Miklenić: nadam se da će hrvatska javnost prepoznati da je to jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene i veća demokracija

“Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost “-  komentirao je tako predstojeće referendumsko izjašnjavanje, koje je pokrenula Građanska inicijativa “U ime obitelji”: Birajmo zastupnike imenom i prezimenom, od 21. rujna do 5. listopada, urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić u intervjuu za HKV.

Vaš tjedni komentar u Glas Koncila redovito izaziva pozornost, a često i reakcije iz najrazličitijih političkih krugova. Jedna od bitnih misli koju ističete u Vašim komentarima je ta da u Hrvatskoj demokracija još uvijek nije zaživjela u svome punom opsegu. Koliko je prema Vašem mišljenju ta nevesela činjenica posljedica života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu?

Nemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.

Takvi, u novome liberalnome ruhu, raspršili su se po gotovo svim političkim strankama i medijima, osobito u najvećima i uglavnom preuzeli kontrolu nad tim, osobito velikim političkim strankama i medijima. Ljudi takvoga kova ne mogu nikako postati stvarni demokrati, pa zato imamo političke stranke koje su po svom unutarnjem ustrojstvu i utjecaju čiste kopije bivše komunističke partije te medije koji su – kao u komunizmu produžene ruke političko-ideoloških grupa. U tome vidim pravi razlog zašto ni HDZ ni SDP ne žele mijenjati izborno zakonodavstvo niti podržati najavljeni referendum građanske inicijative “U ime obitelji” za biranje zastupnika s imenom i prezimenom, premda je svima jasno da je to nužni i hitni korak za novi zamah demokratizacije hrvatskoga društva.

Iako je Hrvatska pred više od godinu dana ušla Europsku uniju (EU) – što se je u nekim medijskim reakcijama tumačilo kao „povratak kući” – hrvatski političari kao da i dalje veću pozornost poklanjaju prostoru bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentiraju na politički i gospodarski razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Što se prema Vašem mišljenju krije iza takvih političkih tendencija?

Smatram da na vidjelo sve više dolazi činjenica da većina političara nije ni željela stvarne promjene u duhu demokratske europske tradicije u Hrvatskoj, jer im i nije stalo do dobra Hrvatske i hrvatskoga naroda nego do svojih interesa. Potvrđuje to očevidnost da u Hrvatskoj ne uspijeva zaživjeti ni ono na što se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala. Naime, komunistički sustav uvijek je pravne odredbe uzimao tek kao masku ili kao dugoročni politički cilj, a sam društveni život usmjeravan je isključivo u skladu s potrebama i ciljevima vladajuće komunističke partije kojoj je pak najvažnije bilo očuvati povlastice za svoje jato. To je, po mom mišljenju, glavni uzrok sve dublje svekolike krize u hrvatskom društvu.

Mnogim političarima, a osobito onima koji stvarno kontroliraju Hrvatsku, ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir, ali i dublja interesna, ideološka i politička povezanost na štetu legalnog i legitimnog općega dobra hrvatskoga naroda i to je razlog zašto ne dopuštaju Hrvatskoj da se vrati i svestrano uklopi u svoje prirodno okruženje Srednje Europe. Te političke snage ne žele zapravo nikakvu Hrvatsku, a kamoli gospodarski jaku i prosperitetnu.

Po diktatu tih snaga Hrvatska, premda je to dužna po zahtjevu UN-a, nije proglasila gospodarski pojas na Jadranskom moru već je izmislila ZERP – “drveni čelik” i onemogućila tako da samo do toga pojasa godišnje kapitalizira više od milijardu eura.

Te snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.

U jednome od posljednjih komentara zapisali ste kako „nema budućnosti bez istine o prošlosti”. Nazire li se prema Vašem mišljenju skoro raščišćavanje hrvatske povijesti kao nužna preduvjeta za ozdravljenje hrvatskog društva i njegov daljnji napredak na svim područjima?

Danas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo. Bilo bi za hrvatski narod i za sve ljude koji žive u Hrvatskoj bolje da se to što prije dogodi, jer bez te istine doista nije moguć nužni zaokret prema zajedničkom, složnom rješavanju svih neriješenih problema u svim segmentima društvenoga života.

Prema Hrvatima nedobronamjerne političke snage ustraju u skrivanju prave isitne o prošlosti jer na taj način drže otvoren jaz podjela među hrvatskim ljudima. Tako mali narod kao što je hrvatski mora uložiti puno više napora i umješnosti da bi došao na zelenu granu, no ako je još unutar sebe duboko podijeljen, onda nema gotovo nikakvih izgleda da bi stao na svoje noge. Stoga je ponašanje sadašnje koalicijske vlade vrlo opasno za budućnost hrvatskoga naroda.

Katolička laička inteligencija posljednjih godina, mišljenja smo, počela je pokazivati znakove snažnijeg angažmana u hrvatskom političkom i kulturnom području. Kako gledate na taj angažman u kontekstu pokretanja mogućih pozitivnih procesa koji bi doveli do veće demokratizacije hrvatskoga političkog i društvenog života?

Bogu zahvaljujem što su se u Hrvatskoj rodile inicijative i udruge koje poštuju i žele promicati kršćanske vrjednote u javnom društvenom životu. Nečuveno je da se u društvu, u kojem se na popisu stanovništva više od 92 posto ljudi izjašnjava da su vjernici, politički kroz zakonodavstvo i medijski takvoj većini nameću druge ideologije. Hrvatska treba bi pluralno društvo u kojem treba biti normalna i svjetonazorska različitost, ali je nedopustivo da se državne institucije, školstvo, javni medijski servis i drugi mediji zlorabe za preodgoj vjerničke većine.

Sama činjenica da se u Hrvatskoj prošle godine dogodio prvi referendum koji je inicirala građanska inicijativa rječiti je znak da zakazuju političari i društvene institucije. Uspjeh toga referenduma jasan je pokazatelj da se dogodio raskol između političara i naroda, odnosno da su se političari odvojili od naroda te s njim niti suosjećaju niti mu služe. Sadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.

Inicijativa „U ime obitelji” uskoro pokreće prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o preustroju hrvatskoga izbornog sustava. Kako gledate na tu inicijativu? Može li ona dovesti do pokretanja kreativnih procesa koji bi doveli do snažnijeg jačanja privatne inicijative kvalitetnih pojedinaca koji bi više skrbili za opće dobro, nasuprot sadašnjem partitokratskom sustavu?

Pozdravljam tu inicijativu udruge “U ime obitelji” i nadam se da će hrvatska, osobito vjernička javnost, prepoznati da je uz sadašnje oklijevanje političara na vlasti i u opoziciji, to jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene, normalizacija i veća demokracija. Biranje određenih osoba s imenom i prezimenom jedini je način da se na vlast dovedu sposobni, a ne poslušni ljudi te da oni, osnaženi legitimitetom koji im daje broj glasova, mogu stvarno početi skrbiti za opće dobro, a ne više biti robovi stranačke stege i poslušnosti.

Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost.

Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.

Vrijeme u kojemu živimo – kad se sa svih strana pojedincima i društvu nameće materijalizam, hedonizam, konzumerizam i egoizam – u potpunom je raskoraku s naukom Katoličke Crkve. U takvome okružju i sami vjernici često nailaze na razlita iskušenja. Za kraj razgovora zato Vas kao svećenika Katoličke Crkve molimo za nekoliko rečenica poticaja i potpore.
Ljudski život i po Božjoj zamisli prolazi kroz kušnje, koje se javljaju u vrlo različitim oblicima i koje zahtijevaju čovjekovu odluku, opredjeljivanje. Uz ostale oblike, kušnje se očituju i kao pojave zla koje donose različite ideologije i načini života, a što je u naše doba, zahvaljujući iznimno velikim tehnološkim, i osobito medijskim mogućnostima, osobito velik izazov za svakoga čovjeka pa i za vjernike.

No, zlo ne će niti može imati zadnju riječ, pa bih kao svećenik želio podsjetiti da je po smrti i uskrsnuću Isusa Krista zajamčena konačna pobjeda dobra. Svaki čovjek nosi u svojoj najdubljoj intimi glas koji mu otkriva što je dobro, a što je zlo i želi li dobro, onda ga mora birati, odlučivati se za njega i ostvarivati ga. Naime, zlo se najbolje pobjeđuje dobrom i zato svaki čovjek, a osobito vjernik, na svakom svom koraku i u svakom času treba birati dobro. Što više ljudi bude svjesno svakoga časa biralo dobro i ostvarivalo ga to će biti bolje u osobnom, obiteljskom, društvenom životu ne samo na razini Hrvatske nego i na razini čitavoga čovječanstva.