Sveti Venancije je bio biskup u Delminiju (danas Tomislavgrad). Neki ga smatraju prvim biskupom Salone. Mučen je oko 270. godine za Aurelijava progonstva. Relikvije su mu 641. prenesene u Rim i pohranjene u kapelu Svetog Venancija u bazilici Svetog Ivana na Latreanu.
Crkva slavi spomen svetih mučenika Venancija, biskupa i njegovih drugova iz Dalmacije i Istre: Anastazija, Maura, Paolinijana, Telija, Asterija, Septimija, Antiohijana i Gajana zajedničkom hvalom na današnji dan.
O svetom Venanciju, starokršćanskom mučeniku, ima vrlo malo podataka u povijesnim vrelima. Srednjovjekovna splitska tradicija nije mu uopće sačuvala spomen. Samo se iz vijesti u kroničarskomu djelu Liber pontificalis i po mučenikovu liku prikazanom na mozaiku u Lateranskom oratoriju, iznad kojega je njegovo ime, sa sigurnošću zna da on spada među dalmatinske mučenike te da je bio biskupom u tom kraju.
Na tomu je mozaiku uz njegov lik prikazan papa Ivan Četvrti, (konac 640.- listopad 642.) kako mu predaje crkvu, dok Liber pontificalis o tomu papi među ostalim kaže: »… podigao je crkvu blaženim mučenicima Venanciju, Anastaziju i Mauru i mnogim drugim mučenicima, čije je relikvije dao prenijeti iz Dalmacije i Istre te ih sahranio u gore spomenutoj crkvi…«.
Spomen sv. Venancija u Rimskomu martirologiju na 1. travnja potječe iz kasnijih vremena, a možda se odnosi baš na datum posvete lateranske kapele. U iskapanjima u Saloni nije pronađen nikakav siguran trag njegova štovanja ili groba. Bulić je, doduše, završetak nekoga imena na -IUS u natpisu na kamenom ulomku pronađenom na Manasti-rinama protumačio kao možebitni ostatak njegova imena Venantius, ali u novije vrijeme arheolozi to, već i kao puku mogućnost, isključuju.
Spomenuti je arheolog i hagiograf salonitanskih mučenika u posebnoj raspravi pokušao provjeriti i povezati različite vijesti o sv. Venanciju sačuvane u nekim talijanskim i španjolskim svetačkim legendama u kojima se njegovo djelovanje i mučeništvo neuspješno povezuje s tamošnjim krajevima. Zaključio je da je Venancije bio prvi salonitanski biskup, koji je zatim krenuo na vjerovjesničko putovanje te neko vrijeme kao biskup misionar djelovao u neretvanskoj dolini, odakle se uputio prema Panoniji, ali onamo nije stigao, jer je u gradu Delminiumu bio uhićen, osuđen na smrt i pogubljen. Bulić je zastupao mišljenje da se to dogodilo u vrijeme Valerijanova progona (257. – 260.), dok je Zeiller smatrao vjerojatnijim da je to bilo oko godine 271.
Budući da postojeća vrela ne dopuštaju posve sigurne zaključke o životu i djelovanju toga mučenika, i poslije su Bulićeve rasprave iznošena drugačija mišljenja i neke nove pretpostavke.
Tako neki pomišljaju da je papa Ivan Četvrti dao Venancija prikazati na spomenutom mozaiku, ne stoga što bi on bio dalmatinski mučenik, nego što se papin otac zvao Venancije. U novije je vrijeme Dominik Mandić iznio svoju pretpostavku daje sv. Venancije bio »episcopus Delminitanus«, po njemu duvanjski, a ne »Salonitanus« – solinski. Potom je Đuro Basler iznio svoju pretpostavku prema kojoj bi zapravo bio »episcopus Naro-nitanus«, to jest nekadašnjega grada Narone koji se nalazio na mjestu sadašnjega sela Vida blizu Metkovića. Za sve te pokušaje novih tumačenja treba reći da nisu potkrijepljeni čvrstim i uvjerljivim dokazima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
