Otkako se mikroprocesor uselio u naše živote vode se rasprave o tome kako će to utjecati na nas i društvo uopće. Ali, u tim se raspravama malo pažnje posvećuje pitanju koliko je digitalizacija promijenila nas same. Pretpostavka je kako je tehnologija samo sredstvo koje ne utječe na naš način ponašanja, niti mijenja išta bitno u društvu. Tehnologija nam daje samo učinkovitije alate za stare svrhe.
Ali, to očito nije tako. Nove tehnologije nisu samo novi alati u našim rukama. One mijenjaju i nas same, ali i odnose u čitavom društvu. Digitalno doba nije donijelo samo tehnološku revoluciju, već i socijalnu, pa i političku revoluciju. Tehnologija mijenja i našu percepciju o tome koja su umijeća korisna i koje osobine su bitne za društveni status. Tu promjenu najlakše možemo vidjeti na primjeru stvaranja novih elita.
Prirodan proces odrastanja mladih ljudi išao je kroz školovanje, čitanje knjiga, a socijaliziralo se kroz igru i natjecanje. Netko je bio bolji u učionici, drugi su se isticali na velikom odmoru. Svi su radili na razvoju svojih umijeća. Kada bi odrasli, prenosili bi ta iskustva svojoj djeci. Škola i igralište bili su temelj obrazovanja novih elita. Sport i knjiga su u analognom svijetu bili stvar stjecanja ugleda i na visokoj cijeni.
Međutim, digitalno doba je to sve preokrenulo. Nije ovo jadikovka nad nestankom knjige u svijetu mikroprocesora. Knjige i dalje postoje, djeca još uvijek idu u školu, grade se igrališta, ali to više nije arena u kojoj se uče ona umijeća koja će vas dovesti na vrh. U digitalnom dobu se odabir i selekcija talentiranih mladih ljudi vrši na sasvim drugačiji način. Oni sada imaju sasvim druge igračke za svoju socijalizaciju.
Umjesto da šutiraju loptu po igralištu, danas se djeca socijaliziraju tako što se uključuju u krajnje kompleksne strukture i odnose u online igricama. Umjesto da kale svoj karakter u nadgornjavanju s drugom djecom na velikom odmoru, sada se sve to odvija u prepirkama na forumima i društvenim mrežama. To je jedan virtualan i, u biti, siguran svijet, bez stvarnih izazova. Ali to su umijeća koja su na cijeni.
Pogledajte, recimo, tko su danas influenseri. Nema tu starih, mudrih ljudi, koji bi nam prenijeli svoja iskustva. Sve su to uglavnom mladi ljudi čije se odrastanje gotovo potpuno odvijalo u virtualnoj sferi. Nitko od njih ni u snu nije vidio loptu, a nekmoli je jurio po dvorištu. Svi su vrlo osjetljivi na kritiku i slabo podnose izazove. Doduše, vole oni natjecanje, ali samo u virtualnoj formi.
Virtualna igraonica nije poput analognog igrališta, gdje možeš dobiti po nosu ako ne igraš po pravilima ili se zakačiš s krivim klincem. U virtualnoj igrici tvoj “lik” može umrijeti, ali ništa zato – samo ga počneš izgrađivati iz početka ili uzmeš novi “lik”. Virtualni svijet je svijet bez iskustva. U njemu nema stvarnih posljedica tvojih postupaka ili pogrešaka. To je bit odrastanja mladih ljudi koji će sutra upravljati ovim svijetom.
Jedna od najvidljivijih posljedica napuštanja tradicionalnog modela obrazovanja je sveprisutna feminizacija kulture. Krivo se misli kako je ona posljedica djelovanja feminističkog pokreta, napada na tradicionalno društvo ideološkim sredstvima. Ne, feminizacija kulture je posljedica digitalne revolucije. Stvar je u tome da imamo već dvije generacije odrasle uz video igrice, u sigurnosti doma, a ne na igralištu. To su generacije koje su odrastale kao djevojčice, jer je takvo odrastanje dominantan kulturni model digitalnog doba.
Naravno, ne svi, već oni koji će sutra biti elita, koji sada vladaju umijećima koja su danas na cijeni. Petice u školi, izvrsnost u sportu, vladanje posebnim umijećima, više nemaju prođu u svijetu nula i jedinica. To više nije ulaznica u svijet elite. Zato, ako danas ne znamo je li nam vlast lijevo ili desno, već sutra će muka biti odgonetnuti je li muško ili žensko.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
