Zlatko Miliša: Mentalni sklop iz bivšeg sustava ostao je isti

Što stoji iza izjave da je „u Hrvatskoj sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno”?

Porazna je činjenica da od samostalnosti Hrvatske najviši državni dužnosnici potkradaju hrvatsko društvo, a koji su do vlasništva nad hrvatskim tvrtkama došli prijevarom, a tomu im je išla na ruku ozakonjena pretvorba i privatizacija.

Kolektivizam se kao ideološka matrica socijalizma od nekada lažnog egalitarizma supstituirao u demagošku floskulu nove političke kaste “višim nacionalni interesima”. Tu floskulu su osmislili oni koji se zaklinju za domoljublje a zapravo svojom otimačinom godinama podrivaju temelje krvlju stečene neovisnosti Hrvatske. Pored toga, problemi u proizlazi iz naslijeđene korupcije, nepotizma, potkradanja društvene imovine, nerada…

Naslijeđena korupcija

Nekada i danas politička moć ili iskaznica je ključ zapošljavanja po stranačkim, a ne stručnim kriterijima. Mladi su nekada i danas vezani uz mehaničku solidarnost s obitelji.

Posao “u fušu” morao je biti gotov na vrijeme dok se angažman u radnoj organizaciji “odrađivao”. Poruka iz bivšeg sustava je da se od rada nitko nije obogatio. Nekada i danas nije važno što i kako radiš nego gdje radiš i koliko zarađuješ.

Gramzivost i lov u mutnom držalo se nekada i danas atributom sposobnih. Kultura nerada širila se ekonomskom krizom, naslijeđenim mentalnim sklopom oslobađanja od rada, gdje važnije kako zaraditi, a ne kako raditi.

Ona se danas širi s onima koji ne mogu naći posao, koji su radili i ostali bez posla, zabušantima na poslu, koji nemaju intrinzične radne motivacije, rade posao koji ne odgovara njihovoj stručnoj spremi, parazitima koji žive od tuđeg rada, koji su putem nepotizma ili stranačke knjižice dobili posao, mešetarima dionica, koji su nezasluženo dobili povlaštene mirovine, menadžerima s nerealno visokim primanjima ili otpremninama te onima koji žive od politike, a nemaju odgovarajuće kompetencije.

>Zlatko Miliša: Mitovi o osobnoj i nacionalnoj sreći

Partija je u ranijem socrealističkom sustavu s prijetvornim državnim paternalizmom davala stanove, besplatna ljetovanja u radničkim odmaralištima, a politička elita je bila na posebnim destinacijama (kao i danas). Akademik Županov je taj sustav vidio kao izvorište korupcije. Kolektivno vlasništvo koristilo se u “antiegalitarne svrhe” (Josip Županov).

Radnička klasa je zauzvrat partiji davala legitimitet. Županov 1982. godine u knjizi Kultura radničke omladine otkriva da je prihvaćanje autoritarnosti od strane radnika iskazano kroz spremnost na podčinjavanje tada jedinoj političkoj opciji.

Prešutna koalicija političkog establishmenta i radništva bila je, prema J. Županovu, moguća jer je u svijesti jednih i drugih podržavano autoritarno rukovođenje. Kod radnika iz bojazni da ne izgube “privilegije”, a kod partijskog “rukovodstva” iz želje za moći. U toj simbiozi i po istom obrascu sustav legalne korupcije je nastavio funkcionirati do danas.

Sjećam se kada sam sredinom devedesetih u Zadru bio na listi jedne stranke za izbor u gradsko vijeće Zadra da mi je jedan sugrađanin dao znakovitu “lekciju”. Rekao je: “Neću ti dati glas, jer kada ti ne znaš za sebe i svoje barem malo ukrasti onda što od tebe mogu očekivati kada bi bio na vlasti?!“

Sveučilišni profesor Vilko Švajcer je za života zadužio ne samo hrvatsku pedagogiju svojim otvorenim i društveno pertinentnim elaboracijama. On je 1988. zapisao: “Proklamirali smo da su prirodna bogatstva i radom novostvorena dobra društveno vlasništvo, a u praksi je stvoreno shvaćanje kako su ta dobra ničije vlasništvo, a pljačkanje se smatra najnormalnijim činom.

Proklamirali smo da je proizvodni rad neposredni izvor društvenog blagostanja, a u praksi su stvorene armije posrednika koji u ime funkcije obavljanja društvene raspodjele parazitski prisvajaju golem postotak društvenog dohotka (razne samoupravne interesne zajednice i sl.). Isto tako, proklamirano je da nikakvih primanja mimo onih na temelju živog i minulog rada, a u praksi imamo legije povlaštenih koji se koriste raznovrsnim privilegijama.” (Švajcer).

Mentalni sklop iz socijalizma nije se promijenio, od odnosa prema radu do traženja “rupa” u zakonima. To se zorno može objasniti na primjeru Jakše Barbića, jednog od autora Zakona o pretvorbi i privatizaciji. On je bio najpoznatije ime iz ’90-ih godina među onima koji su stvorili zakonske okvire za pretvorbu i privatizaciju.

Već u prvim godinama pretvorbe i privatizacije veliki broj držanih tvrtki je propao ili su došle u ruke tajkunima. Barbić je sudjelovao u kupnji dionica tri puta više od dopuštenoga, prozivalo ga se da je u sukobu interesa u aferi oko Ine, između Hrvatske i mađarskog MOL-a i kod pretvorbe Zagrebačke banke (dok je bio član Nadzornog odbora iste banke). Za ovo nikada nije odgovarao.

Na ozbiljne optužbe jednom je lakonski odgovorio: „U Hrvatskoj je sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je samo u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno”.

Barbić nije eksplicirao da je u ranijem sustavu bilo neusporedivo manje slobode, pa se zakonima reguliralo sve što je bilo dopušteno, a danas je obrtno – regulira se samo ono što je zabranjeno, tj. ono što zakonom nije propisano automatski je dopušteno.

Citirana formulacija je zbunila sve pa i pravosudne organe. Iz takve formulacije se da zaključiti da politička elita može raditi što hoće i da im nitko ne može ništa. Time su se dala krila i drugima da izigravaju propise i zakone jer, ako nema sankcija za pravne makinacije i/ili prijevare, onda je sve dopušteno.

>Ivica Šola: Kabul i Zagreb imaju, dakle, isti problem, na vlast su različitim metodama došli različiti gerilci

Danas je područje sloboda znatno šire nego u vrijeme tzv. socijalizma, ali je prostor za izigravanje prava znatno veći. Ovo zadnje znači da oni koji imaju moć mogu zakone “rastezati” proporcionalno količini svoje moći.

Ivica Šola u jednoj kolumni je zaključio da se legalna korupcije naroda “i dalje savršeno funkcionira, samo što smo od jednog Saveza komunista Hrvatske dobili mnoštvo mentalitetskih frakcija istoga.”

Pretvorba i privatizacija kao sredstvo otimačine

Pretvorba i privatizacija su u Hrvatskoj bile glavni “okidač” za slabljenje nacionalne suverenosti i pada standarda života velikog dijela građana.

U Hrvatskoj nije operacionalizirano načelo slobodnog tržišta, poduzetništvo se stihijski razvija(lo), a privatizacija se transformirala u državnu i/ili privatnu otimačinu. Koncept pretvorbe i privatizacije novinar Danko Plevnik je davno sažeo u dvije riječi: “privatno oduzetništvo” (Slobodna Dalmacija 25. lipnja 1996.)

Koncepcija pretvorbe i privatizacije je dovela do tajkunizacije, a socijalno posrnuće je produbljeno prodajom društvene imovine, banaka te stalnim zaduživanjem države i građana. Prosječna obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita.

Za socijalno posrnuće nižeg i srednjeg sloja glavni krivci su tvorci pretvorbe i privatizacije. Oni su išli na ruku stranim investitorima kojima je bio i ostao isti glavni cilj: rasprodaja društvenog bogatstva.

Navodni gospodarstvenici su pretvorbu shvatili kao priliku za masovne otkaze pod izlikom restrukturiranja državnih tvrtki. Vladi se RH po zakonskim aktima (iz 2014.) omogućilo ukidanje statusa javnog dobra “kada se radi o strateškoj investiciji za RH”. Vode, šume, ceste, poljoprivredna zemljišta, pomorska i kulturna dobra mogu po tome prijedlogu prestati biti hrvatsko javno dobro u korist “strateških” investicijskih projekta.

Tako su strani “investitori” stekli vlasništvo nad javnim dobrom. To je bio ključ i slijed rasprodaje preostalog nacionalnog bogatstva Hrvatske. Neprestanim reprogramiranjem dugova Hrvatske sve vlade su rušile nacionalnu samostalnost, a čija posljedica je dužničko ropstvo. Gospodari financijske moći pomažu vlastima ekonomski posrnulih država u stvaranju života na dug u svrhu legaliziranja eksploatacije.

Banke kao socijalne bombe

Bankarski je sektor jedan od pokretača recesije i socijalne krize. Brojni vlasnici nekretnina ostali su bez krova nad glavom. Banke -kreditori su (su)kreatori provedbe strategije dužničkog ropstva. Earl Wilson ironično komentira: “Ako mislite da nikome nije stalo do toga jeste li uopće živi, probajte neko vrijeme ne otplaćivati kredit”.

Međunarodni monetarni fond provodi “doktrinu šoka i obamrlosti”. Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka i obamrlosti tu doktrinu opisuje kroz smanjenje javne potrošnje, politiku štednje, rezanja plaća i mirovina, povećanje poreza te daljnju privatizaciju ili prodaju javnih dobara.

U takvoj strategiji “posrnule” države, a među kojima je i Hrvatska, prisiljavaju se na (daljnju) privatizaciju javnog sektora, rasprodaje nacionalnog bogatstva, a države s građanima postaju robovi koncepcije dužničkog ropstva. Hrvatske vlasti neselektivno prihvaćaju nametnuti koncept globalizacije što nas odvodi u novi vid kolonijalizma.

Restrukturiranje i racionalizacija kao sredstvo pretvorbe

Racionalizacija i restrukturiranje za one koji njima upravljaju značila je smanjenje plaća, rezanje troškova ili otpuštanja zaposlenika. Oni kojima je jedini cilj zgrtanje profita bez ulaganja u razvoj tvrtke i skrbi o zaposlenicima preferiraju dijeljenje otkaza, neselektivno rezanje troškova poslovanja i sl.

Ovome u prilog ima zgodna priča o direktoru koji je naslijedio fotelju od starog kolege. Prije odlaska, stari direktor je novome dao tri koverte i rekao da prvu otvori kada počnu prvi problemi u poslovanju, drugu kada oni postanu izraženiji, a treću kada situacija postane neizdrživa.

>Zlatko Miliša: Nema uspjeha bez neuspjeha kao što nema uspona bez padova

Kada su počele prve teškoće on otvori kovertu na kojoj je pisalo «Za sve pogreške optuži mene i bivši menadžment». I on tako postupi pa se na neko vrijeme smirila situacija. Međutim, kompanija u koju je došao na čelo novi nadobudni direktor postajala je financijski i organizacijski kaotična, a moral zaposlenika sve lošiji.

Nakon pola godine, situacija se pogoršavala pa je novi direktor otvorio i drugu kovertu u kojoj je pisalo: «Provedi proces restrukturiranja kompanije.» Nakon što je dao otkaze velikom dijelu radnika, neselektivno srezao troškove poslovanja, prodao nekretnine koje su bile u vlasništvu tvrtke i proveo druge mjere “racionaliziranja” poslovanja, nakon godine dana očajni direktor je vidio jedinu nadu u trećoj koverti. Kada je otvorio u njoj je pisalo: «Napiši tri koverte.»

Umjesto zaključka – pozitivna pouka

Max Weber u svojoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma u etici rada uočava duhovno izvorište kapitalizma, slobodni razvoj tržišta i privatne inicijative. Radne vrijednosti posredovane aksiomima protestantizma internalizirale su u svijest i ponašanje građana. Te vrijednosti (je)su upornost, materijalna neovisnost, štedljivost i samostalnost. One su od nemjerljive važnosti u osobnom rastu i ali razvoju zdravog društva.

O autoru

Poštovani čitatelji portala Narod.hr podsjećam vas da imam podcast koji je vidljiv na YouTube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik. Već je bilo više od 20 priloga, a emitiraju se ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti dulji od osam minuta! Pozivam vas da se besplatno pretplatite.

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.