Šarić: Podjele su nužne, tome nam svjedoče Pusić i moralne nakaze iz Ženske mreže

Marko Perković Thompson opet je „izazvao podjele“ u društvu, uvjeravaju nas oni koji žive u nekom paralelnom svemiru koji ne postoji, osim u njihovim glavama. Poletjeli su „šišmiši i vrane“ kada je potvrđen nastup našeg najpopularnijeg pjevača. Zoran Pusić i Eugen Jakovčić obratili su se jugoslavenskoj zajednici u nekoj državi u kojoj misle da žive, zgroženi što branitelj pjeva u neovisnoj Republici Hrvatskoj. Zatim, ovaj tjedan obilježio je i još jedan nasrtaj kulture smrti na društvo, štoviše, na one najranjivije – na bebe. Ženska mreža Hrvatske protestirala je zbog „Prozora života“ najodvratnijim mogućim argumentima. Prozorčić na samostanu časnih sestara na neki način prisiljava žene na rađanje, stoga treba kazneno goniti one koji su ga postavili?! Ne samo što su moralne nakaze, te žene su i nevjerojatno posvađane s logikom.

> Povjesničarka Vukelić: Thompson je simbol otpora ljudima poput ‘antifašiste’ Pusića

Što drugo možemo nego se od takvih koji časte komunističkog diktatora i protestiraju protiv sigurnog utočišta za bebe odijeliti i povući crtu te im poručiti – s vašom ideologijom ne želimo imati ništa. Vi možete na našu stranu, dapače, ali mi na vašu nećemo. Takvima se treba jedino otvoreno suprotstaviti jer teško je voditi dijalog s nekime tko ne želi slušati. Nema kompromisa sa zlom.

Nakaradna lezbijska veza Jugoslavije i LGBT kulture smrti

Razgovor s onima koji se protive „Prozoru života“ ne želim ni voditi. Ta razina zla nadilazi ovozemaljsko. Ovdje mi napamet pada rečenica Vlade Gotovca: „Umrijet će u pustoši vlastitog srca“. Pogledajte im samo lica, primjerice, Sanje Juras, profesionalne lezbijke koja zadnjih dvadeset godina samo prlja haljinicu na asfaltu, pozirajući za agencije koje su već izbacile stotine njezinih slika iz kojih iščitavamo tek tugu, očaj i kronično nezadovoljstvo sa svijetom, a prije svega sa samom sobom.

> Pater Marko Glogović u Zagrebu otvorio ‘Prozor života’: ‘Smrt djeteta ne smije biti alternativa’

Gdje su se to uopće upoznali Jugoslavija i LGBT kultura smrti? Uopće, kakva je to nakaradna lezbijska veza? Gdje je to Jakovčić otkrio Titovu ljubav prema pederluku? Jesu li partizani i tijekom svoje komunističke revolucije toliko bili zaokupljeni perverzijama i organizirali šumske parade? Koliko bi dugo potrajala država s takvim „vrijednostima“ koje propagiraju Pusić i Ženska mreža koju ne podupire niti 1% žena u Hrvatskoj? Više je lezbijskih i feminističkih udruga u toj mreži nego što je profesionalnih prosvjednica koje viđamo na subotnjoj krunici, na Hodovima za život, na prosvjedima podrške srbijanskim studentima, bilo gdje samo da nije za Hrvatsku, da je protiv obitelji, da je protiv života… kao što rekoh, to su pitanja koja ulaze u sferu nadnaravnog. Kako drugačije objasniti tu samodestruktivnost nego ozbiljnim duhovnim siromaštvom?

> Glasnogovornik Pupovčevog SNV-a: Radije bi ‘krepa’ nego išao na Trg

Društvo sve više steže zlo koje predstavljaju Pusić i Ženska mreža

Desetljećima nas Crkva i naši pape upozoravaju, još od Fatime s početka prošlog stoljeća, da će se posljednja bitka između sotone i ljudi voditi za obitelj. Ne svjedočimo li upravo tome? Jedni krste djecu, drugi ih abortiraju. Jedni djecu vode euharistijskom stolu, drugi na prvi „pride“. Jednima je brak sakrament, drugima je društveni ugovor, ništa svetiji od kupoprodajnog ugovora za rabljeni automobil. Jedni poštuju život od začeća do smrti, drugi ga ne poštuju od začeća, nešto malo nakon rođenja i potom ga opet trivijaliziraju kada postane „teret“. Od abortusa do eutanazije, preko promiskuiteta do prihvaćanja bezbožničkih ideologija, naše društvo sve više steže to zlo koje predstavljaju Pusić i Ženska mreža.

> Papa Franjo: Ništa nije vrjednije od života djeteta

Država koju sanjaju Pusić i ogorčene feministice kojima je abortus najviši civilizacijski doseg, mjesto je iz noćne more koje s pravom u većini odbijamo svi mi koji smo bez grča u želucu mogli uživati u dočeku naših rukometaša. Pusić i otužne žene iz feminističkih udruga ne znaju za radost i veselje jer im je u srcu tek trulež, ne vjeruju u ništa veće od sebe. Te su žene izabrale život vječnog ogorčenja na muškarce koje vide prvo kao neprijatelje, a potom kao Bog zna što. Ni same ne znaju.

Stoga, nije nimalo čudno što se Pusić istovremeno diči svojim Građanskim odborom za ljudska prava i grli bistu Josipa Broza Tita. Nije ni čudno to što su „zaštitnice žena“ toliko orijentirane na smrt. Ono iskonsko zlo od kojeg je poteklo i ovo ljudsko, nužno vodi u besmisao, narušava svaku logiku i samo je sebi svrhom.

Maliciozne feministice zaslužuju svaku osudu

Izjava za javnost Ženske mreže jedno je od najodvratnijih priopćenja koje je neka civilna udruga ikad izdala. Kada bi Pusiću bilo do ljudskih prava protestirao bi protiv Ženske mreže zbog priopćenja kojim poziva na institucionalni progon jedne skupine ljudi isključivo zbog ideoloških razloga. Što je to nego totalitarizam kojem se on oštro protivi kao ljudskopravaš prve klase? Žene koje su sastavile to pismo zaslužuju svaku osudu, ne zato što su žene ili zato što nemaju neotuđivo pravo na život i dostojanstvo, već zato što upravo to žele oduzeti najmanjima među nama. Osuditi grijeh, a ne grješnika, za one koji imaju problem s razumijevanjem napisane riječi.

> Ženska mreža traži zabranu ‘Prozora života’ koji daje šansu neželjenim bebama

U „Prozoru života“ vide nezakonitost. Gdje točno? Po ostavljanju djeteta časne sestre nazivaju sve službe, od policije do socijale. Za razliku od „heroina“ Ženske mreže, to dijete časna sestra neće rastrgati, ud po ud, i baciti u medicinski otpad. Osim što bi taj prozor „hitno“ uklonile, traže i sankcioniranje „odgovornih“. Što je zločin? Hoćemo li kazniti i one koji ugrađuju zračne jastuke u automobile iz razloga što priželjkuju i potiču prometnu nesreću instalacijom te naprave?

Kažu maliciozne feministice i kako se ovime „potiče napuštanje djeteta“. Što je to nego kleveta? Čita li koji odvjetnik ovo? Je li kažnjivo nekoga optužiti javno da potiče napuštanje djeteta, odnosno da svjesno doprinosi kriminalnim radnjama?

Ovakva praksa, kažu udruge žena posvađane sa svijetom, „prisiljava žene na rađanje“. Eto, sad i ja ostajem bez riječi. Kako racionalizirati potpunu budalaštinu? Zamislite to, jedan prozor je instaliran u Zagrebu i žene su sada prisiljene rađati?!

> Hod za život: Zaštitimo čovjekov život od začeća do prirodne smrti!

Šišmiši i vrane ne daju nam veseliti se

Nakon svega navedenog, kako je moguće ne dijeliti se? Svakoga dana nastojimo se odijeliti od zla. U ovom konkretnom slučaju odjeljujemo se od zla Pusićeve ideologije jugoslavenstva i komunizma koje su nam u tako kratkom roku donijele najviše zla još od turskih višestoljetnih osvajanja. Odjeljujemo se i od Pusićevog „posinka“ Eugena Jakovčića. Ne treba nam ni njegov LGBT jugokomunizam. Još kada bi se vlast usudila ovu dvojicu odijeliti od državnog novca i vratiti više onima koji su došli na Trg malo se veseliti i opustiti… Niti to nam razni šišmiši i vrane ne dopuštaju. Budite toliko pošteni, pusići i jakovčići, pa recite otvoreno da prezirete tu državu za koju se i Thompson borio. Pretpostavljam da ih sprječava ljubav prema onda “ustaškim” kunama, a sada eurima.

Zašto nam uporno nameću nešto što ne postoji? Što Pusić misli, gdje on to živi? Teško mi je povjerovati da je gledao rukomet, a kamoli da se veselio našim pobjedama. Ne vjerujem ni da ga je razveselio prelet Rafalea i kockastog zrakoplova iznad Trga svih Hrvata. Previše kockica je bilo na Trgu i za njegove i za Eugenove oči.

U tom paralelnom svemiru u kojem žive ove dvije pijavice državnog proračuna, uključujući i neabortirane feministice, rukometaši su većinom homoseksualci, a oni koji nisu dio djece su pobacili, reda radi, tek toliko da ostvare i to „ljudsko pravo“. Uz rukometaše se nalazi gradonačelnik koji poseban pozdrav upućuje srbijanskim studentima, a na pozornicu se uspinje Mile Kekin, „najveća rock zvijezda“ regiona. Samo, što će pjevati? „Ja nisam vaš“?

> Tomašević i Mile Kekin: ‘Mi i dalje pričamo o Vukovaru, pa prošlo je četvrt stoljeća!’

Vrijeme je da se sabiju redovi

Ne, ovo nije poziv ni na kakav fizički obračun s izgubljenim dušama o kojima sam pisao. Njih treba žaliti, a ako ste vjernik, za njih treba i moliti. No, prisjetimo se onih starijih vremena kada se katolici nisu doživljavali kao mlakonje koji se znaju samo kiselo smijati i primati drugu, treću i četvrtu pljusku. Domovinu treba štititi od pijavica svih vrsta koje nas žele vratiti u razdoblje straha, pljačke i bezbožništva ili pak to razdoblje ažurirati s postmodernom kulturom smrti. Kažem pijavica ne da bih dehumanizirao slike Božje o kojima pišem, već zato što je nemoguće ne primijetiti trend da su svi ogorčeni na hrvatsku državu i našu vjeru redom prikopčani na javne proračune.

Liniju negdje treba povući i odstupanja ne smije biti. Štoviše, linija nam se debelo pomakla u naše zaleđe. Vrijeme je da se sabiju redovi i da se ta linija vrati na početnu poziciju. Možemo se ugledati na one koji su se tog posla prihvatili u Bijeloj kući. Rado ćemo i prihvatiti one s druge strane koji se žele maknuti iz tog mraka bivših totalitarnih vremena i modernog mraka u obliku LGBT kulture smrti. Ponavljam, vi možete na moju stranu, ali ja na vašu – ne idem.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

* Ovaj članak omogućuju donacije naših čitatelja. Podržite i vi slobodno i neovisno novinarstvo koje stoji uz prave vrijednosti putem DONACIJE.

Izvor: narod.hr