Nisam namjerno prisluškivao u tramvaju, ali nisam niti mogao prečuti razgovor o izborima, koalicijama, sastavljanju vlade i općoj regionalnoj nesigurnosti koja prijeti Trećim svjetskim ratom. Bio je vođen inteligentno i pristojno, a u njemu su sudjelovale dvije djevojke i mladić, s tim da je jedna bila nešto starija i bolje odjevena. Na stanici se mladić pozdravio i otišao, a djevojke su odmah počele razgovarati o njemu, jednako inteligentno i pristojno kao i dotad: kakav je i je li koja od njih zainteresirana za nešto više s njim. Mlađa je mirno zanijekala ambicije u tom pogledu, a po pogledu kojim ga je starija pratila na ulici moglo se pretpostaviti da u njoj nešto tinja, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Ne, ne, moram odmah prekinuti nagađanja – ovo nije članak o tome da su muški za pametne razgovore, a da žene samo traže dečke, nipošto. Tu ima nešto više i važnije: taj slučajno prisluhnut razgovor rasvjetljava dramatične događaje nakon naših izbora.
Politika i interesi
Na površnoj, društvenoj razini, mladi su razgovarali informirano i razumno, nastojeći shvatiti što se i zašto zbiva u svijetu, i koji su njihovi interesi u tome; no ispod toga vladale su žudnje za nečim običnim, osobnim i privatnim – ili, pak, nisu vladale; a opet, pritajena strast nekako je bila povezana s onim javnim razgovorom o politici. O vezi interesa i strasti pisao je američki politički ekonomist i socijalni teoretičar Albert Hirschman. Po njemu, nekad su vladale politikom strasti, a glavna je težnja vladara bila postizanje slave; od 17. stoljeća od strasti se priznaje samo zgrtanje novaca, a politika se više ne može voditi hirovito, nego mora biti upravljana interesima. Moderna je politika ono kad Henry Kissinger kaže da Amerika nema stalne neprijatelje i prijatelje, nego samo interese, a drevna kad se na Bliskom istoku ratuje do istrebljenja neprijatelja, i nema odstupanja.
HDZ je u tom smislu posve moderna stranka jer je vođena samo interesima, nažalost, privatnim, i ne zanima ih ništa izvan svog džepa; Plenkoviću nema prepreka na putu u europsku politiku jer on ne teži slavi, za razliku od prvog hrvatskog predsjednika. Ni SDP nema strasti, ali nema ni interesa, pa su postali bezlični; u anakronom obratu, nadu su položili u Milanovića, no on im je u miraz donio samo strast, pa je ljubav pukla brzo nakon izbora. Nerazumnost u politiku unosi i Možemo!, iracionalnim odlukama koje strastveno guraju, i zbog kojih ne uspijevaju proširiti glasačku bazu. DP strastveno mrzi SDSS i Pupovca, a čini se i HDZ, pa mu to sada smeta da uđe u vladu i ostvari svoje interese. Na kraju, i bračna strast Raspudićevih bila je jača od političke agende Mosta.
Kampanja nije ništa promijenila
Veliko otkriće ovih izbora jest da kampanja nije ništa promijenila – kako su ljudi mislili prije raspisivanja izbora, tako su i glasali; žudnja glasača nije promijenila svoj objekt pod utjecajem političkih poruka i smicalica. Kao i kod ono troje mladih iz tramvaja, strast u društvu tinja ispod javnih razgovora i ima neki svoj vlastiti život, mimo argumentacije. Plenković smatra da su glasači “kaznili” HDZ – da je, dakle, riječ o malom ljubavničkom durenju i da će mu se vratiti; Penava je siguran u ljubav svojih pristaša dok mrzi Pupovca, i strah ga je napustiti tu strast. Marija Selak i Nino Raspudić procijenili su da su poželjniji od Mosta, i da bi ostanak u toj apstinentskoj družbi nanio nepopravljivu štetu njihovu političkom erosu. A još uvijek mnogi Hrvati, poput one mlađe djevojke u tramvaju, sudjeluju u političkim diskusijama, ali bez žara, ispod oka očekujući da se pojavi netko tko će im zapaliti srce.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
