Prof. dr. sc. Goluža: Makijavelizam i koronavirus

Ovih dana navršavaju se dvije godine od pojave koronavirusa. Bolest se prvi put pojavila krajem prosinca 2019. U prvo vrijeme narod je bio silno prestrašen potresnim slikama koje su svakodnevno stizale s kraja na kraj svijeta, ali i činjenicom da se opaka bolest približila “našoj kući”. Strah se povećavao time što je bolest ponekada imala smrtni ishod. Nije bilo rijetko mišljenje da čovječanstvu prijeti opći pomor, piše u svojoj kolumni prof. dr. sc Božo Goluža za cnak.ba.

Ubrzo su sve države za suzbijanje bolesti oformile nacionalne stožere u koje je pučanstvo općenito imalo gotovo neograničeno povjerenje. Ljudi su slušali što kažu stožeri i uvelike se pridržavali zadanih i preporučenih mjera.

Kako je vrijeme prolazilo, to se povjerenje pomalo gubilo te su se počeli javljati i znaci neslaganja pa i otpora. Razloga za to ima mnogo, a osnovni razlog jest to što je narod uviđao da su neke stvari prenapuhane i predimenzionirane, a u konačnici i netočne.

S vremenom stjecao se dojam da su stožeri postali glasnogovornička tijela političkih instanci te da je ovo pitanje postajalo sve više interesno-političko a sve manje zdravstveno. Tako su stvari već postale poprilično sumnjive, to više što je bivalo sve jasnije kako su u cijelu ovu priču uključeni milijarderi i razni mešetari, što će reći da je u igri golem novac. Vijesti koje su plasirali tzv. prevladavajući mediji bile su strogo dozirane, kontrolirane i usmjeravane.

Kroz čitavo ovo vrijeme rasla je među ljudima podjela koja je umjetno stvorena, a riječ je o cijepljenima i necijepljenima. Čak je i u znanstvenim krugovima došlo do razilaženja i podjela pa su oni koji su bili protiv cijepljenja gurnuti u stranu i onemogućen im je javni nastup u gore spomenutim medijima.

Državne vlasti i zagovornici cijepljenja redovito se pozivaju na struku, tj. na znanstvenike koji su u suglasju s njima, kao da oni drugi uopće nisu struka, jer ne dijele njihovo mišljenje. Začuđuje ta uskogrudnost, a zaprepašćuje lakoća kojom se diskvalificira i eliminira znanstvenike koji se ne ustručavaju iznijeti svoje znanstvene spoznaje te ostati neovisni, pa i po cijenu gubljenja dojučerašnjega društvenog statusa. Na žalost, još u svezi s ovim pitanjem ne možemo podvući crtu, ali se možemo pa i moramo zapitati: Gdje smo danas nakon dvije godine od pojave ove viroze?

Već duže vremena razmišljam o poveznici ovoga pitanja s makijavelizmom. Pogledajmo što o ovoj političkoj platformi piše Hrvatska enciklopedija.

Makijavelizam je “politička i teorijska tradicija koja kao vrhovni cilj politike ističe državni probitak. Sam je Machiavelli svojim naukom o vladavini nastojao istaknuti realistički karakter politike kao umijeća, odvajajući ju od morala i religije, i smatrajući ju racionalnom metodom upravljanja, posebno naglašavajući da su za stvaranje jake vlasti u državi dopuštena sva sredstva.

U svakidašnjem govoru, makijavelizam je bezobzirno podmuklo djelovanje, kako u politici, tako i na svakom drugom području života. Obilježje mu je više prijevarno i prijetvorno, nego nasilno ponašanje. Makijavelist je pristaša Machiavellijeva nauka: lukava, bezobzirna osoba koja svoje, u biti sebično političko djelovanje nastoji prikriti moralnim i nesebičnim načelima i pobudama”.

Pokušajmo naš pandemizam svagdašnji pogledati u zrcalu Machiavellijevih teorija. Jasno, ova proglašena pandemija nema ili barem ne bi trebala imati nikakve veze s religijom. A što je s moralom i pitanjem savjesti? Naime, pri izradbi gotovo svih cjepiva protiv korone na ovaj ili onaj način korištene su stanice nekada pobačene djece.

Nasuprot makijavelizmu, osnovni postulat katoličkoga moralnog nauka jest: Dobar cilj opravdava dobro sredstvo, pa se prema tomu ne može prihvatiti mišljenje da se za postizanje dobra i plemenita cilja mogu upotrijebiti nedopuštena sredstva. Znači, za stvaranje jake vlasti u državi nisu dopuštena sva sredstva, ili prevedeno u našu situaciju, za suzbijanje pandemije također nisu dopuštena sva sredstva.

Kada se promotre mjere koje poduzimaju pojedine državne vlasti po svijetu, ne možemo ne uočiti njihovo “bezobzirno podmuklo djelovanje”, jer o ovoj temi uopće se ne dopušta rasprava i ne vrijede nikakvi kontraargumenti. U ovoj drugoj fazi od “prijetvornoga stajališta” pojedine su svjetske vlade prešle čak i na “nasilno ponašanje”. Mnogima se onemogućuje normalan način života, jer ih se, uz ostalo, ucjenjuje gubljenjem radnoga mjesta ako se ne žele cijepiti. Ljudima se udara čak i na savjest pa je skovan slogan: “Cijepite se – mislite na druge”.

Vrlo nejasno, ako se znade da virus mogu prenijeti i oni koji su cijepljeni. U svrhu promocije cjepiva i cijepljenja protiv korone zagovornici ovih mjera koriste i neke poznate i ugledne osobe ali ističu se i primjeri pojedinih “uređenih država” kako bi na “svoju stranu” privukli što više pučanstva.

Neki ljudi iz oportunizma jednostavno i ne propituju kakva su to cjepiva, koje su njihove nuspojave, kako trenutačne tako i one dugoročne, nego prihvaćaju cijepljenje kako bi zadržali radno mjesto te kako bi mogli putovati i “normalno živjeti”.

Sve nas rečeno navodi na pomisao da bi ovo mogao biti nečiji projekt stvaranja “novoga svjetskog poretka”, a koronavirus i proglašena pandemija zapravo je dobro došla kako bi se lakše proveo taj plan. Kakav će taj poredak biti, čini nam se da nitko ne zna pa vjerojatno ni oni koji rade na njegovu ostvarenju.

Za kraj priče o makijavelizmu i njegovoj mogućoj primjeni u ovakvoj situaciji, bilo bi najgore to ako se ovo “sebično političko djelovanje nastoji prikriti moralnim i nesebičnim načelima i pobudama”.

O autoru

Božo Goluža, rođen je 26. veljače 1958. od oca Ilije i majke Ljubice u mjestu Pješivac u općini Stolac. Osnovnu je školu završio u Crnićima 1973., a klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1977. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1978. do 1984. godine na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Za svećenika je zaređen 1984. godine u Mostaru. Od 1990. do 1994. godine boravi u Papinskom hrvatskom zavodu svetoga Jeronima u Rimu.

Na Papinskom Istočnom institutu magistrirao je 1993. godine s temom Društveno-religiozne prilike u prvoj Jugoslaviji, a 1994. godine na istom učilištu obranio je doktorsku disertaciju s naslovom Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini 1918.-1941. Od 1994. do 2004. bio je profesor opće crkvene i nacionalne hrvatske povijesti na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, a od 1994. godine predaje povijest i na Teološkom institutu u Mostaru. Od 1994. do 2007. godine bio je voditelj i urednik izdavačke djelatnosti Teološkog instituta u Mostaru (7 knjiga).

Od 1995. godine profesor je povijesti na Pedagoškom fakultetu (sada Filozofski fakultet) Sveučilišta u Mostaru, te je od 1996. do 2015. bio pročelnik Odjela za povijest na istom fakultetu, gdje je u zvanje docenta izabran 1997. godine, u zvanje izvanrednog profesora 2000. godine, u zvanje redovitoga profesora 2004., te u zvanje redovitoga profesora u trajnom zvanju 2009. godine. Od 2009. do 2013. godine bio je prodekan za nastavu na Filozofskom fakultetu, a voditelj doktorskoga studija od 2014. do 2018. godine. Od 1999. godine glavni je urednik časopisa Crkva na kamenu kao i ostalih izdanja istoimene izdavačke kuće (do sada uredio knjige od broja 53 do 167). Od 2015. godine glavni je urednik znanstvenoga časopisa Hercegovina, čiji je izdavač Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru – Studij povijesti.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.