Nakon službenoga zatvaranja pandemije istrčali su (medijski) miševi iz svojih rupa i sada, bez političkih rizika, govore ono što su, možda, mislili tri godine. Ismijavaju se epidemiološke mjere, izvlače se pogrješke javnozdravstvenih upravitelja, njihove krive procjene, incidenti… Umjesto odgovorne analize pandemijskih propusta, poput generala poslije bitke sasvim nepotrebno “cipelare mrtvoga konja”, piše za Glas Koncila Valerije Vrček.
Tijekom pandemije mnogi su epidemijski alati bili bučno osporavani: ukidanje slobode kretanja, radnih mjesta te prava na druženje i obrazovanje, nametanje ograničenja na svadbama, sprovodima i vjerskim okupljanjima. Doduše, uvjerenja da dvometarski razmak među ljudima ili intenzivna dezinfekcija dlanova spašava živote nisu iracionalna, ali je teško shvatljivo zbog čega je cenzura uvedena kao epidemiološka mjera.
Ukidanje znanosti
Pojava službenih tumača i zabranjenih tema, eliminacija kritičkih prigovora, izbjegavanje rasprava, okruglih stolova i argumentacija, instalacija provjeritelja činjenica i ekskluzivnih recenzenata pretvoreni su tijekom pandemije u sredstva zdravstvene zaštite, u represivna sredstva koja opravdava cilj. Politička i medijska potpora monopolu nad istinom narušila je povjerenje, status i imidž znanosti u društvu. Stoga je korisno prisjetiti se mehanizama kojim je ukinuta znanost kako se isti poraz ne bi ponovio sa sljedećim izazovima. Jer znanost je poput nogometa – bez protivničke momčadi nema igre.
Ekskomunikacija neovisnih znanstvenika
Nažalost, obračun s nepoznatim virusom od početka pandemije bio je kontaminiran znanstvenom hegemonijom, ekskomunikacijom sumnjičavih znanstvenika, stručnjaka i intelektualaca. Argumenti o podrijetlu virusa, o neučinkovitosti zatvaranja, o štetnosti plastičnih maski, o jalovosti mRNK cjepiva, o ekonomski štetnim ugovorima njihove nabave, o imunitetu krda ili o fokusiranoj zaštiti bili su ismijani ili proglašeni teorijama zavjere.
>Vrček: Metali u sokovima i kako izbjeći takve napitke
Sve dok se isti argumenti ravnozemljaša i heretika nisu pojavili u znanstvenim časopisima. Odjek ranih upozorenja danas se jasno čuje u objavljenim studijama, podatcima, tablicama…
Profesori, akademici, nobelovci…
Pritom je vrlo važno naglasiti da eliminirani mislioci tijekom pandemije nisu bili neki marginalci, amateri ili pseudoznanstvenici, nego su isključene bile znanstvene elite, ugledna imena, nobelovci i predstavnici poznatih akademskih institucija, i to samo zato što su javno propitivali nametnuti pandemijski narativ: epidemiolog John Ioannidis (sveučilište Stanford), medicinar David Katz (sveučilište Yale), profesor Peter Gotzsche (osnivač kolaboracije »Cochrane«), nobelovci Michael Levitt i Luc Montagnier, virolog Sucharit Bakhdi (sveučilište “Johannes Gutenberg”), Martin Kulldorff, Sunetra Gupta i Jay Bhattacharya (autori Barringtonske deklaracije), znanstveni tim sa sveučilišta u Oxfordu (autori teorije krda), Robert Malone (izumitelj mRNK cjepiva) i ostali potpisnici Rimske deklaracije…
Kultura otkazivanja
Umjesto pružene ruke u rješavanju zajedničke ugroze, drvljem su i kamenjem bili izbačeni s dvora. Brisanje njihovih kritičkih, drukčijih procjena ne znači da su oni bili u pravu, nego su bili – isključeni. Kultura otkazivanja koja se razmahala s pokretom woke i zarazila scenu političke korektnosti kao da se vremenski (i ideološki?) poklopila s – pandemijskom cenzurom. Ignoriranje ili zataškavanje stajališta vrhunskih eksperata znači da je potencijalni primatelj takvih procjena ili nepismen ili nemoralan.
Nepovjerenje u znanost
Izravna posljedica takvoga odobrenoga prijezira prema znanstvenomu dijalogu, prema prijeporima stručnjaka, prema temeljnoj strukturi znanosti, jest nepovjerenje javnosti prema znanosti. Laici su prepoznali da je neposlušna ili neovisna znanost postala verbalni delikt. Znanost koja guši teze, teorije i suparnika, raspravu i kontroverzu, gubi kredibilitet i uvjerljivost, postaje autodestruktivna, postaje lak plijen političkih, ideoloških i financijskih interesa. Nepovjerenje prema znanosti društveni je poremećaj, a to je vrlo loša početna pozicija za rješavanje budućih globalnih kriza.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
