Wolf 2016. godine upravo u “Zajcu” vratila se na pozornicu jednog nacionalnog kazališta nakon 1991. godine, a zatim je u HNK-u Ivana pl. Zajca tumačila i Charlotte u “Jesenjoj sonati” Ingmara Bergmana, pisao je Novi list.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr