Željka Jurić Mitrović: ‘Gradim muzej sjećanja na rat, prvi eksponat bit će moj plavi kaputić’

Foto: Snimka zaslona

Prvi eksponat u muzeju bit će moj plavi kaputić, koji i danas čuvam, iako sam se svojedobno naljutila na majku kada je s njega oprala vukovarsku prašinu. “Kuća sjećanja” pričala bi priču o Vukovaru i o stradanjima u Domovinskom ratu, kaže Željka Jurić Mitrović, u razgovoru za Večernji list.

Zahvaljujući snimci BBC-a njezino je uplakano lice obišlo cijeli svijet. Željka Jurić bila je šestogodišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u apokaliptičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine. No i 28 godina kasnije ona je jedan od najsnažnijih simbola vukovarske kalvarije. Hrvatska nikada nije zaboravila Željku, kao što ni ona nikada nije zaboravila tragediju svoga rodnog grada, pa se domislila kako je sačuvati od zaborava, za generacije koje dolaze.

Danas supruga i majka, 34-godišnja Željka Jurić Mitrović s obitelji živi u mjestu Berak, udaljenom 15 km od Vukovara, u kući u kojoj je tijekom Domovinskog rata bio logor sa 102 zarobljenika, među njima i njezin ujak Mile Ivančić koji je ubijen u toj kući.

“Samo Božjom milošću mogu tu živjeti”, kaže. Dugo je godina s prozora svojega doma zagledavala porušenu, napuštenu kuću preko puta, s druge strane ceste, sve dok je nije, uz pomoć kredita, odlučila kupiti kako bi jednoga dana u njoj otvorila muzej nazvan “Kuća sjećanja”, prepun memorabilija koje sjećaju na stradanja u Domovinskom ratu.

“Naravno, prvi eksponat u muzeju bit će moj plavi kaputić, koji i danas čuvam, iako sam se svojedobno naljutila na majku kada je s njega oprala vukovarsku prašinu”.

(…)

O pogibiji anđela Ace

Dvadeset i osam godina nakon tragedije, Željka je dobro poznato lice u hrvatskoj javnosti. Mediji su pratili njezino odrastanje, transformaciju iz djevojčice u ženu, pratili su njezino vjenčanje s vukovarskim braniteljem Lukom Mitrovićem, 70-postotnim invalidom Domovinskog rata, kao i koračanje u Koloni sjećanja uz generale Gotovinu, Markača i Čermaka. No javnosti je ostalo gotovo nepoznato zašto je zapravo Željka napuštajući grad 1991. tako gorko plakala.

Mjesecima ranije dječje oči nagledale su se patnje. No podrum kuće u kojoj se skrivala skupa s još četvero djece često su obilazili branitelji, među njima i heroji Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, HOS-ovac Jadranko Anić-Antić kojeg su zvali Šnicla, kao i pripadnik ZNG-a Aleksandar Laba zvani Aco. S obzirom na to da je njezinu obitelj otac napustio prije rata, upravo je Aco bio Željkin anđeo čuvar koji se s njome igrao i trudio da što manje osjeća rat. Njezinu obitelj otac je napustio prije rata pa je Željka u Aci osjećala zaštitnika, čak i oca.

Neke su joj slike u magli, ali neke neće i ne može zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Grad je pao i tog jutra kada su civili iz podruma izišli na svjetlo dana prizori na ulicama ledili su krv u žilama: četnici koji slave “pobjedu”, pucnjevi koji odjekuju gradom i susjedi Srbi koji su se do jučer skrivali u istim podrumima, da bi toga dana pred agresorom prstom upirali na pojedince. Jedan od njih bio je Aco, njezin anđeo čuvar i zaštitnik. Prokazala ga je susjeda Nada, koja se do toga dana skupa s njima krila u skloništu i netom prije s Acom podijelila i zajedničku cigaretu, riječima da je on “uvezeni ustaša iz Njemačke”. Pao je pokošen rafalom pred nogama Željke Jurić.

“Do toga trenutka moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka smrti mog zaštitnika i dobrog duha, tog trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao”, objasnila je Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet. Njezine suze nisu presahnule ni u danima koji dolaze. Željkina kalvarija, naime, nije prestala s padom rodnog grada. Željka je s majkom i sestrom završila u logoru u Srijemskoj Mitrovici odakle su prebačene u Zagreb, u hotel Park. Prvih sedam dana samo je plakala. Iako je imala samo šest godina, pila je lijekove za smirenje. Nakon hotela prebačeni su u naselje Špansko, gdje je deset godina živjela u radničkim barakama, sve do povratka u rodni kraj.

(…)

“Kuća sjećanja” sada je Željkin životni projekt koji bi koštao oko milijun i 800 tisuća kuna. Potrebna joj je pomoć dobrih ljudi jer taj teret neće moći nositi sama.

Neki od njih već su priskočili pa joj pomažu organizirati donatorsku večer koja će se u organizaciji udruge Plavi kaputić održati idući petak, 29. studenoga u 19 sati u hotelu Dubrovnik u Zagrebu. Svoj dolazak već je potvrdila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kao i neki sportaši, navodi Večernji list. Novac će se prikupljati od prodaje Željkine knjige “Moja rijeka suza”, a tih dana bit će u medijima objavljen i račun na koji će se moći uplatiti sredstva. Svaka kuna bit će ugrađena u “Kuću sjećanja” kako bi Željka svome djetetu i budućim naraštajima mogla pokazati cijenu slobode, da se strahote Vukovara više nikada ne ponove.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr