Cilj Ezekielovih proroštava je uspostava novoga Gospodinovog bogoslužja i novoga Hrama (Krista op.), te najava Novog Zavjeta koji će biti ostvaren u Kristu.
Sveti Ezekiel (hebrejski „Bog je jak“), starozavjetni prorok, bio je sin svećenika Buzija, a postao je i sam svećenik. Rođen je oko 622. u Jeruzalemu. Odveden je 597. godine prije Krista u Mezopotamiju, u babilonsko sužanjstvo, zajedno sa skupinom od deset tisuća Židova.
U petoj godini sužanjstva Bog ga je za jednog viđenja pozvao za proroka.
Treći je od četvorice velikih starozavjetnih proroka (Izaija, Daniel, Jeremija, Ezekiel), suvremenik proroka Jeremije. Djelovao je više od dvadeset godina, od 592. do 570. prije Krista. Bio je vatren i slikovit bodritelj i vjerski vođa Židova. Naviještao je konačni pad Jeruzalema kao kaznu Božju, ali i povratak iz progonstva. Njegovo ime nosi starozavjetna proročka Knjiga proroka Ezekiela, u kojoj su viđenja punija i cjelovitija nego u drugim proročkim knjigama.
Cilj Ezekijelovih proroštava je uspostava novoga Gospodinovog bogoslužja i novoga Hrama, te najava Novog Saveza koji će biti ostvaren u Kristu.
Njegova knjiga svojim je vizijama, proroštvima i simbolikom znatno utjecala na židovsku teologiju i mistiku, kao i na novozavjetne pisce (naročito na svetog Ivana i njegovu knjigu „Otkrivenja“) i kršćansku ikonografiju. Pažljivim čitanjem Ezekijelove knjige otkrivamo svježeg propovjednika, jakog čovjeka koji se ljudski obraća svojim sunarodnjacima, razgovara s njima, osvjetljuje im stvarnost slikama i prispodobama koje su kod njega vrlo česte i izvanredno snažne. Naviještanjem Novoga saveza, te slikom o izgubljenoj ovci i dobrom Pastiru, Ezekijel pripravlja „Novi zavjet“, a svojim živopisnim slikama pruža sadržajne motive kršćanskoj umjetnosti.
Prema predaji Ezekijelov grob se nalazi 120 kilometara južno od Bagdada, u mjestu Al Kifl, na rijeci Eufratu, u jugoistočnom Iraku.
