Kroz srbijanske logore, koji imaju status kao da nikada nisu postojali, prošlo je čak 30.000 hrvatskih građana (!), a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima. Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece.
Zašto DORH nikada nije poveo istragu o logorima za Hrvate u Srbiji i zašto država Hrvatska nije išla tužbama protiv Srbije za mučenja i ubijanja svojih građana na teritoriju druge države?
Na današnji dan 10. prosinca 1991. dogodila se velika razmjena ratnih zarobljenika i civila. U mjestu Bosanski Šamac razmijenjeno je 661 zarobljenika iz Vukovara, hrvatskih vojnika i civila, za 123 pripadnika okupatorske JNA.
Razmjenom u Bosanskom Šamcu je rukovodio general Stjepan Adanić, a razmjenjeni su hrvatski policajci pripadnici Zasebne policijske postrojbe Varaždin koji su zarobljeni u Vukovaru, kao i hrvatski vojnici i civili iz Vukovara. Tom je prilikom uz 100 varaždinskih policajaca oslobođeno i 561 ostalih zarobljenika odvedenih u Srbiju.
Svi oni bili su u logoru Stajićevo u Srbiji, a samo manji dio u logoru Begejci pored Zrenjanina. Tamo su bili izloženi teškim mučenjima i zlostavljanjima. Dok su u Stajićevu bili uglavnom zarobljenici iz Borova Naselja, u logor Begejci su se dovodili zarobljenici još od početka listopada 1991. iz slavonskih mjesta Tovarnik, Ilača, Ilok, Sotin i druga kako je koje bivalo okupirano od zajedničkih komunističko-četničkih jedinica.
Nakon pada Vukovara u studenom 1991 godine, zarobljeni branitelji, ranjenici i pacijenti iz vukovarske bolnice i svo osoblje, žene i djeca odvedeni su u Srbiju u privremene logore. Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima.
Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece, dok je 219 zatočenika bilo mlađe od 18 godine života. Najmlađi zatočenik bio je dijete od 6 godina , a najstariji je imao 90 godina.
Za zvjerska mučenja, torture, ponižavanja i silovanja u logorima nikada nitko nije odgovarao, već suprotno, zatočenici su optuženi za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, a Hrvatska je izašla iz Jugoslavije 26. lipnja 1991 .godine, s time da je odluka potvrđena nakon EU moratorija 8. listopada 1991. godine. Osuđeni su nepravomoćno od 9 do 13 godina za oružanu pobunu u bivšoj državi, jer 19. studenog 1991, kada su zarobljeni, Hrvatska više nije bila u sastavu SR Jugoslavije. Presuda za njih 123 izrečena je 17. travnja 1992. godine, a Hrvatska je priznata kao samostalna Republika Hrvatska 15. siječnja 1992. godine. To je jedan od pravnih apsurda srpske i JNA agresije na Hrvatsku, da srpski JNA Vojni sud, sudi državljane druge države, za pobunu u njihovoj državi, koju su branili od njih koji su bili agresori?
Nasuprot tome pitamo se: zašto DORH nikada nije poveo istragu o logorima za Hrvate u Srbiji i zašto država Hrvatska nije išla tužbama protiv Srbije za mučenja i ubijanja svojih građana na teritoriju te države?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
