Koalicijska Vlada Dobrog Tima Oreškovića pokazuje strukturalnu nestabilnost, sve više nalikuje na politički pontonski most koji povezuje dvije šarolike strukture. Vladu bi mogao održati prividni paradoks: da se čovjek kojega su od početka kritizirali kao politički neiskusnog i kao najslabiju kariku, podcjenjivali ga kao Karamarkovu marionetu, pokaže kao lider koji je jedini može voditi i održati kao most prema boljoj budućnosti, piše Zoran Vukman.
Njegovi prvi državnički susreti na visokoj razini, pogotovo najaktualniji s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, otkrili su da „Good“ Tim ima lidersku karizmu, da je svjetski čovjek s nenametljivim šarmom, decentan, skroman, ni traga samoljublju i bahatosti koja je tipični izraz balkanskog stila domaćih političara. Nakon Milanovićeve sumanute politike kojom je kao taoca svoje nekulture i latentno agresivne naravi držao cijelu naciju, Orešković je donio jedan sasvim novi duh, duh rada, razboritosti i konkretnih inicijativa. Njegov uglađeni, strpljivi, ležerni i sofisticirani pristup melem su i za odnose unutar same Vlade koja je poput vreće u kojoj šuškaju nemirni rogovi koalicijskih partnera.
Iako su ga mediji i zlonamjernici od početka podcjenjivali kao lutku na koncu, kao politički neiskusnog, premijer Orešković je pokazao više stila i državničkog štofa od ikojeg našeg aktualnog notornog političara, a mnogi su u vrhu hrvatske politike poput političara od rođenja, kao nekad partijski profesionalni komitetlije. Upravo tu razliku između običnog ambicioznog političara i državnika pokazao je Tim Orešković u susretu s kancelarkom Merkel od koje je dobio jasnu i nedsvosmislenu potporu, i definitivno vratio njemačko-hrvatske odnose na točku prije Sanaderovog posrtaja. Njemačke investicije za Hrvatsku su od strateškog značaja, ako premijer Orešković privuče njemačke ulagače, već bi time napravio pola posla u hrvatskom gospodarskom preobražaju.
Očito je da mu komunikacija sa svijetom i međudržavni odnosi nisu problem, da se u tom miljeu snalazi kao kod kuće, no ono što će ga stajati sijedih u kosi i bora na čelu, zasigurno su unutarkoalicijski odnosi u Vladi. Istoga dana, dok je premijer bio u Njemačkoj, potpredsjednik Vlade dr. Božo Petrov je održao novinsku konferenciju da bi protumačio neke kontroverze među koalicijskim partnerima. Već sama činjenica da jedan potpredsjednik Vlade mora sazivati konferenciju za medije da bi obrazlagao nesporazume s prvim potpredsjednikom Vlade, dovoljno svjedoči koliko je Vlada strukturalno nestabilna, i da nije neka čvrsta konstrukcija nego prije nalik na pontonski most koji doduše funkcionira ali su njegovi pojedinačni elementi previše izloženi utjecaju mora i vremena, vjetrova i nepogoda. Paradoks je samo prividan: naime, onaj kojega su prokazivali kao najslabiju kariku, pokazuje se kao čovjek koji jedini takvu konstrukciju može održati na okupu, a to je Tim „Good“ Orešković.
Nadmudrivanje Petrova i Karamarka ostavlja dojam kao prikriveno licemjerje braka iz interesa u kojemu se pred javnošću skrivaju svađe iza četiri zida i neslaganje naravi i karaktera. Ova koalicija čini se još bremenitijom nego što je nekada bila između Račana i Budiše, makar su njezine ideološke razlike danas manje nego što su to bile u vrijeme koalicije „šestorke“. Istina je, nije ova Vlada baš neki Golden Gate, niti je most dr. Franje Tuđmana ali je ipak konstrukcija koja bi mogla potrajati ako bi se skratilo beskrajno kadrovsko nadmetanje i kaprici koji ponton ljuljaju kao na masleničkoj buri.
Tim „Good“ Orešković je čovjek koji može Hrvatskoj donijeti novu gospodarsku klimu ako mu to politički omoguće potpredsjednici, jer na njima je odgovornost da stvore unutarkoalicijske uvjete za miran rad. Onoga časa kad u prvom planu bude prvenstveno premijer i njegovi projekti, a ne izbor činovnika u Vladinim uredima i kadroviranje po stranačkim kvotama, to će biti znak da je Vlada profunkcionirala i da Most služi svojoj svrsi – da bude most prema obalama bolje budućnosti.