Iako je u principu točno ne mora biti za sve istinito, mislimo na poslovicu koja se odnosi na đačko doba. Neki u školu odlaze sa strahom, nerado, mada bi trebalo, moralo, biti suprotno. Zašto je tome tako te imaju li roditelji razloga za zabrinutost ako njihova djeca u školu odlaze s panikom, zebnjom, umjesto s osmjehom i nestrpljivim očekivanjem?
Teško je prevariti dijete, no, i njegovo ponašanje puno otkriva
Dijete teško može lagati, nemoguće je dijete prevariti, ono ipak osjeća puno više nego što odrasli misle, no, i odrasli mogu osjetiti kada djetetom nešto nije u redu, samo ukoliko se doista žele potruditi.
Znanstvenici smatraju da je nedostatak volje za odlazak u školu normalno kod djece s prvih razreda, dakle, na samom početku, ili između 11 i 14 godina, dakle, u vrijeme kada se djeca suočavaju sa novim izazovima osnovne, a onda i srednje škole. Inače, djeca u većini slučajeva, ako je sve u redu, rado odlaze u školu, tamo su im prijatelji, tamo su im potencijalne simpatije, tamo su im i učitelji. Ukoliko se djeca u tom uzrastu boje ići u školu, ukoliko to zapravo žele izbjeći, radi se o normalnoj reakciji djeteta. Uz profesionalnu pomoć i malo truda to se može riješiti.
Djeca odbijaju odlazak u školu
I poslije duže bolesti te izbivanja iz škole nekoliko tjedana, pa i mjeseci, također zbog povećane bliskosti s roditeljima, uz koje se osjećaju zaštićeno, djeca odbijaju ići u školu, ili odlaze nevoljko, no, i to su problemi koji se mogu riješiti i koji se smatraju normalnim. No, što kad dijete iz naizgled nejasnih razloga odbija ići u školu ili čak bježi iz škole? Tada je opravdana briga roditelja koji se odmah moraju uključiti i s eventualnim problemima upoznati ravnatelja škole, nastavnike.
Naime, puno razloga može biti koji su doveli do straha kod djece, straha od škole, straha od bilo čega što ga čeka u školi. Puno djece ima subjektivan osjećaj straha, no, on uvijek proizlazi iz prvobitnog objektivnog osjećaja straha ili nelagode.
Psihijatar da, ako treba, ali kasnije?
Neki stručnjaci savjetuju razgovor s adolescentskim psihijatrom, što je, dakako, korisno, međutim, možda ipak u fazi nakon što iscrpite ostale metode i prve korake, kao što je obiteljski razgovor kojem bi trebalo biti nazočno i dijete te razgovor roditelja, nastavnika, ravnatelja i djeteta, tek nakon toga bi trebalo uključiti psihijatra. Neka djeca naprosto zaziru od liječnika.
Možda ipak nije problem u iracionalnom strahu, možda postoji objektivni problem kao što je nasilje u školi, koje je nažalost, sve rasprostranjenije, ili strah koji se javlja kao posljedica verbalnog nasilja koje može izazvati puno problema, pa i usamljenost.
