Dan državnosti bio je gotovo neprimjetan. Ali je zato Predsjednik bio vrlo aktivan. Već rano ujutro valjalo je položiti vijence na Mirogoju, da bi stigao u Crkvu sv. Marka na Misu za domovinu. Trebalo je još malo uvježbati i onaj skojevski govor za svečanu akademiju u HNK iste večeri. U međuvremenu je stigao odgovoriti i na pitanje zašto u Hrvatskoj na Dan državnosti nema zastava?
„Hrvatski građani i građanke nemaju običaj isticanja nacionalnih simbola, ali mi volimo svoju domovinu, kao i drugi“, branio je Predsjednik građane koji su se odrekli zastave. Dajući im tako velikodušni oprost za odustajanje od zastava, Ivo Josipović je zapravo slavio svoju pobjedu: hrvatski narodni Dan državnosti pretvoren je u jugoslavenski komunistički Dan Republike, dan kada Partija polaže vijence i slika se na svečanim akademijama, a narod je na kolinju.
Baš uz taj od sadržaja ispražnjeni Dan državnosti njemački Frankfurter Algemeine Zeitung (FAZ) je umjesto čestitke postavio dijagnozu stanja u Hrvatskoj i drugim postkomunističkim državama EU: „iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, političkim strankama i medijima“. Fenomen je osobito prisutan u onim postkomunističkim državama u kojima nije baš nikako provedena lustracija, u kojima stari komunistički kadrovi nisu udaljeni iz javnog života, konstatira FAZ, a Hrvatsku zajedno sa Slovenijom, Bugarskom i Rumunjskom svrstava baš u tu najgoru skupinu država u kojima su stare elite „ skoro nedodirljive u politici, gospodarstvu, pravosuđu, baš kao i u visokom školstvu i medijima“. Svečana akademija u HNK povodom Dana državnosti je slikom i tonom potvrđivala ovu dijagnozu.
Ubijanje Dana državnosti imalo je značajnu ulogu u tom puzajućem osvajanju potpunog upravljanja hrvatskom državom i društvom. Nije slučajno , jedan od prvih poteza Račanove trećejanuarske koalicije bilo ukidanje postojećeg Dana državnosti 30. svibnja i postavljanje njegovog surogata 25. lipnja, uz još jedan zbunjujući praznik, Dan neovisnosti 8. listopada. Dan državnosti 30. lipnja nije smetao kartelu postkomunističkih oligarha samo zato što je u narodu bio prihvaćen i prepoznat, niti samo zato što je spontano obilježavan, između ostalog i zastavama. Smetao je kao datum koji simbolizira poraz komunizma i najavu stvaranja samostalne hrvatske države. Jer to je datum kada je konstituirajućom sjednicom višestranačkog Sabora ponovo uspostavljen višestranački sustav u Hrvatskoj, kada je odlučivanje o državi formalno premješteno iz Partije u Sabor. Smetao je i kao datum koji asocira na veliku vojnu paradu 1995. kojom je demonstrirana snaga i spremnost da oslobađanje zemlje. Jer komunistički oligarsi već su dotad uznapredovali u preuzimanju države, a i region je već ulazio na mala vrata.
Ne spominje dopisnik FAZ-a slučajno medije i visoko školstvo kako domene pod upravljanjem postkomunističkih oligarha. Odatle je zapravo pripremano preuzimanje. Dotadašnji propagandisti komunizma preko noći su se pretvorili u zaštitnike demokracije prilagodivši demokratske institute novom popostkomunističkom preuzimanju države. Dojučerašnji drugovi, koji su 45 godina eliminirali hrvatske građane iz kruga vlasti ili čak fizički, kao klasne neprijatelje, koji su uselili u njihove kuće i stanove, iz kojih do danas nisu izišli, preko noći su sebe proglasili građanima, koji eto moraju braniti demokraciju od primitivnih hrvatskih nacionalista. Prvih deset godina višestranačkog sustava i stvaranja države postale su „mračne devedesete“ , a komunizam „vrijeme kada se živjelo bolje“. Tuđman, koji je bio na čelu demokratskih promjena i u komunizmu višestruko zatvaran zbog delikta mišljenja postao je paradigma diktatora, a oni koji su ga zatvarali, postali su mjerilo ljudskih prava. Posljednji komunistički lideri Račan i Stojčević bili su napredni zato što su mirno predali vlast, a ne rigidni zato što su odluku o raspisivanju višestranačkih izbora donijeli tek nakon što je komunizam kapitulirao u cijelog istočnoj i srednjoj Europi, istodobno s Bugarskom i nešto prije Rumunjske u kojoj Ceausescu (jedini) nije želio mirno predati vlast.
U istom se društvu prema analizi FAZ-a nalazimo i danas. A i ukupno ozračje podsjeća na jesen 1989. Gospodarstvo, potpuno preuzeto od postkomuističkih oligarha je pred bankrotom, jer takvo je upravljanje u tržišnom okruženju neodrživo. Pravna sigurnost ne postoji jer pravosuđem upravljaju oligarsi. Politički sustav kojim također upravljaju postkomunistički oligarsi, a oslanja se na politički inženjering u zatvorenom krugu ucjenjivih partijskih i stranačkih poslušnika , također je pred bankrotom . Upravo su dirljivi pokušaji razvodnjavanja i omalovažavanja referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koju je pokrenula udruga U ime obitelji, a kojom se zapravo iz temelja mijenja način političkog biranja i dovodi u sklad s demokratskim načelima.
Najesen civilizirana Europa obilježava 25 godina od (prvog) pada komunizma, u Njemačkoj počinje suđenje udbaškim šefovima Perkoviću i Mustaču, sve su glasniji pozivi na lustraciju koje u izbornoj godini u Hrvatskoj neće biti moguće ignorirati. I baš kao i 1989. godine, osjeća se demokratsko buđenje građana koje postkomunistički oligarsi nastoje zadržati u zoni apatije, nemoći i beznađa . I objasniti im kako za njih nije ni vlast, ni demokracija ni zastava.
