Ivica Šola u novoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo, govori o nevjerojatnoj popularnosti Netflixove serije ”Čudovište” o okrutnom serijskom ubojici koji je ubio 17 ljudi čija je tijela i jeo. Pita se zašto je serija ovakva sadržaja privukla publiku od milijardu ljudi, kao da se radi o finalu svjetskog prvenstva?
Jeffrey Dahmer bio je okrutni serijski ubojica koji je od 1978. do 1991. ubio 17 ljudi, gotovo isključivo u gradu Milwaukeeju. No Dahmer nije samo ubijao, Dahmer je svoje žrtve i jeo. Većinu je rastrančirao, spremio u zamrzivač pa si povremeno pripremao ‘slasni’ ručak od pojedinih organa njihovih tijela.
Kosti, lubanje, odsječene glave ili genitalije svojih žrtva držao je u kući, a neke je nosio sa sobom u torbi posvuda, kako bi bili s njim, čak i na posao. Je li Dahmer čudovište? Jest! O tome nema zbora, ali bio je čudno čudovište koje otvara pitanja koje se tiču svih nas.
Kada je cijeli slučaj rasvijetljen, a Dahmer stao pred sud, u objašnjenju njegovih postupaka krenulo je jeftino psihologiziranje o teškom djetinjstvu. (…)Mnogi ljudi odrastali su i u gorim uvjetima od Dahmera i njegova brata, ali nikada nisu postali serijski ubojice ili ljudožderi, čak ni sitni kriminalci. Naprotiv, postali su vrsni ljudi, umjetnici, poduzetnici, divni obiteljski ljudi.
Slijedom toga išle su i psihijatrijske interpretacije koje su željele umanjiti njegovu odgovornost, umanjenu slobodu, jer se radi o bolesniku, pa je samim tim njegova odgovornost manja.
(…)
Nesumnjivo, Dahmer je bio monstrum, no smatram da je Dahmer samo ekstremno ekstremna manifestacija ljudske naravi kao takve. Zašto?
Misterij zla
Mi stalno govorimo o biološkoj evoluciji čovjeka, ali rijetko o moralnoj ili duhovnoj. Pokojni profesor na KBF-u u Zagrebu Vjekoslav Bajsić tako je govorio da smo mi kao vrsta biološki došli na razinu homo erectusa, ali da u moralnom i duhovnom smislu kao vrsta nismo evoluirali od vremena paleolitika, od vremna lovaca sakupljača. Našim međuljudskim odnosima, od braka do društvenih odnosa uopće, ne ravna razum, već nagoni.
(…)
Definicija da je čovjek “razumno biće” (homo sapiens) veoma je optimistična. Nagoni, a ne razum, puno više upravljaju ljudima nego razum. Kant je zato definirao čovjeka kao nedruštveno društveno biće jer ga u društvo s drugima tjeraju tri temeljna sebična, posesivna nagona: nagon za hranjenjem, nagon za važenjem (status) i nagon za razmnožavanjem. Drugi je tu sredstvo zadovoljenja ovih triju nagona kojeg moramo “pojesti”, svesti ga na sebe.
Prateći priču o monstrumu Dahmeru nisam tražio krajnji odgovor na ovaj misterij zla, nemam ga, samo pitanja: Zašto je serija ovakva sadržaja privukla publiku od milijardu ljudi, kao da se radi o finalu svjetskog prvenstva? Je li on tek ekstremno ekstremna manifestacija svih nas kada je u pitanju odnos prema drugom? Bojim se odgovora…”, piše Šola za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
