Željko Sakić: Kada Ivana Bodrožić izjavi ‘Nema mi gore stvari nego kad kažu da je netko dao život za domovinu’

Razmišljao sam neko vrijeme trebam li bilo što napisati o ovome intervju koji je Ivana Bodrožić dala Jutarnjem listu. Na koncu sam zaključio da trebam, jer svoj sam roman posvetio prijatelju koji je život dao za domovinu. Jasan mi je kontekst u kome, primjerice, Bojan Glavašević, čijeg su oca ubili četnici, stvara privid, osobe prepune filantropije, jer ipak je on političar, pripadnik anacionalne hrvatske ljevice. Pa čak i kada je na riječkom HNK Oliver Frljić istaknuo transparent s njegovom slikom ispod koje je pisalo: „Ja ne mrzim“, ostao je dojam kako se radi o manipulaciji. A onda su se pojavili transkripti razgovora iz ministarstva branitelja gdje taj, filantrop, i čovjekoljubac, puca od smijeha prilikom razgovora o sudbini ljudi pobacanih u masovne grobnice, štoviše, ironičnim, šaljivim doskočicama razozkriva o čemu se tu zapravo radi.

Vukovarka Ivana Bodrožić, čijeg su oca također ubili četnici, napisala je roman, o kome kaže: „Grad o kojem govorim u romanu može biti bilo koji grad na granici gdje se rat dogodio prije 10, 20 godina i gdje ljudi još uvijek nisu u stanju živjeti normalno, jer oni koji su na vlasti koriste tu njihovu tragediju kako bi održali stanje koje nije za živjeti, ali koje političarima odgovara”.

Već u izbjegavanju nazivanja grada njegovim imenom, Vukovar, vidljiva je mimikrija koju Ivana Bodrožić neprestano koristi, jer se kao spisateljica nije u stanju suočiti sa stvarnošću. I spomenuta izjava da su političari odgovorni za stanje u Vukovaru, je bijeg od činjenica, masakra koji je ostao nekažnjen, i grada kojega je agresor sravnio sa zemljom. Previše je ubojica, silovatelja, onih koji su ispalili milijune granata, ostalo nekažnjeno, previše takvih može se susresti na ulicama Vukovara, da bi se moglo „živjeti normalno.“

Dakle, u tom neimenovanom gradu, mlada novinarka Nora Kirin stiže u gradić ne bi li prikupila informacije za tekst o srednjoškolskoj profesorici koja je s maloljetnim ljubavnikom, nekadašnjim učenikom, ubila supruga, bivšeg branitelja. U tom su gradu i Nori ubili oca, dok je pregovorima pokušavao zaustaviti rat. Sad se gradom postavljaju dvojezične ploče.

Tendencioznost je pravo svakog pisca, pa i Ivane Bodrožić, no toliko je očita da sam je morao spomenuti, u ovom dijelu romana nema za nju, uobičajenog izjednačavanja krivnje.

Kaže Ivana Bodrožić: „Da, za ideale ginu budale, pogotovo u društvima u kojima se sustav vrijednosti nakon velikog tektonskog poremećaja kao što je rat, skroz urušio…“

Eto, gotovo 16 000 poginulih branitelja bili su dakle, „budale“. Ivana Bodrožić, to povezuje s događajima u društvu nakon rata, o kojima te „budale“, nisu mogle ništa znati jer su poginule ranije.

Je li očeva smrt bila uzaludna, ima li osjećaj prevarenosti? “Sve je to bilo uzaludno, kao i svaki rat koji se vodi na svijetu. Mislim da se cijeli život neću moći pomiriti s tom nepravdom, sve je bilo uzalud i nema mi gore stvari nego kad kažu da je netko ‘dao život za domovinu’. Nitko ne daje život za domovinu. Nema te osobe, nema te budale, s oproštenjem, niti te majke koja će kimnuti glavom da ju pitate ‘Biste li dali život svog djeteta za domovinu?’”

Rat naravno nije bio uzaludan, jer se vodio za neovisnost koju smo izborili. To što Ivani Bodrožić ta činjenica ne znači ništa, njezin je odabir. Inače, kada se gube životi u prometnim nezgodama ili zbog teških bolesti, nitko prije toga ne pita majke, da li bi to željele, a takve se tragedije neprestano događaju.

Nadam se da ovaj roman neće pročitati Andrzej Duda, jer bi se moglo dogoditi da otkaže proslavu Dana pobjede nad nacizmom za koju je 5. 600 200 „budala“ dalo život „za domovinu“, Poljsku.

Kao što je vidljivo, Ivana Bodrožić često koristi izraze „netko“, „neke“, „nekoga“, „oni“, jer o stvarnosti pa makar bila onakva kakvom je ona vidi, nema intelektualne snage progovoriti jasno i otvoreno.

Za književnicu Ivanu Bodrožić sukobljene strane su tek privid. “Svjesna sam da ovaj roman može za sobom povući tu interpretaciju, ali to mi i jest bila namjera. Svi su oni isti, pri tom, naravno, ne mislim generalizirati ljude i nacije, ali zločinci s jedine strane i zločinci s druge strane su apsolutno isti.”

„Svi su oni isti“, te „zločinci s jedine strane i zločinci s druge strane“, pokazuju očajničku potrebu za izjednačavanjem krivice, između četnika, JNA, koji su prešli granicu na Dunavu izvršili agresiju na Vukovar i sukobili se s pripadnicima Hrvatske vojske koju su dobrim djelom činili stanovnici grada, kojega će agresor sravniti sa zemljom. Pri tom su Šešelj kao četnički vojvoda i ratni zločinac Željko Ražnjatović Arkan, prema Ivani Bodrožić imali „apsolutno iste“ preslike među braniteljima Vukovara, samo za njih još nismo doznali.

Na početku čitatelja dočeka priča o djeci koja se obrazuju u odvojenim školama. Prema Ivani Bodrožić, programi za srpsku djecu nisu projekt srpske političke elite u Hrvatskoj. Takvo stanje: “Treba malim moćnicima i s hrvatske i sa srpske strane, koji se zalažu za obrazovanje po getu a svoju djecu šalju u škole po hrvatskom programu, jer ih planiraju poslati na studij u Zagreb ili Osijek.“ Ponovno izjednačavanje odgovornosti, bez temelja u stvarnosti. Kada bi danas hrvatska vlast ukinula posebne programe za srpske učenike u Vukovaru, bila bi odmah optužena za kršenje manjinskih prava i segregaciju.

Ivanu Bodrožić, muči i novac koji se uplaćuje vjerskim zajednicama, iako u Hrvatskoj ima više od 90 posto vjernika različitih konfesija.

“Koliko se novaca ulaže u besmislene projekte, da ne spominjem da vjerske zajednice dobivaju milijune. U Vukovaru su mogli, primjerice, napraviti besplatan fitness centar za mame s malom djecom i tako stvoriti jedan od prostora gdje bi se ljudi na nekoj životnoj osnovi međusobno povezali, gdje više nije bitno tko je Hrvat, tko Srbin.“

Ivana Bodrožić ne može shvatiti da je bitno tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je Rus ili Amerikanac, tko Talijan ili Francuz, da su pitanja identiteta s kojima ona ima problem važna.

Na koncu nam je Ivana Bodrožić napokon uputila izvrsnu ideju, besplatan fitness centar, to će razriješiti probleme živih, a one „budale“ koje su poginule za domovinu, i onako su u domeni vjerskih zajednica.

* Željko Sakić rođen je 30. rujna 1970. u Rijeci. Sudionik je Domovinskog rata od 1991., umirovljeni časnik HV-a. Sakićev roman “Olovni pokrivač” iz 1997. uvršten je u Leksikon hrvatskih pisaca, u izboru akademika Krešimira Nemeca Zagreb, 2000. Također i 2002. u zbirci kritika Grozdane Cvitan Od čizama to petka, kao i knjizi kritika Seada Begovića, Književna otkrivanja, Stajer Graf, Zagreb, 1998. Na riječkom Radio Trsatu radio je godinu dana kao urednik informativnog programa. Godine 2015. objavio je povijesni roman Zentropa.

Izvor: narod.hr
Photo: narod.hr