Dr. Ivo Banac, bivši predsjednik i dopredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) napisao je recenziju knjige Latinke Perović i dr., ur. Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, u izdanju HHO u Srbiji, Beograd, 2017.
Tekst je izvorno objavljen u časopisu za književnost i društvena pitanja ‘Behar’, a mi ga prenosimo u cijelosti kao njegov prilog raspravama o stogodišnjici nastanka Jugoslavije.
Zbirka pred nama, za koju je odgovorno šesnaestero autora, petero urednika, troje recenzenata, jedna (rastresena) lektorica, jedno ministarstvo vanjskih poslova (BRD) i jedna civilna udruga, gotovo je savršena preslika same Jugoslavije: zasnovana na dvojbenim predajama, potaknuta stvarnim interesima i propalim nadama, loše projektirana, različito protumačena od sudionika, sklepana od uradaka raznovrsnih autora posve nejednakih u znanju, nastojanju i općem intelektualnom dometu, neuređena i pomalo zapuštena, ukratko nešto bez naročitih izgleda ‒ poput Jugoslavije. Pored svega, na Jugoslaviju bi se doista moglo gledati u „istorijskoj perspektivi“ da na putu nema razmjerno mnogo dokaza kako je ovdje ponajviše ipak riječ o perspektivi, od koje se mnogo očekuje.
Razdoblje „razdruživanja“ već dugo je za nama. Bilo je samo pitanje vremena kad će se javiti glasovi u prilog povratka ugleda blagopokojnici, dakako sa senzibilnih, nipošto nacionalističkih, već (ne treba sumnjati!) isključivo modernizatorskih i demokratskih pozicija. Među takvim glasovima ima onih s prednostima jakih uvjerenja (valja istaknuti Vladimira Gligorova među rijetkima koji uopće primjećuju nedostatak demokracije i liberalnih ideja kao poteškoću u povijesti jugoslavenskog projekta), ali su im dokazi slabi, jer su često protučinjenični. Uostalom, tko se ne bi složio s Gligorovim da „problemi sa kojima se države, narodi i ljudi na jugoslovenskom prostoru suočavaju svakako upućuju na saradnju“ (str. 526), kad to ne bi podrazumijevalo „ista rešenja“ za „iste probleme“ kao i u jugoslavenskom razdoblju?
No, krenimo redom. U uvodnom tekstu Zašto ovaj projekat, Sonja Biserko u prvom redu navodi „sukob različitih koncepcija“ uređenja Jugoslavije, kao „neophodan uvid u suštinske razloge“ raspada jugoslavenske države. Tako što nije sporno, premda je manje vjerojatno da će ova zbirka ponuditi „prvenstveno mladim generacijama dovoljno informacija i analiza da naprave uvid u širi kontekst od onog koji im se nudi“ (11). Nije jasno tko što nudi, ali „dovoljno informacija“ i „širi kontekst“ ovdje neće naći. Dapače, u pojedinim slučajevima lako će zalutati u jednu već pomalo zaboravljenu mitologiju. Drago Roksandić je nešto određeniji u svom Predgovoru. Njemu je poželjno osporiti teleološke argumente „nacionalnih historiografija“ kako se jugoslavenska zajednica morala raspasti. To je već teže, jer se Jugoslavija (koliko znamo) doista raspala. Da bi „dijaloška komunikacija“ bila potpuna, u još jednom Uvodu Milivoj Bešlin i Srđan Milošević izlaze na vidjelo s nositeljima dramskog zapleta. S jedne je strane druga jugoslavenska država (ona prva, ispada, nema potrebne zvjezdane prašine), a to je mlada i ljupka „federativna republika, u kojoj je dominantni obrazac političke i partijske elite bila unutrašnja kohezija (bratstvo i jedinstvo), kosmopolitizam i nepristajanje na provincijalizam [sic!]“ (17). S druge strane vreba mrski nacionalizam, koji je ljepoticu razorio „uz obrazloženje da je ‘nacionalno pitanje ‒ demokratsko pitanje’, što nije sporno, ali i s polazištem da je nacionalistički odgovor na to pitanje takođe ‒ demokratski“ (str. 18), što ispada da jest sporno.
Zapravo, dobar dio natezanja u ovoj zbirci vrti se oko pojma, (ne)razumijevanja, funkcije i dometa nečega što se – uglavnom kao bête noire – naziva „nacionalizmom“. Roland Barthes je davno primijetio kako u staljinističkom svijetu značenje (définition), dakle odvajanje Dobra i Zla, postaje jedini sadržaj svakog jezika, tako da ne postoje riječi bez povezane vrijednosti. Nema vremenskog protoka između imenovanja i rasuđivanja. Tako je nacionalizam, jedna od mnogih ideologija modernosti, u ovom naslijeđenom, ponešto razvodnjenom, ali danas još uvijek živućem sustavu, postao pojam za vrlo opasnu neprijateljsku ideologiju, neki tvrde najopasniju. (Ironija je da gotovo identično označavanje danas funkcionira u ideologiji hiperliberalizma, premda su nacionalizam i liberalizam u modernosti funkcionirali gotovo kao blizanci.) Kaži „nacionalizam“ i posao je obavljen. Ne morate razmišljati o stvarnom životnom procesu ili povijesti ove ideologije, kako se razvijala, s kojim sadržajima, u kojim uvjetima, s kojim nositeljima, je li imala posve raznolike funkcije, kako je preoblikovala europski i izvaneuropski svijet te kako se mijenjala.
Ovo je problem u gotovo svim poglavljima, možda ponajmanje kod Drage Roksandića, koji u članku Jugoslavenstvo prije Jugoslavije, doduše, zaobilazi pojmove „ideologija“ ili „nacionalizam“ kad je riječ o jugoslavenstvu (nacionalizam je njemački, češki fenomen), ali na jednom mjestu rabi čisto retorički paradoks kako bi tako što posredno dopustio: „(jugo)slavenstvo ne može biti analitički pojam, ali mora biti predmet analize, i to u svim svojim distinktivnim, konkretnohistorijskim očitovanjima, što znači i kao ideologem,“ (28). Nažalost, takvih očitovanja ovdje nećemo naći, barem ne u tipološkom smislu. Drugo je pitanje koliko se razni Roksandićevi nasumce odabrani primjeri (Rajić, Šipuš, zagrebačka Kraljevska akademija, Kopitar, Karadžić, Trubar, Belostenec, Ritter, pa čak i Gaj) uklapaju ne samo u „idealtipsko jugoslavenstvo“, za kojega Roksandić tvrdi da ga „nikada nije bilo“ (str. 31), nego u bilo kakvo jugoslavenstvo. Ironija je da Roksandić koristi ahistoričnu Antologiju jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390. – 1930.)Viktora Novaka kao izvor za razmišljanja Todora Pavlovića (44–45). Usput, Križanić nije bio isusovac, a bogme ni naročit sanjar (41). Njegova zamisao bila je itekako pragmatična, a potaknula je, kao i neke varijante jugoslavenstva, životne sokove ruskog samodržavlja.
Roksandić je previše sofisticiran da bi upao u krute ideologizacije, što je, primjerice, tipično za Nenada Makuljevića (Jugoslovenska umetnost i kultura: Od umetnosti nacije do umetnosti teritorije). Njegovo je znanje općenito skromno za ovako složenu temu (primjerice, Kukuljevića neprestano naziva Sakcinski, po njegovom plemićkom predikatu), a polazište posve unitarističko („umetnost je postala jedno od bitnih svedočanstava o postojanju jugoslovenske nacije“, str. 418). Tako Makuljević među „dezintegracionim procesima“ komunističkog razdoblja ubraja republičke akademije znanosti i umjetnosti, koje su postepeno „postajale nosioci nacionalnih kultura“ (kakav krimen!), dok su „lokalne i ideološke potrebe negirale […] najviše državne kulturne domete“ (428). Ili, da skinemo masku s ove vrste unitarizma: Meštrović (a cijela priča o kulturnom unitarizmu vrti se oko Meštrovića) je dobar kad je „projugoslovenski angažovan“, ali nije dobar, dapače je „politički emigrant u SAD“ (!) kad projektira Njegošev mauzolej za cetinjsku općinu (429). No, najvažniji manjak u ovom neinteligentnom poglavlju je reduciranje kulture (makar unitarističke) na likovne umjetnosti i neke aspekte razvoja kulturne infrastrukture. Književnosti zapravo nema, osim dvojbenih tumačenja Krleže, ali samo u vezi s likovnim umjetnostima.
Druga tematska poglavlja nejednakih su dometa – od relativno uspješnog poglavlja Igora Dude (Svakodnevni život u obje jugoslavenske države: Hvatanje koraka sa Evropom) do prilično odbojnog doprinosa Srđana Miloševića, koji se može čitati i kao apologetska literatura u prilog komunističke izvedbe onoga što je kapitalizam, makar periferni, drugdje mnogo bolje obavio. Narav Miloševićeve simplifikacije vidi se u komentaru o „sudbini seoskog stanovništva posle 1945.“, gdje je golema tragedija seljaštva u razdoblju jugoslavenskog staljinizma svedena na „socijalnu homogenizaciju“ do koje je došlo „uvođenjem agrarnog maksimuma (najpre 1945. do 30, a potom 1953. do 10 hektara) obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda po državnim cenama i progresivnog oporezivanja“. Miloševićev je zaključak da „opstanak privatnog poseda posle neuspele kolektivizacije (1945-1953) nije stvarao uslove za kapitalističku eksploataciju“ (str. 336). A što bi tek bilo da je kolektivizacija uspjela?
Već je spomenuto osebujno poglavlje Vladimira Gligorova. Valja dodati kako se Gligorov zalaže za tezu kako je (glavni?) razlog za nestabilnost jugoslavenske države „neusaglašenost nacionalističkih ciljeva sa liberalnim sredstvima“ te (za podređenu tezu) da je pri kraju Jugoslavije „nacionalizam postao politički izraz socijalnog nezadovoljstva, a odbačena je liberalno-demokratska alternativa“ (386). Jedino nije jasno tko je nudio liberalna sredstva i liberalno-demokratsku alternativu, ne samo 1990. nego općenito. Dvojbena je i teza da su reforme iz Titova razdoblja „trebalo da donesu privatizaciju i demokratizaciju“ (397), kao i da su privatizaciju „zaustavili studentski protesti iz 1968. dok su demokratizaciju zaustavili nacionalistički pokreti“ (398). Bliže je istini, ali ne i apologiji jugoslavenskog režima, da je isti režim što je nudio „privredno i političko prilagođavanje“ svaki put kad je zemlja bila na rubu sistemske preobrazbe stisnuo kočnicu, primijenio represiju i potvrdio logiku jednopartijske diktature. No, ovo poglavlje, u prvom redu, ne djeluje kao prilog ekonomskoj povijesti. To Gligorov uopće i ne pokušava. Njegova je bibliografija (413) jednostavno neozbiljna.
Poglavlje o vanjskoj politici (Jugoslavija na međunarodnoj pozornici: Aktivna koegzistencija nesvrstane Jugoslavije), autora Tvrtka Jakovine, nije nezanimljivo, ali vanjsku politiku svodi na komunističko razdoblje, a ono na angažman u pokretu nesvrstanih. Čudno je da povjesničar poznat po radovima o američkoj politici prema Jugoslaviji nije posvetio posebnu pažnju ovoj temi, a još čudnije kako ovdje nema znatnijih informacija, kamoli analiza, o jugoslavensko-sovjetskim odnosima, premda su oni odredili sveukupnu jugoslavensku vanjsku politiku. Nema potrebe komentirati vrlo subjektivno poglavlje Mitje Velikonje (Načini sećanja na Jugoslaviju: YU-retrovizor), jer je riječ o epifenomenu beznačajnom za povijest Jugoslavije, ali bitnom za patologiju postjugoslavenstva („Smatram da se Jugoslavije treba sećati samo utoliko, ukoliko je u njoj bilo pobune, modernizacije, emancipacije i alternative, odnosno koliko je u njoj bilo napora za dosezanje pravednije budućnosti“, str. 510).
U nedostatku potrebe sjećanja na Jugoslaviju preostaju poglavlja vezana uz njene nejednake dijelove, danas, s izuzetkom Vojvodine, odreda nezavisne države. Naravno, teško je iz perspektive državnosti braniti tezu iz tematskih poglavlja – da je Jugoslavija bila uspješnija od zemalja sljednica. No, bit će i takvih pokušaja. Ipak, ova su poglavlja značajna ne kao uvid u povijest Srbije ili Hrvatske ili Kosova u jugoslavenskoj državi, nego kao najbolji pokazatelji individualne sposobnosti pojedinih autora. Među boljim ostvarenjima su oni Šerbe Rastodera (Crna Gora), Latinke Perović (Srbija) i Milivoja Bešlina (Vojvodina), premda i u ovim slučajevima ima mjesta prigovorima. Rastoder, na primjer, preskače četiri crnogorska desetljeća između Informbiroa i raspada Jugoslavije. U povijest Srbije u Jugoslaviji Latinka Perović ubraja razdoblje od 1804., kao uostalom i povijest Srba izvan Srbije. Usput, Aleksandar nije bio kralj 1918. (225–226), a 1927. je utemeljena Seljačko-demokratska koalicija, a ne „srpsko-hrvatska koalicija“ (228). Zanimljivo je kako upravo Perović ne zaobilazi traumu poslijeratnog komunističkog terora („Stanje se sporo menjalo jer se nasilje, voljno i nevoljno, pretvaralo u modus operandi novog režima“, str. 236), što je inače tipično za poglavlja o Bosni i Hercegovini (Husnija Kamberović), Hrvatskoj (Ivo Goldstein), Kosovu (Mrika Limani), Makedoniji (Ljubica Jančeva i Aleksandar Litovski) i Sloveniji (Božo Repe).
Nedvojbeno najgori doprinos je poglavlje što je o Sloveniji napisao Božo Repe. Za početak, Repe zacijelo nije čuo za klasično djelo Frana Petrea Poizkus ilirizma pri Slovencih (1939.), jer inače ne bi napisao kako su Slovenci mogućnost rješavanja svog nacionalnog pitanja u Austro-Ugarskoj „videli još ranije u ilirizmu, prethodniku jugoslovenstva“ (str. 173). No, riječ je o ionako dosta maglovitom uopćavanju. Teže je oprostiti da između vrlo detaljne rasprave o cijeloj ratnoj predigri ‒ od Majske deklaracije (1917.) do „raspada Austrougarske monarhije, 1919. godine“ (!) (174–184) i raspada SFRJ (189–197) zjapi cijela povijest međuratne Jugoslavije (dvije i pol stranice), rata (jedna stranica) i federativne Jugoslavije („kasnije preimenovan[e] u ‘avnojevsku’“ (!), kaže Repe, str. 187) (niti dvije pune stranice). Dakle, nešto manje od pet stranica za „bolje informacije“ i „širi kontekst“.
Dug je popis svega što Repe nije uzeo u obzir, ali zato imamo najpreciznije informacije o tomu da je delegacija „Narodnog vijeća […] prispela u Zemun 27. novembra [1918], a u Beograd, gde je bila smeštena u najboljem hotelu ‘Grand’, sledećeg dana“ (str. 182). Posebno je intrigantno Repeovo uvjerenje da je slovensko komunističko vodstvo bilo suvereno u svojim odlukama (Osvobodilna „Fronta se već u septembru 1941. odlučila za priključenje jugoslovenskom oslobodilačkom pokretu pod vođstvom Josipa Broza ‒ Tita“, str. 187). No, kako on sam sramežljivo priznaje, „Nacionalizam je (osim za deo intelektualaca i, kasnije političara, predstavljao vrednost po sebi)“ (sic, str. 190).
U poglavlju o Hrvatskoj, autor Ivo Goldstein počinje u plićaku neobičnom čak za njega samoga: „Pitanje koje se obično postavlja, a na razini je pučkog shvaćanja prošlosti svodi se na krajnje jednostavnu dilemu – da li je Jugoslavija bila dobro ili loše rješenje za hrvatski narod. Jasno je da nema jednostavnog i kratkog odgovora“ (str. 115). Odgovor na ovo pitanje nećemo dobiti ni nakon trideset stranica gustog teksta, možda zato što kod Goldsteina ima i previše pučkog shvaćanja prošlosti, često u ovitku suvremene kvazipolitičke retorike, a i podosta primjera kako mu je nebitno najvažnije. Jednako kao Repe, Goldstein preskače sve hrvatske prokope. Nema Jasenovca, nema Bleiburga, nema Stepinca, nema Hebranga, nema čak ni Franje Tuđmana, ali ima mnoštvo citata bez bilješki, neki od kojih su apokrifni. Primjerice, Maček 1929. nije rekao „lajbek [je] sada otkopčan i treba ga samo zakopčati“ (str. 124). Rekao je nešto slično, ali nema potrebe dijeliti istraživačke rezultate s ljudima koji ne vjeruju u preciznost.
Neću ulaziti u niz sličnih površnosti i propusta u poglavljima o Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji. Možda samo jedna opaska: teško je razumijeti mnogo toga vezano uz ova tri „faktora federacije“, ako se nigdje, baš nigdje, ne spominju odabiri i praksa u jezičnoj politici. Zbirka ne posjeduje jedinstven aparat, sustav citiranja te sustav transkribiranja osobnih imena (ne postoji Ceddi Jagann – može ili Cheddi Jagan ili Čedi Džagan, str. 458). Bibliografije su zanimljivo selektivne, a u ponekima se ne poštuje abecedni red. Premnogo je tipfelera i primjera makaronskog jezika. Ako je Gligorov u pravu kad kaže kako je iznalaženje rješenja teritorijalnih sporova putem njihove internalizacije „najdublje opravdanje stvaranja i obnavljanja zajedničke jugoslovenske države“ (str. 522), prava je šteta što to nitko od autora nije ni dotakao, ni dokazao. Kad bih u tako što vjerovao ‒ da sam Jugoslaven, bolje bih Jugoslaviju znao braniti. Ovako, za Jugoslaviju i ovu zbirku, može se samo zaključiti ‒ prosuto mlijeko.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
