Foto: Anela Todorić

Na putu s posla prema kući, sretnem kolegicu koja mi se usput potuži kako je na izmaku snaga, jer je po cijele dane u autu i razvozi djecu po raznim aktivnostima. Subotom i nedjeljom su nam opet utakmice-žali se. Nemamo, eto ni jedan dan odmora. Pa kad ručate?- pitam je. Idete li na Misu? Ma ne stignemo. To ti je kod nas sve u trci. Djeca jedu u školi, a muž i ja na poslu. Srećom, eto pa ne moram kuhati. Ma, u svakoj obitelji ti je manje više isto, ako hoćeš da ti se dijete profesionalno bavi nečim – ispriča mi ona u trku i ode.

Koliko košta ovaj trend jednu obitelj?- razmišljam…

Djecu odgajaju, treneri i razni učitelji, a kuharice u školi im daju jesti. Ako su kod kuće tako rijetko, postavlja se pitanje:Tko ih onda odgaja za drugu, onu ljudsku izvrsnost? Ili je to izgubilo na vrijednosti u ovom modernom naraštaju odlikaša, gdje ni prosjek 4,5 više ništa ne vrijedi. Iz čega će onda danas izići ponizan i pošten čovjek?

Vrijednosti koje su za ovo potrebne otkrivaju se za obiteljskim stolom, ali oni zjape prazni, razne ustanove preuzeše njihovu ulogu.

Ne fali Hrvatskoj profesionalnih odlikaša, ima ih i viška. Neki iz ovog trenda su već odrasli i prispjeli u sabor. Svakodnevno žvačemo plodove njihovog odgoja.

Fali njoj vrsnih ljudi – katolika.

Busamo se u prsa: Mi smo katolička zemlja!

Katolici čija vlast podupire pravo žene na ubojstvo nerođenog, kojima je brak suživot s nekim. Čiji mediji razapinju svakodnevno Krista, njegovu crkvu i svećenike…

Ne oskudijeva ona od takvih, fali njoj ljudi iznjedrenih iz obitelji u kojoj svi članovi međusobno razgovaraju. Fali joj brakova koji se ne rastavljaju, braće koji se ne dijele i ne svađaju zbog međa, nego se okupljaju na zajedničkom ognjištu, kako bi pomogli jedni drugima. Fali joj očeva koji mole i blagoslivljaju svoju djecu i djece koji već u ranoj dobi znaju o čovjeku, da se začeto treba roditi, a staro, dostojno ispratiti s ovog svijeta. Da ne uzimaju što nisu zaradili i daju onima koji nemaju.

Hrvatskoj fali Bog, koji joj je jednom bio u svemu.

O, kad bi barem opet sjeli s Njim za stol!

Jednom, sjećam se dobro bio je blagdan Presvetog Trojstva, slušala sam jednog mladog svećenika kako je opisivao ikonu Presvetog Trojstva (A. Rubljov). Postoje mnoga objašnjenja ove lijepe umjetnosti, ali uvijek ti samo jedna od njih sjedne na srce. Za mene je to bila ova propovijed, tako jednostavna, a tako životna.

Rekao je otprilike ovako: “Njih Trojica sjede za stolom i razgovaraju. Lica im jednaka, tijela okrenuta jedno prema drugom, pogleda uprtog u Oca. Imaju izabrati Onoga koji će sići na zemlju i otkupiti grijehe na križu. Obojica s desne strane svojega Oca, ponudiše se i pristaše umrijeti za spas duša. No, jedan od njih ide sad, a drugi dolazi nakon Njega…”

Njih trojica u Jednom, Sunce, njegov Sjaj i njegova Toplina.

Ako ovaj nebeski stol preslikamo na zajednički stol u našim obiteljima, onda on postaje oltarom crkve u malom, naše obitelji. Stol gdje se svaki član ostvaruje u svom nekom pozivu, ne usiljeno nečijom željom, niti pritiskom svijeta, nego tamo gdje ga Bog doista treba. I svatko od članova okupljenih oko njega, spreman se žrtvovati za onoga koji sjedi do njega.

Tu, za tim stolom odgajaju se vrsni ljudi. Vidjela sam ih puno odlepršalih iz ovakvih gnijezda, rasutih u svim zvanjima i zanimanjima, a Kristovi u svakom. I nijedan od njih nije ostavio svog roditelja samog na umoru, ni brata u nevolji.

Ma kako može biti, da nemamo vremena sresti se s djecom kako bi ih ponovo oduševili za vrijednosti koje im je Bog usadio u njih rođenjem. Da gledaju u oca na čelu obitelji kako moli i razmišljaju o njemu kako je najbolji čovjek na svijetu, da ih stariji brat podučava, a sestra tješi. Da su strpljivi s djedom koji im stalno postavlja ista pitanja…
Kako može bit, da u trci za uspjehom, zapostavimo dušu u našem ‘odlikašu’, pa da ga ne odvedemo na sv.Misu ni nedjeljom.

Hrvatskoj fali oltar, onaj ne tako davno, krunicom obranjeni. Fale joj duše koje blaguju Krista, okupljene oko njega u njegovoj Crkvi. Fali joj da za ovaj stol sjednu djeca, a dignu se Kristovi vojnici, pa da u starosti svaki roditelj ispunjenog srca, gleda u njima onaj prosjek “petnula”, ali vrsnog čovjeka ili žene.

Postati čovjek je ljepše, nego postati kralj (A.G.Matoš)

Izvor: narod.hr