Ženu i djecu Milana Šulentića u smrt odveo njihov vjenčani kum: Tko sprječava da se očisti ljaga s obiteljskog imena?

Lijevo - Milojko Ćuk, kum Jukinog sina Milana, član NOB-a

Tragedija koju je doživjela obitelj Šulentić tijekom tzv. ‘ustanka naroda Hrvatske’ u srpnju 1941. nije završila ratom. Nastavila se blaćenjem obiteljskog imena i iskrivljavanjem istine o pripadnicima te obitelji. Oskvrnuće grobnice, izdaja kumstva i zapisane klevete neopravdan su teret ovom prezimenu više od 70 godina. Vladimir Šulentić, dugogodišnji zaposlenik Instituta Ruđer Bošković podijelio je s nama istinu o pogibiji svoje obitelji.

Nedaleko Srba nalazi se mjesto Zrmanja Vrelo koje je nekada bilo općinski centar iz kojega rodom potječe i gospodin Šulentić. On se javio redakciji portala Narod.hr u želji da objelodani tragediju vlastite obitelji, koja je bila žrtva četničke pobune pod krinkom partizanskog ‘ustanka naroda Hrvatske’. Taj se ‘ustanak’ i danas obilježava 27. srpnja kao antifašitički čin.

Povijest pobigije obitelji Šulentić već smo objavili, ali parcijalno i jednostrano tumačenje povjesnih događaja – koje prevladava u suvremenoj historiografiji – ne dopušta cjeloviti pogled na žrtvu hrvatskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, a napose poraća. U tom smislu g. Šulentić je, u namjeri ispravljanja povijesne nepravde i oklevetanog prezimena, prikupljao literaturu koja spominje njegovu obitelj.

Vladimir Šulentić, potomak žrtava koje su pogubljene u sklopu tzv. ‘ustanka’ kao nevini civili – muškarci, žene i djeca u razgovoru za Narod.hr istaknuo je kako je godinama skupljao građu kojom bi objelodanio žrtvu svoje obitelji. “Skupljajući godinama građu, naišao sam na podatke o kojima se nikada nije pričalo u kući, vjerojatno se nisu znali ili su prešućeni. Vremenom sam popunio praznine, polako se gradila nova priča koja se bitno razlikuje od napisanih ozbiljnih optužbi prema nekim članovima moje šire obitelji iz Vrela”, kazuje g. Šulentić.

U sastavljanju svojeg iskaza služio se sjećanjima svoje pratetke Vere te iskazima zapisanima, među ostalim, u knjizi Ivana Košutića “Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu”. Košutićeva knjiga donosi vjerodostojne iskaze dvojice svjedoka koji su se na mjestu zločina zatekli posve slučajno, radi službenog puta i bili su neutralni promatrači zbivanja, a službena je izjava dana vjerojatno policiji odmah nakon što su se vratili u Zagreb.

Međutim, literatura vrvi knjigama koje izriču manjkavo, pa i zlonamjerno tumačenje istine. “Smatram da je to potrebno naglasiti s obzirom na tekstove objavljen u knjigama “ustanika”, kaže g. Šulentić.

Prva od tih “ustaničkih” knjiga je Zbornik “Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945” izdana 1984. godine, znači 39 godina nakon završetka rata, a uredio ju je Đuro Zatezalo, te knjiga “Zrmanjski kraj u prošlosti i sadašnjosti”, autora Milojka Budimira i Jove Čanaka, tiskana 2020. u Beogradu. Šulentić se služio i knjigom Sime Dubajića “Od Kistanja do Kočevskog Roga”, izdanom u Beogradu 2006. godine.

> Vladimir Šulentić svjedoči za Narod.hr: ‘Ustanak’ u Srbu bio je četnički, a počeo je pokoljem moje obitelji u Zrmanja Vrelu

> Za proslavu pokolja nad Hrvatima u Srbu SNV je 2020. dobio 100 000 kuna

> (FOTO) Pupovac na proslavi pokolja nad Hrvatima u Srbu: Vrijednosti antifašizma stalno se osporavaju

> Znate li povijesne činjenice o ustanku u Srbu? 

G. Vladimir istaknuo je kako su “Šulentići od svog dolaska u Vrelo postupno s godinama gradili prijateljstva s domaćim stanovništvom i tako su sklapali kumstva s nekim domaćim familijama Vrela: Ilije Prodanovića, Bogunovićima, Milanovićima, Šujicama, Njegovanima iz Počitelja te obitelji pravoslavnog svećenika Ilića iz Gospića. Toliko da se ne zaboravi, pogotovo Zrmanjci”, naglašava g. Šulentić.

Šulentićevu ženu i djecu u smrt je odveo – njihov vjenčani kum!

Jedno takvo kumstvo vezalo je Milana Šulentića, općinskog čelnika u Zrmanja Vrelu i Milojka Ćuka, učitelja srpske nacionalnosti. Ćuk je bio predratni član Komunističke partije i jedan od organizatora pobune u Zrmanja Vrelu, ujedno je bio i vjenčani kum – Milana Šulentića. Tijekom rata obnašao je razne dužnosti: bio je zapovjednik 10. gerilskog odreda, a krajem 1941.postavljen je za zapovjednika bataljuna »Gavrilo Princip«. Kasnije je bio zamjenik političkog komesara brigade, radio u obavještajnoj službi i dr.

Posebice šokira činjenica da je isti Milojko Ćuk – učitelj i vjenčani kum Milana Šulentića – odgovoran za likvidaciju Milanove žene i njihove tri kćeri. Naime, prema podacima navedenima u Zatezalovom Zborniku, Ćuk je bio postavljen u Zrmanja Vrelu kao glavni odgovorni za ‘vojna pitanja’ i za ‘raspolaganje oduzetom imovinom narodnih neprijatelja’ – pri čemu se misli na kuću i imanje njegovog kuma Šulentića. “Iz navedenog se da zaključiti da je Milojko Ćuk taj koji 3. kolovoza 41. g. naredio da se žena i djeca Milana Šulentića te ostali zatočenici izvedu na strijeljanje i da je sve odluke donosio Milojko Ćuk po pitanju zatočenih”, pojašnjava Vladimir Šulentić.

Sljedeći dio iskaza dvojice svjedoka koji su se zatekli u Zrmanja Vrelu izravno pokazuje da je Ćuk bio smatran ‘vođom’ pobunjenika i da je odgovoran za zločine koji su se tamo dogodili:

3. kolovoza 1941. grupa koja je pošla kao pojačanje onima u Gračac zahtijevala je da svi Hrvati koje su zarobili pođu s njima za Gračac. Pri tom su vikali: “Da vidimo kako će se Hrvati sada boriti!”. Međutim, njihov vođa koji je ostao održati red u Zrmanji, spriječio je tu njihovu namjeru time što je nagovorio ljude da pođu bez zarobljenih Hrvata, a da će on s njima postupati kako odrede oni iz Gračaca.

Četvrt sata nakon toga proglasio je njihov vođa, koji je ostao u Zrmanji, opsadno stanje i odmah nakon toga uhitili su Hrvata Paju Šulentića, poštara iz Zrmanje, kojeg su internirali u njegovoj kući. Malo potom vezali su ga i odveli na preslušavanje, a onda su ga odveli na obližnje brdo na strijeljanje. Pola sata nakon toga odvedeni smo i nas dvojica, zajedno sa ženom ustaše Milana Šulentića, koja je također, s troje nejake djece bila zarobljena i na istom brdu imala biti strijeljana. Dok se namjeravalo izvršiti ovu justifikaciju došao je na biciklu jedan njihov kurir i javio da dolazi prema Zrmanji jedan talijanski motorizirani odred.

Na tu vijest pobunjenici su se uplašili misleći da će ih Talijani kao komuniste napasti, pa su nam odredili da pristupimo Talijanima te da s njima pregovaramo u njihovu korist. Međutim do toga nije došlo, jer su Talijani samo prošli kroz mjesto Zrmanju, uspostavljajući komunikacijske veze. Poslije toga sišli smo sa spomenutog brda opet u
Zrmanju i vratili se u naš stan”, stoji u izvješću svjedoka zapisanom u Košutićevoj knjizi.

Literatura ne spominje ubijenu ženu s troje djece u naručju i dadilju

G. Vladimir posvjedočio je i o Milanu Šulentiću kojega se u Zborniku “Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945”, samo zbog kasnije pripadnosti Ustaškoj vojnici, osobno blati i kleveće: “U knjizi se Milanovo ime spominje u kazalu na 15 stranica i to u negativnom kontekstu i često ga zovu zločincem i neprijateljem naroda. Ne samo njega već i ostale članove obitelji, jer se govori u množini. Vjerojatno se to odnosi na oca , brata i na suprugu, a možda i na djecu”, kaže Šulentić.

“Optužuje ga se da je izdavao propusnice za napuštanje mjesta, a da je onda javljao u Gračac da se ljudi skinu s vlaka i ubiju. Strašna optužba. No optužba ne drži vodu, kada se pogleda u kazalo za civilne žrtve iz Zrmanje. Lako se provjeri da nema ni jedne žrtve koja odgovara vremenu u kojem mu se optužbe stavljaju na teret, znači radi se o bezočnoj izmišljotini samo da bi se sakrila nedjela počinjena Šulentićima, a Milana i ostale članove obitelji oblatilo”, dodaje.

“Tako se isto Milanovom bratu Pajici podmeće da je skupa s bratom pravio neke planove o preseljenju Zrmanjaca. Pajica je bio totalno apolitična osoba, pravi boem. Međutim, treba opravdati njegovo ubojstvo i ubojstvo njegovog šogora. Pajice inače nema upisanog u Zborniku među žrtvama rata, isto tako nema u cijeloj knjizi ni slova da je ubijena Milanova supruga s troje djece u naručju i dadilja“, upozorio je g. Šulentić.

U opljačkanu grobnicu obitelji Šulentić mještani nakon rata bacali smeće i uginule životinje

“U cijeloj knjizi ni na jednom mjestu nema podatka da su svi odrasli Šulentići – bilo muškarci, bilo žene – bili poštari. Svugdje ih se opisuje kao trgovce, bogataše, lihvare, muljatore i sl. Vjerojatno je zato što su bili bogati otvorena čak i obiteljska grobnica u Palanci i opljačkana od strane domaćih ‘ustanika’, a kosti preminulih negdje bačene. U toj su grobnici tijekom rata, po pričanju domaćeg čovjeka iz Palanke „ustanici” držali oružje. Nakon rata neki mještani Palanke u grobnicu bacaju smeće. Osobno sam, 1986. godine u grobnici – uz smeće – vidio i bačenu uginulu ovcu. To se događalo sve do nedavna, kada je podnesena prijava o nepoznatom počinitelju”, posvjedočio je Vladimir Šulentić.

Pobunjenici sami priznali: ‘Ustanak je bio Srpski narodnooslobodilački pokret za Liku’

Iz knjige također proizlazi, naglašava g. Šulentić, da su pobunjenici puno ranije znali što se sprema Milanu Šulentiću i da su se namjerili na njegovu obitelj i kuću. U istoj su mržnji mučili, oslijepili i ubili zamjenika općinskog blagajnika. Prema svjedočenju Vladimirove tete Vere, taj je jadnik u mukama dozivao ženu kod koje je bio podstanar da mu pomogne jer su ga oslijepili. Uz to, u knjizi se dično govori o oskvrnuću hrvatske trobojnice da bi se od crvenoga dijela načinila komunistička zastava. Prešućuje se, međutim, da je ta ista crvena zastava – koju su pobunjenici objesili na Šulentićevu kuću – skinuta drugi dan poslije postavljanja, a čitav ‘ustanak’ proglašen je, kako piše Simo Dubajić, “Srpskim narodnim oslobodilačkim pokretom za Liku”.

Stvaranje mitova i laži o Šulentićima u literaturi

G. Vladimir se osvrnuo i na esej pjesnika Vlade Popovića, objavljen 1949. u Hrvatskom kolu, koji širi klevetu o Šulentićima: ”Lik bogataša Šulentića – ustaše i vlasnika od tri dijela zrmanjske zemlje najplodnije u očima naroda rastao je u strašnu legendu. On je s dospjelim ubicama izradio plan za pokolj srpskog žiteljstva u zrmanjskom kraju. Ali ustanici, u ilinjdanskom naletu, razbiju groznu namjeru njegovu, a on klizne u nepoznatom smjeru, da nikad više ne ugleda krajinu svog gazdovanja. Narod je pričao zanimljive pripovijesti o stečenu Šulentićevu bogatstvu i ovo narodno predanje ima mračnih i krvavih poglavlja.

“Čovjek bi očekivao da će jedna tako lirska duša napisati bar rečenicu o poštarici Ivki, o njezino troje djece i dadilji“, naglašava Šulentić. “Ništa o ubijenoj ženi s djecom u naručju, ali on zato o strašnoj narodnoj legendi, o strašnom mitu, o mitu koji se samo prepisuje i svakim prepisivanjem postaje sve strašniji i strašniji.”

> Zašto Plenković financira proslavu pokolja nad Hrvatima u Srbu

> Zašto se Savka 1971. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva, a danas to političari ne čine? 

Vladimir je pojasnio kako “bogatstvo Šulentića i ime u narodu nije zidao Milan Šulentić. To su od dolaska u Vrelo gradili Stjepan i Marta (došli 1854.), pa Sofija i Pavle (+1893,+1904), svi poštari, a Sofija je, kao kći pravoslavnog svećenika, donijela i popriličnu dotu. Uz vođenje pošte, bavili su se trgovinom na veliko i malo i polako okrupnjavali gospodarstvo kupovinom. Nisu bili jedini u mjestu koji su bili bogatiji. Pavle je bio u županijskim odborima, odborima za kulturu, a samo za 1888. godinu platio je 209,97 forinti županijskog poreza”, objašnjava g. Vladimir i dodaje:

“Bio je u rodbinskim vezama sa Pavlovićima i Mlinarićima, koji su bili isto trgovci na malo i veliko, poštar. Iza Pavla gospodarstvo preuzima stric Juko i on nastavlja istim putem, a pjesnik se pita, otkud Milanu bogatstvo! Po pjesniku je Milan valjda poubijao mještane Vrela i upisalo se na njihovu imovinu – kako su to radili pjesnikovi drugovi, uselivši se u tuđe židovske stanove u Zagrebu i drugdje, ali ne samo u židovske. Evo kako istinu izvrće ideologija od koje živiš, pa bio i pjesnik!”, kaže g. Vladimir.

Što je u Zrmanja Vrelu radio Mirko Pleiweiss, kasniji uvaženi komunist i vjerojatni engleski tajni agent?

U iskazima dvojice svjedoka pomoću čega je Vladimir Šulentić rekonstruirao tragediju svoje obitelji, spominje se Mirko Pleiweiss, kasniji slovenski političar i pretpostavljeni tajni agent britanske vlade.

“7. kolovoza oko 16:30 sati je jedan teretni talijanski samovoz u kojem je bilo deset talijanskih vojnika s jednim poručnikom i mašinskom puškom pred kućom Paje Šulentića, gdje smo mi bili zatočeni i pitali za Paju Šulentića. Pošto smo časnika obavijestili da je ovaj pobjegao, a da smo mi Hrvati zarobljeni po pobunjenicima te nam se život nalazi u opasnosti i zamolili ga da nas poveze sobom, talijanski časnik sa vojnicima poveo nas je pred kuću ustaše Milana Šulentića, koji se nalazio živ u Gračacu i koji je molio pomoć od Talijana da mu spase ženu, djecu, brata i ostale Hrvate”, stoji u izvještaju svjedoka.

“Pred kućom Milana Šulentića sjedio je jedan mještanin koji je čuvao kuću. Talijanski časnik upitao je ovog mještana za boravak žene i djece Milana Šulentića na što je ovaj odgovorio da mu o tome nije ništa poznato. U tom momentu prišao je našoj grupi jedan visoki čovjek obučen kao neki seoski obrtnik, u plavom, istrošenom odijelu sa sportskom kapom na glavi. Opazivši ga i njega je talijanski časnik pitao za ženu i djecu Milana Šulentića, na što je ovaj znakovima ruku pokazao da je gluh, što je prisutni čuvar kuće potvrdio i talijanski časnik je ušao u kuću Milana Šulentića.”

“Vrativši se nakon četvrt sata nosio je svežanj fotografija i privatnu korespodenciju koju je predao jednoj gradskoj osobi koja se nalazila u teretnjaku. Poslije smo saznali da je to bio Pero Kalebota iz Zagreba koji je u onoj navodno gluhoj osobi prepoznao kapetana bojnog broda Mirka Pleiweissa, aranžera ubojstva pokojnog bojnika Petra Kvaternika i domobranskog nadporučnika Slavka Pipinića.”

“Poslije ovoga sjeli smo u talijanski samovoz koji nas je odvezao u Gračac, gdje nas je predao ustaši Milanu Šulentiću, kojemu smo sve navedeno potanko ispričali na što je on izjavio da će preduzeti potrebne mjere da se pobunjenici oko Zrmanje pohvataju i unište. Poslije ovoga omogućio nam je povratak u Zagreb vlakom”, kazali su svjedoci Vladimir Perger i Josip Grčić.

“Mirko Pleiweiss, bio je visoki slovenski političar poslije rata, a po zvanju viši pomorski oficir. Pleiweiss je odgovoran za ubojstvo Kvaternikovog brata Petra u Selcima 10. travnja 1941. Sa skupinom odbjeglih mornara vršljao je po Lici zajedno s četnicima i ubijao Hrvate. Pretpostavlja se da je djelovao kao engleski špijun“, stoji u Košutićevoj knjizi.

** Osobe s informacijama koje bi pridonijele daljnjem razjašnjenju događaja u Zrmanja Vrelu, mogu se javiti g. Šulentiću na adresu elektronske pošte vlado.sulentic@gmail.com

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr