U vrijeme turističke sezone sve se svodi na neizrečenu poruku gostima: dođi i odi što prije, ali ostavi što više novaca. Svaki gost želi dobiti vrijednost za svaki potrošeni euro. Neće dozvoliti da iz sezone u sezonu biva prevaren. Kupovna moć gostiju se smanjuje, osobito onih iz Njemačke. Ničim opravdano povećanje cijena, osobito od privatnika, već se ove sezone vraća o glavu!
Negativna medijska slika Dalmacije postaje njena prava slika
U raljama pohlepe i betonizacije Dalmacija gubi svoju čar. Gradovi i općine u srcu Dalmacije kao da se natječu u devastiranju kulturne baštine i prirodnih ljepota. Vrhunski stručnjaci koji imaju viziju razvoja tih mjesta postaju redikulizirani. Težaci i ribari se samo u dalmatinskim pjesmama spominju. Pod tiranijom profita prostor se urbanistički devastira, a sve kulturološki nazaduje. Bahatost i kulturocid potkopavaju temelje i kulturnog blaga i uživanja u prirodnim bogatstvima. Pozitivna iznimka su grad Solin i Kaštela koji su, od devedesetih godina konačno (ekološki) “prodisali”.
U Dalmaciji i priobalju ne posustaje betonizacija, divlja gradnja, masovni turizam, kaos u prometu i prostoru, bahatost vozača, kičeraj sa štandovima… Tamo se ugostitelji gotovo natječu tko će imati veće cijene, a susjedi čija će kuća imati više apartmana. Obiteljske kuće postaju zgrade. Neljubaznost prodavača postaje pravilo. Prodaja nekretnina strancima tako brzo napreduje da, na primjer u centru Dubrovnika ima više vlasnika kuća iz inozemstva nego domaćih ljudi. Gradovi – muzeji stenju pod najezdom masovnog turizma. U restoranima sve je manje domaćih specijaliteta. Lokalne vlasti su godinama dopuštale, bez ikakve strategije i selekcije porast barova, noćnih klubova i privatnog smještaja i noćnih klubova. Tek sada se hvataju za glavu i onda okrivljuju druge.
>Zlatko Miliša: Nema uspjeha bez neuspjeha kao što nema uspona bez padova
Galopirajuća apartmanizacija
Sve je manje stanovnika u centrima gradova, a u zaleđu istih uređenih polja, jer je i težaka sve manje. Izumrli stari zanati. Sve to ide pod ruku s galopirajućom apartmanizacijom, jer (još malo) Dalmacija živi od “cimer fraj ekonomije” (s industrijom u rudimentarnim ostatcima). Ove procese prati i demografski debakl. Dalmacija se percipira kao mjesto gdje se sve dopušta, pa se gosti ponašaju potpuni drugačije nego iz država iz kojih su došli!
U Dalmaciji se godinama pokopava tradicija i sve ono što su naši stari stoljećima gradili. Duša me boli što svjedočim(o) kulturocidu. U Dalmaciji kao da nema policije, neovisno što mladi luduju sa skuterima i električnim romobilima, nerijetko bez kaciga. Starosjedioci postaju tužni promatrači sveopće devastacije.
Dubrovnik, Split, Šibenik ili Trogir jesu gradovi muzeji ali sve više podsjećaju na “urbana plemena” (Benjamin Perasović). Ti gradovi odavna više nisu po mjeri čovjeka. I to je jedan od važnih razloga zašto sam prije više od deset godina odlučio živjeti u Osijeku.
Split je postao žrtva sve razuzdanijih turista
Odbor za svjetsku baštinu UNESCO-a više puta je razmatrao o posljedicama destruiranja kulturnih dobara od Dubrovnika do Splita i Trogira. Od Srđa do Dioklecianove palače bilo je više primjera kulturocida. Zato nas ne treba čuditi da je i maestro Ljubo Stipišić Delmata, za života, u medijima izjavio: “Odričem se Splite tebe!” Novinar Bože V. Žigo je davno u ironiji predlagao da bi dalmatinske priobalne gradiće trebalo “hitno prenijeti iza brda. Tako bi oslobodili prostor autima i apartmanima (u Slobodnoj Dalmaciji od 9. rujna 2004).
Ove godine o divljanju cijena na Jadranu i mediji u inozemstvu sve češće izvještavaju, a građani Splita, osobito prošle i ove godine, postaju žrtve sve razuzdanijih turista. Split se pretvorio u kupleraj raskalašenih gostiju koji u zemljama iz koje dolaze ne smiju svakojak ludorije činiti. Dobro su se uklopili u nered, a gradonačelnik Puljak krivi sve oko sebe.
Sjećam se Božića 2019. kada na Stradunu nisu puštane Božićne pjesme nego iznimno agresivna tehno “glazba”. Grad je vonjao na kobasice koje su se roštiljale po štandovima tog predivnog grada. Samo dva dana nakon toga bio sam u rodnom Trogiru i doživio istu scenu, ispred same katedrale isti “meni”. Sve to u kulturnom biseru gdje svaki kamen svoju “povijest piše”.
Kičeraj, turbofolk i tehno
Domaću glazbu, folklorne skupine kao i lokalne specijalitete sve je teže pronaći, ali su glavne ulice pune kičeraja, a na sve strane odzvanja turbofolk i tehno “glazba”. To su zvučna zagađenja od kojih nema spavanja. A capella, višeglasno muziciranje i serenade (p)ostadoše stvar uspomena. Još samo u jednoj pismi o Dalmaciji ostade zapisano: “Nije u šoldima sve”! A i opjevani “opojni miris mora” gubi svoje čari.
Šibenik je grad u kojem već dugo nije zabilježen koncert klapa. Na Sv. Mihovilu je uglavnom tzv. new wawe glazba, a glazbene tradicije ni u tragovima.
Zaboravili smo da je klapska pisma ponikla iz konobe. Da nije sve crno, kao poticajan primjer uzimam konobu Stomorica u Zadarskoj Varoši koja nikada nije imala ponudu s čevapčićima, pljeskavicama i fast food “specijalitetima”, nego se suprotstavljala feštom sa srdelama, bodulskim specijalitetima i klapskom pismom. U tom iznimno skučenom prostoru spontano su se događale večeri (čakavske) poezije, monodrame, solistički nastupi raznih umjetnika te spontani razgovori intelektualaca, ribara i težaka.
Pokojni velikan humanosti, Velimir Terzić koji svoje žrtvovanje za Hrvatsku (četvorogodišnjim zatvorom u bivšem sustavu) nikada nije gradio kao politički kapital, jednom mi je rekao da tu konobu doživljava kao “bastion spontaniteta”. I drugi prerano preminuli novinar i pjesnik Momčilo Popadić je kazao: “Ovdje mi odma’ naviru poetska nadahnuća, a ova konoba mi se, od prvog dolaska, zavukla ispod kože”.
>Zlatko Miliša: Altruizam nema alternativu
Festival klapa u Omišu kao primjer očuvanja glazbene baštine
Da nije bilo pok. etnomuzikologa Nikole Buble siguran sam da bi i na Omiškom festivalu tamburica postala (stalna) instrumentala pratnja klapama! Sjećam se da sam 22. srpnja 1996. na blagdan Sv Mande bio u Klisu, mjestu iznad Splita i sudjelovao na okruglom stolu “Uloga publicistike u razvoju festivala dalmatinskih klapa” gdje je Branko Uvodić iznio osobni stav da bi Omiški festival trebao prekinuti s praksom pjevanja a capella, a da bi pjevači imali instrumentalnu pratnju, sve kako bi klape dobile na popularnosti. Bilo bi to, komentirao sam, isto, kao i kada bi tražili da nam spreme “brudet od mljevenog mesa”! Zato stručnom vodstvu festivala u Omišu treba odati priznanje, jer se godinama odupiru prijedlozima za “gemištima”- nedopustivim improvizacijama.
Pod tiranijom profita nestaje i tzv. a capella – višeglasno muziciranja, ili uz eventualnu samozatajnu pratnju mandoline, kao primjer amaterskog mediteranskog melosa.
Kada sam pjevao u klapi Radovan a kasnije i kultnoj klapi Trogir moj rodni grad je imao pet klapa. Danas članovi klapa pristaju biti zabavljači, a neki su postali estradne zvijezde, tipa “klapa” Intrade, a električna pratnja postaje dio novog “folklora”. Estradizacija je upropastila suptilno višeglasno muziciranje. To je nametnuti trend, dok a cappella pjevanje uzmiče pred agresivnom uporabom instrumenata “na struju” jer se tako, rekoše mi, lakše pjeva.
Profitni turizam uvozne glazbe i trendova
Na području brojnih arheoloških i kulturnih lokaliteta na priobalju u ljetnom periodu postaju tehno-partijanerske oaze. Mediji godinama prenose unisonu poruku turistički ‘nezaobilaznih destinacija’ Ultra Europe festivala u Splitu ili plaže hrvatske Ibitze – Zrće na Pagu. Gotovo da se mediji natječu u propagandi Ultre i “ludila” u Novalji, pa Pag i Split opisuju kao najbolja mjesta za zabave. Po mom skromnom sudu nikada se nije smjelo dopustiti da se party turizam organizira u središtu gradova, kao što je to u Splitu. Ali naša ministrica kulture i medija se podržava takav turizam.
Novalja i ovog ljeta odjekuje hip-hop ritmovima. Kritike na račun Ultre festivala, su bile i ostale iste: higijenski uvjeti, “šporki Grad” te podivljale cijena smještaja. Kritike otišle u vjetar. Mediji neće remetiti uhodani “business”, i kao u svakoj poslovnoj simbiozi forsiraju jedan vid okupljanja domaćih i inozemnih gostiju. Uz cool tehnoritam vezuje se neizbježna tabletica ecstasyja. Zato je dr. Babić na jednom javnom predavanju u Šibeniku ironično komentirao da bi oni koji prate brojke noćenja trebali pratiti i povećanje općenja (na javnim mjestima)!
Promotori ovakvog turizma gledaju samo profit, a onda se čude posljedicama. Ovdje se zgodno prisjetiti da je Dubrovačko veliko vijeće 6. svibnja 1474. godine usvojilo zakon zapisan u Liveber croceus (Žutoj knjizi) u kojemu stoji da će se najstrože kažnjavati oni koji prakticiraju “zločin sodomije”. Nije rješenje da se zabranama stane na kraj “cajkama”, teho- ritmu i sl., ali treba zaustaviti trend koloniziranja Hrvatske s “uvoznim” proizvodima – od glazbe do unisonih – antitradicijskih zabava.
Uništavanje kulturne tradicije
Iako sam rođen u Trogiru, a moji roditelji rođeni u Dalmaciji, oni su kao i ja tretirani kao “dođoši”. Tamo se međusobno ne podnose domaći – fetivi, ali su im za sve krivi fureši il vlaji. Zaboraviše da Tragurium, u prijevodu znači ‘grad koza’. To je u sferi patologije, pa bi mogli pitati psihijatra Dodiga, ali i on “pravim” Trogiranima nije “po mjeri”.
Trogirska stara gradska jezgra je od 1997. godine na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Iz nje su izmjestili peškariju i postavili je na mjesto gdje godinama guši promet. Tome se protivio prof. dr. Ivo Babić. Loža, gdje je bila ranije ribarnica sada je mjesto za prodavanje “dragunlija”. Višestruko se uništava simbolika grada.
Lokalne šerife nisu se zabrinuli kada je krenula inicijativa da se iz centra Trogira škola i sud izmjeste a prostori pretvore u komercijalne svrhe. Ipak su na kraju poslušali prof. Babića, vrhunskog povjesničara umjetnosti.
U više navrata sam gradskim vlastima nudio svoju pomoć da Grad dobije Centar za mlade i/ili fakultet. Do danas ništa od toga. Kada je jedan gradonačelnik pristao, a ja mu nakon par mjeseci donio gotovo rješenje kako otvoriti fakultet, sve je palo u vodu jer mu, pretpostavljam njegov (esdepeovski šef) nije dao zeleno svjetlo!
Iako su brojni vrhunski intelektualci koji žive u Trogiru, od bivšeg rektora sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Ive Babića, uglednog psihijatra Gorana Dodiga, pokojnog mog prijatelja, vrhunskog etnomuzikologa prof. dr. Nikole Buble, i drugih, oni kao da ne postoje ili su smetnja. Nije uzalud svojedobno jedan biskup u Trogiru kazao: “Neću ti dozvoliti voljeni grade, da moje kosti budu pokopane pod tvoje utvrde.” Da parafraziram Ivu Babića: “Nije lako živjeti u gradu muzeju”- kako mnogi opravdano nazivaju Trogir.
Iako sam rođen u Trogiru, gdje sam imao sjajno djetinjstvo, ja sam mladost svoju, kao što pjesma kaže, Zadru dao. No, moj rodni Trogir, Zadar i cijela Dalmacija doživljavaju tsunami modernizma i masovnog turizma. Nikako lokalni političari da shvate kako goste ne privlače samo kulturni biseri i more nego prvenstveno ljudi.
Dalmacijo uči od Slavonije
Godinama tvrdim da su Slavonci najljubazniji domaćini, jer drže gosta kao kap vode na dlanu. I to je najvažnija razlika Dalmacije i Slavonije.
Za T-portal sam 1. 1. 2016. izjavio: „Kada bi se napravilo istraživanje o tome tko je najbolji domaćin, otvorenog srca i duše, definitivno bi Slavonci i Baranjci bili na prvom mjestu.” To je ove godine i svjetska javnost prepoznala, kod nagrade Traveller Review Awards koju dodjeljuje vodeća svjetska online platforma za turistički smještaj Booking.com.
Prema ocjenama njihovih korisnika Osječko-baranjsku županiju su stavili u sam vrh najsrdačnijih domaćina u Europi. Uvjeren sam da će upravo te vrijednosti ne samo određivati destinacije koje će goste privlačiti nego i odrediti put uspješnog razvoja (ne samo kopnenog) turizma!
Party turizam u Dalmaciji
Nastavlja se devastacija kamene i tradicijske Dalmacije. Pohlepa i obijest nagrizaju kamenu Dalmaciju. Ove godine počinje nas pratiti reputacija nikad skuplje turističke destinacije i neviđene raskalašenosti gostiju u najvećem gradu Dalmacije. Da bi se odgovorni (po)krenuli, treba ogoliti sve negativne trendove, jer ako ih ne zaustavimo nećemo, kao ranije, slaviti bogatu turističku “žetvu”.
Ne bi se smjelo dopustiti da se party turizam širi Dalmacijom, a(li) naša ministrica kulture i medija podržava takav turizam. Zato: Dalmacijo – uči (i) od Slavonije, a Slavonija i kontinentalni turizam neka uče na greškama Dalmacije!
O Autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
