Znanstvenik Igor Rudan: ‘U Italiji, za vrijeme sezone teže gripe, svakog dana umire 250 ljudi, ali nitko o tome ne piše’

Prof. dr. sc. Igor Rudan direktor je Centra za globalno zdravlje Sveučilišta u Edinburghu, direktor suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije Sveučilišta u Edinburghu i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa “Journal of Global Health”.

Svojim Facebook profilom koristi se kako bi građanima objasnio informacije vezane uz koronavirus. Od početka pojave koronavirusa u gradu Wuhanu počeo je pisati objave pod nazivom “Karantena Wuhan”.

Njegovu objavu donosimo u cijelosti:

“KARANTENA WUHAN (13. DIO):
PANIKA, ALI MORALNA

Sletio sam u Zagreb 25. veljače 2020., iz Edinburgha, preko Minhena. Prethodne tri noći nisam uspio skupiti ukupno ni deset sati sna. Trebalo je pozavršavati mnoge poslove, kako bih se u Zagrebu mogao malo odmoriti, proslaviti rođendan. U Minhenu, između dva leta, doznao sam od suputnika na izlazu za Zagreb da je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj koronavirusa. Upalio sam mobitel. Već me čekala poruka Ace Stankovića, pozvao me u “Nedjeljom u 2”. Mobitel odmah i zazvoni, zove me Dražen Klarić, urednik Večernjeg lista. Moli me da izdiktiram nekoliko rečenica za članak o koronavirusu, jer i akademici Ivan Đikić i Miro Radman već su mu poslali svoje izjave. Objašnjavam mu da jedva gledam, molim ga da skine bilo što s prethodnih objava na fejsu. Slijećem u Zagreb. Taksist uplašen, u vožnji daje ženi mobitelom upute koliko zaliha čega da nakupuje. Svi u gradu pričaju samo o pandemiji, ponašaju se kao da bi od koronavirusa moglo umrijeti tri milijuna Hrvata.

Vidim u svemu što se zbiva i prigodu. Pokušavam već godinama popularizirati znanost i znanje, ali interes u Hrvatskoj je malen. Ali sada je odjednom narastao, prilika je ovo kakva se pruža ili samo jednom u životu, ili nikada uopće. U pravu sam, članak u Večernjaku koji tek bio sklepan od nekoliko već objavljenih odlomaka, pročitalo je te večeri više od 100,000 ljudi. Prije toga, koliko god da sam se trudio, ne bih ih dosegao ni par tisuća. Glad javnosti za informacijama o koronavirusu postala je neutaživa. Idućeg jutra, probudio sam se sa skoro pedeset poziva za razgovor s raznim medijima. Ne mogu im svima udovoljiti. Snalazim se, objavljujem im svima priopćenje na fejsu. Umirujem ljude u skladu sa svim do tada znanstveno raspoloživim informacijama o pandemiji.

Tijekom večere, razmišljam kako je situacija nalik onoj, kada su naši preci, Hrvati, pripremali obranu svojih zamaka pred nadolazećim osvajačima. Do njih bi dolazili izbjegli ljudi. Donosili bi glas kako, odnekud s istoka, zamak po zamak hrvatskih velikaških obitelji osvajaju neki novi Tatari, Huni, Mongoli ili Turci. Pomaže li tada panika? Ne bih rekao. Tada pomaže mirnoća. Pomaže prikupljanje i dijeljenje informacija o stvarnoj naravi problema. Pomaže dobra organizacija, priprema i planiranje. Pomaže oprez. Ali ne i paranoja.

Panika u toj, pripremnoj fazi, može nanijeti štetu dobrim pripremama, kao što se to i pokazalo. Može natjerati ljude na sasvim neobična ponašanja. Jedni će kupiti previše sapuna, drugi ga neće više moći naći, pa će prljave ruke drugih ugroziti one prve. Nadalje, među stanovništvom postoje mnogi koji pate od poremećaja anksioznosti, hipohondrije, nesanice, alkoholizma i depresije. Nepotrebno poticanje panike pogoršat će život tim ljudima, otežati im borbu s njihovim bolestima, neke možda gurnuti i preko ruba. Javili su mi se mnogi nepoznati ljudi tijekom protekla dva tjedna, rekavši mi da bi već poludjeli da im ja ne destiliram iz svih tih informacija ono bitno iz dana u dan.

A u svoj “crni notes” primjera gdje su mediji naštetili javno-zdravstvenim naporima, poput onoga o cjepivima i autizmu, upisao sam sada i curenje informacija o planovima proglašenja “Karantene Lombardija” u Italiji. Da je ona proglašena karantenom prema planu, ostatak zemlje mogao bi nastaviti živjeti normalno, kao u primjeru pokrajine Hubei i ostatka Kine. No, puštanje te informacije dovelo je do panike i bijega mnogih na jug države, prenoseći tamo i virus, zbog čega je sada cijela Italija u karanteni. Ne razumijem koristi od panike u ovom slučaju. Što itko može učiniti, ako ga uhvati panika pred dolaskom epidemije? Gdje može pobjeći od ovog novog virusa? Može jedino na Mjesec. A sve radnje koje je trebao poduzeti zdravstveni sustav, poduzete su na vrijeme i situacija je za sada, srećom, još uvijek mirna.

U početku sam jasno rekao nekoliko stvari. Prvo, da nas čeka epidemija bolesti koja je poput teže gripe, ali protiv koje nitko nema imunost, niti ćemo moći računati na cjepivo. Zna se što za epidemiologa znači “teža gripa”. To znači preko 650,000 umrlih u svijetu svake godine čak i uz cijepljenje, a i bitno više umrlih ako ga nema. Zato sam dodao i kako je potreban oprez, ali ne i panika. Jer, ako ne paničarimo oko stotina umrlih od gripe u Hrvatskoj svake godine čak ni do te mjere da se ljudi idu cijepiti protiv nje, ili ako Talijani ne paničare oko 7,000 do 24,000 umrlih od gripe svake godine u Italiji, zašto bismo sada odjednom paničarili? Koronavirus je, barem za sada, još uvijek vrlo daleko od tih brojki smrti u obje zemlje, a Kinezi su svima pokazali da se bolest može zaustaviti karantenom. Zašto onda paničariti?

Ali, vremenom su mnogi, koji ne razumiju koliko je gripa teška bolest, mutirali ono što sam rekao s ciljem umirivanja javnosti u izjavu “pa to je samo gripica”. Epidemiolog koji dobro razumije gripu nikad, ali baš nikad, ne bi uz riječ gripa koristio ni riječ “samo”, niti bi je zvao “gripicom”. No, ponovljene dovoljno puta, te će se netočnosti među ljudima s nedovoljno znanja uvriježiti kao istine.

Nadalje, u emisiji Nu2, objasnio sam kako prema baš svemu što znanost i epidemiologija danas znaju, COVID-19 ne bi nikako smio naštetiti broju ljudi većem od dijela sjeverne tribine maksimirskog stadiona, tako da više od 99% ljudi u Hrvatskoj neće biti životno ugroženo. Srećom, od prvog zabilježenog slučaja i od mojih prvih izjava prošla su dva tjedna. Za sada još nitko nije umro od koronavirusa u Hrvatskoj, kao što sam se i nadao. U međuvremenu, tijekom ta dva tjedna skupio sam jako puno novih informacija i podataka. Jučer sam, za Index.hr, objavio o tome opsežan članak s 20 pitanja i odgovora koji bi svakome trebali pojasniti gdje smo trenutno. U svemu tome, nisam niti jednom osjetio potrebu mijenjati ni modificirati svoje prve procjene, već samo dopunjavati i širiti odgovore.

No, mogu sada primijetiti da ima mnogo ljudi koji moje napise uopće ne pročitaju pažljivo, ali će svejedno zaključivati “kako sam ja promijenio ploču”. Iako bi trebalo biti sasvim jasno da i dalje vjerujem da su početna predviđanja najvjerojatnija. Dopustio sam tek mogućnost da se u Italiji možda događa nešto neobično u odnosu na sve druge zemlje, ali to je tek potrebno temeljito znanstveno razjasniti. No, sjetimo se da u Italiji, za vrijeme sezone teže gripe, svakog dana od gripe umire 250 ljudi, ali nitko o tome ne piše. Ali, ponovljene dovoljno puta, i netočne interpretacije mog mišljenja također će se uvriježiti kao istine.

Zato sam zaključio da sam sada učinio sve što sam mogao kako bih prenio informacije koje imam najširoj javnosti u Hrvatskoj. Međutim, uvidio sam i da je atmosfera u Hrvatskom medijskom prostoru trenutno takva, da je svako daljnje sudjelovanje ikoga ozbiljnog i stručnog u ovakvoj džungli poluinformacija zapravo kontraproduktivno, jer samo pridonosi panici. Uz to, čak i rijetki glasovi razuma i struke gube se i mutiraju u neistine i glasine. Zato, moj tekst u Index.hr vrijedit će do daljnjega kao moja osobna preporuka. Oglašavat ću se putem društvenih mreža samo ako prikupim dovoljno dokaza o tome da bi bilo što napisano u tom članku trebalo izmijeniti u svjetlu novih informacija.

Srećom, kako rekoh, do sada u Hrvatskoj još nitko nije umro od koronavirusa. Ali kada ova nova zaraza odnese i prve žrtve u Hrvatskoj, započet će nova, viša razina panike. Ona će tada, prvi puta u dosadašnjem razvoju događaja, biti čak i donekle poželjna. Naime, ljudi će se zatvoriti u kuće i neće izlaziti od straha. To će svakako pomoći suzbijanju epidemije. I kada sve završi, vidjet će se da je, bez obzira na sve emocije, špekulacije i poluinformacije, na kraju razvoj događaja u najvećoj mjeri slijedio predviđanja struke i znanosti.

Na žalost, osim dva već spomenuta problema – izvrtanja i mijenjanja konkretnih izjava naših inozemnih stručnjaka, ili pogrešne interpretacije naših istupa zbog nepažljivog čitanja, primijetio sam proteklih dana i treći problem. Sve više ljudi željelo bi da budemo u krivu. Sve više mi se čini da u Hrvatskoj doista ima ljudi koji bi bili sretniji da je tijekom protekla dva tjedna umrlo barem nekoliko njihovih sudržavljana, negoli da smo mi, hrvatski znanstvenici u inozemstvu, o ovom problemu bili u pravu. Nisam uopće znao kamo bih takvo ponašanje svrstao. I onda se, kao deus ex machina, danas niotkuda javio naš veliki pisac Miljenko Jergović. I objasnio nam svima o čemu se radi. Postoji, naime, naziv za ovakav javni poraz zdravog razuma. Zove se “moralna panika”. I gospodin Jergović, koji kao ni Ivan Đikić, i kao ni ja, sasvim predvidivo, nije član HAZU-a, sve mi je danas u svome članku objasnio savršeno jasno. Kao što sam se ja njemu jučer, u svome članku, trudio objasniti bolest COVID-19. Napisao je sljedeće:

“Što se događa kada se jave oni koji o Covidu-19 neusporedivo kompetentnije slute, koliko god ga ni oni dobro ne poznaju? U hrvatskom slučaju to su Alemka Markotić, Ivan Đikić, Igor Rudan. Njoj ne vjerojemo, kao što smrtno uplašeni hipohondar ne vjeruje liječniku koji mu iznosi umjereno povoljne procjene njegova stanja. A Đikić i Rudan, koji pokušavaju intervenirati na društvo u moralnoj panici, ili se najednom promatraju kao ravnopravni sugovornici u žamoru neznalica, ili ih se čak sumnjiči kao neke angažirane alternativce. Umjesto da smiruju, njihove riječi kao da izazovu bijes i prezir. Zašto? Zato što čovjek usred moralne panike više vjeruje manje vjerojatnim, pa i idiotskim vijestima, lažima i dezinformacijama, koje bi, da su istinite i vjerojatne, svjedočile o njegovoj ugroženosti, nego vijestima koje bi kompetentno potvrđivale da on, možda, jest ugrožen, ali ne toliko.”

Sletio sam sinoć u Edinburgh, umorniji no što sam ga napustio, odmora sasvim potrošenog na pokušaj prenošenja znanja ljudima u Hrvatskoj, ali sretan što sam dobio takvu priliku izvršiti svoju građansku dužnost, kao stručnjak epidemiologije, kakva se mnogima nikada u životu neće pružiti. I što sam je odradio najbolje što sam znao, bez ikakve naknade, za vrijeme odmora. I jer mi je Nenad javio da je jučerašnji članak u Index.hr, bez obzira na dužinu, ipak pročitalo već 127.000 ljudi. I sretan, jer sam na letu natrag shvatio da će i “Karantena Wuhan” postati neka nova popularno-znanstvena knjiga u mojoj seriji o 21. stoljeću.

A vama hvala, gospodine Jergović, što ste me danas nečemu novom i iznimno važnom naučili.”, napisao je Rudan.