Zašto rektor Tanjić nije pristao uz dokument Vijeća za totalitarne režime?

Foto: Fah

Prenosimo intervju s rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željkom Tanjićem iz Glasa koncila:

Kad su hrvatskoj javnosti nedavno predstavljeni zaključci rada Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, sadržani u (zapravo neizglasanom) dokumentu »Dokument dijaloga: Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta«, jedno od izdvojenih mišljenja priložio je član toga Vijeća dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. U prošlom je broju Glas Koncila objavio cjelovito izdvojeno mišljenje dr. Tanjića, koji se spremno odazvao pozivu da čitateljima dodatno pojasni okolnosti i razloge zbog kojih ga je iznio.

Bitna razlika između četiri i 45 godina

Kad ste pristali biti i postali članom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, sigurno ste se nečemu nadali. Možete li nešto reći o tim prvim koracima?

DR. TANJIĆ: Članom Vijeća imenovao me predsjednik Vlade, kao i sve druge članove. U njemu sam sudjelovao kao svećenik, kao rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, ali ne u ime Crkve. Vijeću sam se pridružio jer sam smatrao da sam upravo kao rektor HKS-a pozvan i na društveno djelovanje i na društvenu odgovornost i da, bez obzira na sve prijepore, nije bilo ni vrijeme ni mjesto reći da ne želim sudjelovati u radu takvoga tijela.

Radu vijeća pristupio sam otvorena srca, s vjerom i nadom da ćemo se, kao što ime Vijeća govori, uistinu suočiti s posljedicama nedemokratskih režima. Ipak, sama Odluka o osnivanju Vijeća koju smo dobili na prvoj sjednici odmah je u meni pobudila izvjesnu nelagodu zato što se u toj odluci kaže da će Vijeće »uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«. Kod nekih od nas članova Vijeća već se tu postavilo pitanje: Zašto se prejudicira da postoji razlika, odnosno u čemu bi ta razlika trebala biti? Na koje se razlike misli? Za mene je, na primjer, bitna razlika sljedeća: jedan je režim trajao četiri godine, a drugi 45 godina. I jedan i drugi ostavili su teške posljedice, no pitanje je čije su posljedice teže. U svojem sam izdvojenom mišljenju rekao da je ustaški režim bio brutalan, da je iskoristio i uprljao ideju o potrebi i važnosti prava Hrvata na državu, da se stavio u službu nacifašističke ideologije, ali s druge strane imamo komunistički totalitarni, nedemokratski sustav koji je jednako tako, zapravo još i više zbog dužine trajanja, a i zbog svoje revolucionarne naravi, stubokom promijenio hrvatsko društvo i otvorio nam rane koje do dana današnjega nisu zacijeljene. No očito je da su neki u »poštivanju razlika« vidjeli pretpostavku da je komunizam manje totalitaran, manje nedemokratski.

»Nismo se dovoljno jasno odredili o komunizmu«

Ipak, u izdvojenom mišljenju kažete da s obzirom na ishod, tj. završni dokument, Vijeće »ne udovoljava temeljnim zadaćama iz Odluke o osnivanju«…

DR. TANJIĆ: Kad sam u izdvojenom mišljenju rekao da Vijeće nije udovoljilo temeljnim zadaćama Odluke o osnivanju, to se ponajprije odnosilo na sveobuhvatne preporuke. Iako tih preporuka ima i u prvom i u drugom dijelu dokumenta, zapravo smo se prema mojem mišljenju previše koncentrirali na pitanje simbola i nismo se dovoljno jasno odredili o komunizmu. Premda se na mnogim mjestima kaže da je komunizam bio totalitaran, nikako nismo uspjeli ozbiljno razmotriti prave mjere za suočavanje upravo s tim razdobljem naše povijesti. Možda i stoga što ga se stalno povezuje s partizanskom borbom, s vrijednostima otpora nacizmu i fašizmu. Na toj ga se osnovi želi vidjeti manje totalitarnim i nedemokratskim. Bit ću izravan. Smatram da smo se mi već davno suočili i zapravo prihvatili odgovornost i posljedice za ono što se događalo od ’41. do ’45. za vrijeme NDH-a. Za to su mnogi osuđeni, za to su mnogi odgovarali, a mnogi su i posve nevini stradali, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u poraću i kasnije, jer su optuženi da su bili povezani i da su surađivali s ustaškim režimom, a zapravo su smetali komunističkoj revoluciji. Osim toga, u Hrvatskoj danas nema ustaša, nema fašista, bez obzira što neki pojedinci i marginalne skupine simpatiziraju tu propalu ideologiju. Ali vidim da se nismo ozbiljno suočili s komunističkim sustavom, s njegovim razornim posljedicama na hrvatsko društvo – dakle upravo obrnuto od teze koja se često servira.

»Sretne osamdesete« i »mračne devedesete«

Nije li se već sastavljanjem Vijeća od političkoga tijela na neki način mogao prejudicirati ishod?

DR. TANJIĆ: To ne mogu reći, tj. ne bih o tome špekulirao. Sigurno je neposredni povod bio vezan uz HOS-ovu ploču u Jasenovcu. Jasno mi je da je to bio imperativ političkoga trenutka. No i taj imperativ političkoga trenutka po meni je nametnut, tj. nametnuto je potpuno krivo pitanje, nastalo u kontekstu cjelokupnoga pokušaja stalnoga naglašavanja da je u Hrvatskoj na djelu neka ustašizacija, fašizacija. Zapravo, riječ je o načinu djelovanja koji se među ostalim služi posramljivanjem kao duhovnim, misaonim i intelektualnim oružjem. Stalno treba optuživati Hrvate da su ustaše i da se moraju sramiti zbog toga, povezujući četrdesete i devedesete i dajući za pravo onima koji tvrde da je i moderna hrvatska država zapravo ustaška. A razdoblje od ’45. do ’90. prolazi ispod radara i kroz razne jezične smicalice se čini prihvatljivijim i manje problematičnim. Poznata je sintagma koja se širila filmom o »sretnom djetinjstvu« osamdesetih s jedne strane i »mračnim devedesetima« s druge. Jer po toj tezi, da nije bilo nacionalističkih ideologija i rata, mirno bismo uplovili u demokraciju iz komunizma. Vidi se iz toga kako jezik, kako termini služe zamagljivanju istine i perverziji i posramljivanju te umanjivanju odgovornosti uvijek istih kategorija ljudi u hrvatskom društvu. Mislim da su to stare metode i stara oružja iz komunističkoga arsenala koja se vade po potrebi, svaki put kad hrvatsko društvo želi izići iz ralja nametnutih šablona, pa i nametnutoga odnosa ne samo prema razdoblju Drugoga svjetskoga rata, nego i prema razdoblju komunizma.

Završni dokument nije izglasan

U javnosti postoji određena nejasnoća glede usvajanja dokumenta. S jedne je strane rečeno da je postignut visok stupanj konsenzusa, a s druge da nije bilo glasovanja o dokumentu…

DR. TANJIĆ: Glasovanja o završnom dokumentu uistinu nije bilo. Ne mogu prihvatiti, a rekao sam to i na nekoliko neformalnih sastanaka, da se polazi od teze da je komunizam manje nedemokratski od fašizma i od razdoblja NDH-a. Također ne mogu prihvatiti završni dokument posebice i glede preporuka u drugom dijelu. Da je bilo glasovanja, glasovao bih s »ne«. Treba dakle reći da taj dokument nije izglasan. Glasovalo se o zaključku. Taj je zaključak imao nekoliko inačica i na kraju je prihvaćena ona koja u čl. 4 kaže da će, ako postoje drugačija mišljenja, ona biti priložena te će biti sastavni dio dokumentacije. Više sam puta pitao jesu li ona sastavni dio dokumenta i idu li uz dokument, i bilo je rečeno da je tako, da će izdvojena mišljenja biti stavljena uz dokument na stranicama Vlade. Kad je došlo do glasovanja za taj zaključak, glasovao sam za njega, ali imajući u vidu upravo to, da dokument nije izglasan i prihvaćen, da prihvaćanje zaključaka ne znači prihvaćanje dokumenata i da je moguće dati izdvojeno mišljenje, što sam odmah i učinio.

I izdvojena su mišljenja preporuke Vladi

No izdvojenih mišljenja ima više…

DR. TANJIĆ: Ako bi sva izdvojena mišljenja značila negativan glas, da je bilo glasovanja, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ono prošlo. Postavlja se pitanje kako treba tumačiti sam dokument i izdvojena mišljenja u odnosu na njega. Svakako je dokument preporuka Vladi. U tom bih smislu volio da Vlada posluša preporuke i onih koji su dali izdvojena mišljenja, tri pojedinačna i jedno skupno. Tek tada se zapravo može govoriti o cjelovitu dokumentu i preporukama Vijeća.

Stječe se dojam da je dokument nastao kao plod političkih pregovora: svatko se nečega odrekne da bi se došlo do varijante koja je svim stranama barem donekle probavljiva. Ako Vam se usporedba čini prikladnom, je li takav način prikladan za prevladavanje prijepora koji su, u konačnici, povezani s ljudskim sudbinama?

DR. TANJIĆ: Jasno je da moramo težiti dijalogu u hrvatskom društvu. Pozvani smo na razgovor i dijalog. No mislim da je preduvjet za dijalog i za pomirbu suočavanje s prošlošću i traženje istine. Znam da je danas pojam istine mnogima težak, i znam da bi mnogi gradili društvo na nečem drugom, zato što se do istine teško dolazi. Smatram da je u korijenu nemogućnosti postizanja konsenzusa o hrvatskoj budućnosti – a u tom pogledu vidim temeljni nedostatak toga dokumenta – ipak nespremnost da se dokraja suočimo s katastrofalnim posljedicama razdoblja ili vladavine komunizma u svim segmentima, pa i u njegovu utjecaju na kasniju našu povijest. To je moje osobno mišljenje za koje smatram da se može objektivno dokazati.

»Režim u kojem se nije slobodno živjelo«

Možete li, glede posljednje rečenice, biti konkretniji?

DR. TANJIĆ: To je sustav koji je ubio mnoštvo nevinih ljudi, svećenika i redovnica, novinara, u kojem je izvršena potpuna supstitucija svih institucija, elita, svih pora društva. Samo bi to bilo dovoljno za katastrofalne posljedice, a da i ne govorimo o osveti, ubojstvima, o Bleiburgu, križnom putu, eliminaciji političkih protivnika, prisluškivanjima, raširenosti mreže doušnika, kontroli svih pora društva od strane partije i tajnih služba, napredovanju bez obzira na kvalitetu i znanje, donošenju zakona koji su štitili nedemokratski sustav.

Budući da taj sustav nije bio utemeljen ni na vladavini prava ni na poštivanju temeljnih ljudskih prava, on je, nakon što je napravio brutalnu čistku, u najmanju ruku stvarao dvostruki tip građanstva, dva sloja: one koji su bili odani Partiji te su mogli ostvarivati određena prava i beneficije i one koji su morali nalaziti načina da prežive, da se snađu, često i pod cijenu odlaska iz Hrvatske. To je, dakle, bio režim u kojem se nije slobodno živjelo. Ne znam zašto je to tako teško prihvatiti? No ako to prihvatimo – da je to bio neslobodan, neljudski, totalitaran, nedemokratski sustav kao i onaj drugi – onda možemo razgovarati. Ali to nam nedostaje. Nego se polazi od dviju posve oprječnih pretpostavaka: jedan je sustav po naravi zao, a proplamsaj dobra može biti kod pojedinaca, iako je i to upitno; a drugi je po sebi dobar te je samo imao devijacije, »lijeva skretanja« koja su počinila zlo, ali nisu utkana u samu bit sustava. To je prava perverzija.

Vukovar – primjer povijesnih travestija

Treba li dio Vaše izjave čitati kao odbacivanje raširene teze prema kojoj je ZAVNOH u temeljima hrvatske državnosti?

DR. TANJIĆ: U svojoj sam izjavi rekao da polazište na pravnoj i političkoj strani mora biti Ustav, bez obzira na sve rasprave o njemu. U preambuli Ustava nabraja se nekoliko povijesnih dokaza za kontinuitet hrvatske svijesti o državnosti i njezinoj pravnoj utemeljenosti. Među njima su zaključci ZAVNOH-a, koji po meni ima jednaku težinu kao i drugi okviri u kojima se čuvala svijest o državnosti. No nigdje ne mogu naći da piše da je antifašizam temelj hrvatske države. S druge strane, u preambuli stoji i nešto što se često ne spominje, a to su riječi »odbacujući komunizam«. Što je posljedica toga dijela rečenice u preambuli Ustava? Kako to odbacujemo komunizam, a ne odbacujemo, primjerice, komunističke simbole?

U izjavi kažete da se tomu čudite. No kako se čuditi tomu, a ne čuditi se da netko uza sva otkrića masovnih grobnica, koja govore o stravičnim razmjerima odmazde i eliminacije svih nepoželjnih na završetku Drugoga svjetskoga rata, još uvijek može nalaziti riječi opravdanja za komunizam?

DR. TANJIĆ: Mislim da je riječ o povijesnim travestijama. U novijoj je povijesti možda najbolji primjer za to Vukovar. Za zločin su osuđeni samo pojedinci koji su bili drugi ili treći u zapovjednom lancu, stvorio se dojam da su zločine radile polupijane razularene bande bez kontrole, četnici, paravojne snage, lokalni Srbi… Umjesto da svima postane jasno da je na djelu bio jasan, precizan plan vrha JNA i Kontraobavještajne službe i koji se provodio na tom dijelu hrvatskoga teritorija sa željom da se tako čini i u cijeloj Hrvatskoj. Višnja Starešina u svojoj knjizi »Hrvati pod KOS-ovim krilom« kaže da se vrh KOS-a sastao uoči pokolja na Ovčari – i to jednostavno nikoga ne zanima. To je kontinuitet od 1945. do sloma agresije na Hrvatsku. Ali, to ispada nebitno.

Zašto to spominjem? Zato što je i to jedna travestija povijesti, povezana s drugim komunističkim travestijama. U našem društvenom i javnom prostoru postoji cijela mašinerija koja nas želi uvjeriti da ono što je proživio veći dio stanovništva zapravo nije bilo tako.

Preživjele ideje i načini funkcioniranja

No zašto se to želi?

DR. TANJIĆ: Jasno je zašto. Zato što se želi napisati bolja i ljepša povijest, zato što se žele prikazati boljima vlastite biografije i obraniti cijeli jedan sustav u kojem su mnogi stekli povlastice, eliminirali cijeli jedan sloj društva i ne mareći za temeljna ljudska prava držali mnoge u stanju potlačenosti i ovisnosti o arbitrarnim odlukama partije i tajnih služba. Nasuprot čemu se komunizam prikazuje kao bolji sustav? Da bi takvo stajalište funkcioniralo, treba stalno isticati događaje u Drugom svjetskom ratu. No to nije dovoljno, nego treba povezivati Domovinski rat i suvremenu Hrvatsku s negativnim događajima u Drugom svjetskom ratu – i tu smo na području povijesne travestije. Ispada da je komunizam bio bolji.

U tom sam smislu u svojem izdvojenom mišljenju rekao da je dopuštanje pozdrava HOS-u te zabrana velikosrpskih simbola minimalna zadovoljština nekima, a zapravo se pitanje opet rješava jednostrano. Upravo kad se još jednom činilo da smo sposobni to pitanje riješiti, ponovno se razdoblje komunizma prekriva nekom patinom koja ga zapravo spašava.

Očito je razlog u odbijanju suočavanja s razdobljem komunizma to što su mnogi akteri, ideje i načini funkcioniranja iz toga razdoblja preživjeli i prisutni su i danas. Osim toga, zlo ulaže silnu duhovnu snagu da prikrije istinu o sebi. A evanđelje kaže: Istina će vas osloboditi od zla koje sapinje ljude. Dakle, ja nisam za suočavanje s prošlošću da bismo se razračunavali, nego da bismo svi progledali i udahnuli svjež zrak. No pogledajmo što se događa. Negativnosti u procesu stvaranja hrvatske države u današnjem se društvu »istražuju« do krajnjih granica, napravljeni su o toj temi kazališni komadi, filmovi, stalno se o tome piše i stalno se nameće osjećaj krivnje i povlače se paralele s Drugim svjetskim ratom. No kad se kaže: »Idemo u potpunosti istražiti što se događalo u komunizmu«, odjednom te spremnosti nema, ili se ne ide u srž problema. Zamislite, nitko u Hrvatskoj, osim dvojca osuđenoga pred njemačkim sudom, nije osuđen zbog kršenja ljudskih prava, ubijanja, ugnjetavanja i proganjanja nevinih ljudi u četrdeset pet godina komunizma. Zar smo živjeli u raju? To je neshvatljivo i neprihvatljivo.

»Gledati i kroz prizmu jugoslavenstva«

Govorili ste o taktici posramljivanja. No ne događa li se zapravo veliki apsurd: svi živimo u Hrvatskoj, svi smo članovi toga društva, a neki imaju potrebu posramljivati je, prikazivati je i prokazivati, pa i pred međunarodnom javnošću, kao negativnu, filofašističku i slično?

DR. TANJIĆ: Do sada to u razgovoru nije došlo toliko do izražaja, no komunizam u nas treba gledati i kroz prizmu jugoslavenstva. Svi su navedeni paradoksi na neki način vezani uz tu ideju. Primjerice, pozdrav »Za dom spremni« do Drugoga svjetskoga rata nekima je služio kao simbol borbe protiv velikosrpske i jugoslavenske hegemonije. Tek kad su Talijani dali utočište ustašama, on dobiva fašističke konotacije te je zbog toga i zbog zločina ustaškoga režima potom potpuno diskvalificiran. S druge strane je petokraka, simbol koji se veže uz partizansku borbu. Prije te borbe petokraka je bila simbol boljševičke revolucije koja u svojoj biti ima kao cilj eliminaciju neprijateljskih klasa, simbol je sovjetskoga komunističkoga režima, totalitarnoga u punom smislu riječi. Zaboravlja se također da je pod tim simbolom vladao nedemokratski i totalitarni jugoslavenski sustav, izvršena agresija na Hrvatsku, napadan Vukovar, da su ubijani hrvatski ljudi i razarani naši gradovi te da ona nije simbol samo komunizma, nego i jugoslavenstva.

Također se zaboravlja da su neki naši branitelji posegnuli za simbolima koje su smatrali legitimnima da bi se oduprli takvoj agresiji, bez ikakve želje za fašističkim ili totalitarnim ideologijama ili uređenjima. A upravo im to taktika posramljivanja podmeće. I zato ne mogu prihvatiti da bi jedni simboli bili jednoznačni, a drugi pak višeznačni. Jedni apriori zabranjeni uz iznimke, a drugi apriori dopušteni uz eventualno moguće iznimke.

Umjesto zabrana zdrav društveni etos

Rekli ste da Vam se čini da je u završnom dokumentu previše naglašen onaj drugi, normativni dio završnoga dokumenta, a u mišljenju izrijekom kažete da niste za zabrane…

DR. TANJIĆ: Rekao sam da mislim da postoji dovoljna zrelost i svijest u hrvatskom narodu da osjeti što je dobro, a što nije i na razini simbola. To što sam protiv zabrana ne znači, jasno, da te simbole smatram prihvatljivima, nego smatram da zabranjivanje vodi samo u još veće tabuiziranje, u još veću polarizaciju. Znamo kako na zabrane reagiraju mladi.
Netko će reći da sam onda i protiv zabrane velikosrpskih simbola. No smatram da jednom drugom logikom, a ne normativnom, znamo da u hrvatskom društvu nema mjesta velikosrpskim simbolima i da bi iz logike hrvatskoga društva trebalo biti jasno da netko tko nosi velikosrpske ili četničke simbole ne može raditi u javnim i državnim ustanovama, da to ne može biti prihvatljivo ponašanje.

Nadam se da je iz toga što sam rekao jasno da hrvatski narod, velika većina u njemu, nema potrebe ni za komunističkim simbolima i da ih smatra zločinačkim. Većini je 45 godina tih simbola bilo i previše i pod njima su patili i bili građani drugoga reda. A posebno ako se ima na umu da je pod petokrakom bila izvršena agresija na Hrvatsku.
Kao što je jasno da u nas ulicama ne hodaju mnoštva s ustaškim simbolima. Riječ je o pojedincima ili minornim skupinama. Mislim da velikoj većini hrvatskoga naroda ti simboli ne trebaju da bi se identificirali ni sa svojim hrvatstvom ni sa svojom državom ni sa svojim društvom.

Naime, i uz norme postoji određeni društveni etos, postoje društveno prihvatljivi obrasci ponašanja. A što se zabrana tiče, smatram da bismo baš zahvaljujući njima sutra mogli imati još veći broj ljudi s takvim znakovima, a onda će to opet netko iskoristiti te reći npr. da je u Hrvatskoj na djelu »ustašizacija«, ne videći pritom nikakav problem u tome da neki upotrebljavaju zločinačku zvijezdu petokraku u javnom političkom prostoru. Jedno zapravo proizvodi drugo i služi temeljnoj tezi koju sam naglasio, da hrvatski narod treba stalno posramljivati, držati ga na optuženičkoj klupi i ne dopustiti mu da slobodno diše, da se razvija i tako oblikuje svoju budućnost u slobodnoj i nikakvim ideologijama opterećenoj domovini.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas koncila