Foto: Anela Todorić

Odoše i moja dva sina u svijet. Jedan za Njemačku, jedan za Australiju, pohvali se meni otac dvojice sinova pred samo finale svjetskog prvenstva. A što će ovdje? Ulaskom u EU Hrvatska je otvorila granice i zapravo otvorila put u svijet mladim intelektualcima, nastavlja on dalje.

Nema budućnosti u zemlji kriminala, lopova i uhljeba. Nisu išli i završili tolike škole da bi se nasukali u ovoj zemlji nemorala i jedva preživljavali s par tisuća kuna. Neka idu u bolje, neka postanu netko i nešto i neka se više nikad ovdje ne vraćaju, u dahu izgovori.

A tko će se brinuti o starima kad onemoćaju, ode li nam sva mladost? – pitam
Kome ćemo ostaviti naša ognjišta?

Mi vam nikad nismo djecu opterećivali s nama, odgovori mi čovjek.
Na njemu hrvatski dres, sprema se kao i svaki Hrvat gledati našu reprezentaciju, kako se svojim zadnjim naporima probijaju u sami vrh. Ajmo Hrvatska!!!

Gdje se to i kada postaje „netko i nešto“? – pitam se često slušajući ove rečenice u zadnje vrijeme.

Gdje nedostaje žrtva i davanje, nedostaje i pravog života

Kad bi pitali roditelje da jednom rečenicom objasne izraz „postati netko“, većina bi u njoj spomenula riječ „čovjek i pošteno“. A kako slika govori više od riječi, većina bi se i iznenadila odgovorom njihove djece na isto pitanje. Slušajući odgovore i gledajući postupke naše djece, gledamo u plodove onoga što nam je samima usađeno u srce.

Iz Hrvatske već odavno ljudi ne odlaze samo iz nevolje, već odlaze i oni koje motiviraju skupi auti, ljudi kojima je novac pojam svakog početka i kraja življenja, ljudi koji svoje znanje i sposobnosti polažu u ono imati.

Da bi imao, dovoljno je samo jako željeti. A dobiti materijalno što želiš, ne znači biti ispunjen. Dokle god u čovjeku dominira želja imati, nema tog mjesta na svijetu u kojem bi se ostvario. Gdje nedostaje žrtva i davanje, nedostaje i pravog života.

A što je sa žrtvom? Odgajamo li svoju djecu na spremnost žrtvovati nešto od svog života za duše potrebitih u svojoj domovini ili je žrtva određena samo za „marginalce“ našega društva?

Malo tko je ostao hladan ovih dana na onaj silni napor koji su uložili hrvatski reprezentativci na terenu kako bi se vijorila hrvatska zastava na vrhu svijeta. I što je bliži cilj, veća je žrtva. Što je veća žrtva, veće je zajedništvo u ljubavi prema istom cilju.

Bog nama Hrvatima svako malo daje vidjeti ono sjajno u nama, koje često klone pod teretom stalnog zlostavljanja vječnog neprijatelja. Sad nam se dade u nogometu, kako bi nas spomenuo saveza s njim, odvratio nam poglede od trulog i vratio nas na put kojim smo krenuli zajedno u stvaranju slobodne i poštene države. Dao nam je priliku da ga svi gledamo opet jednim očima.

Iako obučene u hrvatske dresove, jasno im vidimo lica puna zavisti

U Hrvatskoj trenutno nema rodoljuba, da se ne vesele nogometu. Pa tko ne bi volio ono što grli i zbližava nekoć posvađane prijatelje, tko ne bi volio ono što zaustavlja mržnju protiv svoga, što prekida zavist i laži. Tko ne bi gledao u radost onog malenoga, kojeg Bog pogleda i uzvisi nad onim bahatim. Samo onaj koji podmeće nogu vlastitom narodu, kojemu je srce prazno, koji gleda u svemu vlastitu korist i onaj koji mrzi sve hrvatsko, ne vidi u svojoj domovini budućnosti. A sada se ta šačica jasno i pokazala. Iako obučene u hrvatske dresove, jasno im vidimo lica puna zavisti. Hrvatski dres ne ljubi svako tijelo isto. Ne pristaju njegove boje mudrosti i znanju koji bi na slobodu svoje domovine ponovo stavili okove. Hrvatske boje pristaju onima koji na vrhu svijeta s ponosom govore jezikom svoje domovine.

Nije Hrvatska, zbog nekoliko svakodnevno vidljivih i nametljivih ljudi, zemlja uhljeba i kriminala. Neće se ni radost ugasiti zbog deset kiselih lica. Milijuni duša ispod ove površine žive živote pravednika i ostaju vjerni svojoj domovini. I ne govore protiv nje, ne žale se na nju, nego mole Boga da providi onoga tko će ih izvesti iz ropstva ovih nametnika.

Koliko Hrvata je u istom trenutku sklopilo ruke i zazivalo Boga, Mariju i svece da nam pomognu.

Ne bježi od svog!

Kada bi na isti način sklopili ruke i zavapili za ovakvu postavu na čelu naše države, tko bi nas s vrha više maknuo. Svijetlili bi ovako mali cijelom svijetu i poput zvijezde do Betlehema pokazivali put onima iz tame.

Ne bježi od svog! Podupri ga, veseli se i plači s njim, podigni ga kad pada i kad gubi i nikad ne zaboravi kojim žarom je htio vidjeti svoju domovinu na vrhu.
Voli, ostani, daj cijelog sebe.

Zato „nećemo djecu opterećivati s nama“ je besmislena rečenica.
Nego čemu ćemo ih učiti ako ih nećemo naučiti ljubiti, poštivati i brinuti se za starije. Ljubiti Boga i ljubiti duše svojih bližnjih, time počinje i završava svaki odgoj.

Ako nam ovo prvo obrazovanje dobiju naša djeca, ne treba se bojati budućnosti. Što god postali i čime se god bavili, niti će zaboraviti Boga, ni svojih roditelja, niti svojih susjeda, ni gladnih, niti potrebnih, u domovini u kojoj žive.

Crkvu će, istina naći gdje god krenu, u cijelom svijetu, ali radost kad čuju zvona sa dvadeset zvonika u istom trenutku, koja veselo udaraju na pobjedu svoga naroda, osjetit će samo na svome. Zato ostanimo na svome, u svojoj zemlji Hrvatskoj i budimo prvaci.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr