12. prosinca 1529. Hrvatska kao ‘Predziđe kršćanstva’ – nasrtaji islama na Europu trajali su 1300 godina sve do 20. stoljeća!

Krbavska bitka na drvorezu Leonharda Becka (oko 1515.), foto: javno vlasništvo

Većina Europljana se zgraža i “zna sve o strašnim križarskim ratovima“ od prije gotovo 1000 godina. Pri tome uopće niti ne zna činjenicu jednog drugog vjerskog rata koji nasrće na Europu 1300 godina – islamskog imperijalizma. To je rat imao vrlo naglašeno vjersko značenje koje toliko „smeta“ kod križarskih ratova, a posljedice za Europu su puno veće i teže do današnjih dana.

 

 

Muslimanski Arapi jurišali u srce Europe preko Francuske, a Turci preko Beča

Europa je gotovo 1300 godina bila pod neprestanim napadima i nasrtajima ujedinjenih arapskih naroda, koji su u svakoj zemlji i narodu koji su došli širili islam. To isto nastavila su ujedinjena turska plemena koja su od Arapa preuzela vojnu nadmoć i širenje islama. Muslimanski Arapi su nasrtali na jug Europe i kršćanski sjever Afrike (tada vrlo razvijen), te pokorili današnju Španjolsku i Portugal već u 8. stoljeću. Zatim su pokorili najveći dio današnje Francuske. Prodor islama u srce Europe zaustavljen je  tek u Francuskoj kod Toursa u blizini Pariza.

Slikovni rezultat za battle tours 732"

Photo: wikipedia.org

Na područje tadašnjeg Bizanta, u 10. stoljeću dolaze turska plemena, vjerojatno pod pritiskom Mongola. Tu se počinju širiti i tijekom vremena osnivaju svoje islamsko Osmansko carstvo. Počinju prodirati prema Europi, ali ovog puta islam ulazi preko područja današnjeg jugoistoka Europe i dolazi na granice Hrvatske i gradova kao Solun, Beograd, Sofija, Budimpešta i sve do Beča.

U 16. i 17. stoljeću to vjersko carstvo je bila najjača politička sila na svijetu i velika prijetnja Europi. Europa je jedva odolijevala pritiscima Turaka i njihovoj islamizaciji.

Uz vrlo jaki utjecaj kojeg je carstvo imalo na promjene kopnenih granica u Europi, veliki značaj imalo je i na moru. Strahoviti višestoljetni ratovi bitno su odredili i narodnu, i političku, i kulturnu sudbinu naroda koje je islamsko Otomansko carstvo pokorilo, kao i one na čijim je granicama zaustavljeno. Današnji oblik Republike Hrvatske i promjena etničke slike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i religijske slike (Bosna je bila katolička zemlja), posljedica je upravo prodora islama u Europu s Turcima. Nažalost, još se nitko nije znanstveno pozabavio ovom izuzetno zanimljivom temom: kako je islamska imperijalna sila iz Azije odredila budućnost Hrvata i granice Hrvatske do današnjih dana.

 

Nastanak islama i prorok Muhamed

Godine 610. imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Muhamedova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi, a upravo su te stvari ključ i temelj kršćanske Objave i vjere u Isusa Krista.

Stoga je novostvoreni islam i već 700 godina staro kršćanstvo bili u svojim temeljima u opreci i protuslovlju, osim u vjerovanju u postojanje jednog Boga.  Sama riječ islam na arapskom znači pokoravanje Bogu, a muslimani su „oni koji su predani Bogu“.

Muhamed se od tog trenutka posvetio širenju islama.

Nakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama. On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina, piše bitno.net.

Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.

 

Širenje islama u Europu preko Arapa – zaustavljeno kod Pariza (Tours)

Muhamedova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet, mačem i ognjem, od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

 

Već nakon 100 godina islam je pokorio veliki dio svijeta, te jug Europe već 750 g.:

Slikovni rezultat za map spreading islam 622 1000 year

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Godine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsada Carigrada 717./718. godine.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Najnovija svjetska objavljena religija bila je zatutnjala s Arapskog poluotoka poput uragana, s tako nesavladivom snagom da ništa nije odolijevalo prodirućim pravovjernima, čija je surovost bila poticana ratnim plijenom jednako kao i vjerskim žarom. Džihad je bio uistinu nešto sasvim novo. Ta arapska riječ za silu koja je temeljito smrskala Bliski istok znači „borba“ ili „napor“ – borba unutar čovjeka, napor protiv neprijatelja (inače u Hadisu stoji Muhamedovo poimanje džihada gdje stoji: „Najbolji džihad je onaj kada pojedinac govori istinite riječi u prisutnosti tiranskog vladara.“). U manje od sto godina nakon Muhamedove smrti 632. godine i prvi puta od Aleksandra Velikog, imperijalni pojas financija, prometa i trgovine protegnut će se od Samarkanda prema Kini i Sindu na rubu Indije, sve do Tangera na Atlantiku i Sidžilmase na rubu Sahare.

Već u 11. stoljeću pojavljuju se na teritoriju Bliskog istoka turska plemena koja su došla iz Azije. U vrijeme njihove pojave došlo je i do „ozloglašenih križarskih ratova“, o čemu nećemo sada pisati, već sve možete pročitati ovdje:

Križarski ratovi – mitovi i istine

Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije. U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala, ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti… Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – Grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroji i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.

 

Širenje islama u Europu preko Turaka – zaustavljeno kod Beča

Pojava Turaka i stvaranje Osmanskog carstva bila je pojava koja je uvelike promijenila povijest Europe.

Osmansko Carstvo, islamska država, je na vrhuncu moći u XV. i XVI. st. zauzimala veliki dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok.

Na tim granicama krvarila je Hrvatska stoljećima i dobila ime ‘Predziđe kršćanstva’.

Snažniji prodor Turaka u Europu počeo je početkom 14. stoljeća kada su padali veliki Bizanstki gradovi, prvo u Anatoliji, a zatim i na Europskom kontinentu. Već 1362. osvojen je Plovdiv, 1382. Sofija, a 1389. godine porazom na Kosovu Polju i Srbija. Godine 1396. ujedinjena kršćanska vojska doživljava veliki poraz kod Nikopolja (granica današnje Bugarske i Rumunjske).

To je omogućilo silovit prodor islamskih Turaka u samo srce Europe.

Godine 1453. pao je Carigrad (Istanbul) što je značilo propast tisućljetne kršćanske civilizacije Bizanta, 1460. Peloponez i Grčka, a 1463. Bosna. Nakon toga Turci osvajaju Albaniju, te zapravo sve prostore južno od Dunava i Save, gdje se nekada, u vrijeme hrvatskih kraljeva, prostirao hrvatski etnički prostor.

God. 1529. prvi su put Osmanlije opsjedali Beč, a prilikom ponovnoga pokušaja zaustavljeni su 1532. kraj Kisega (madž. Kőszeg). Irak i luka Basra osvojeni su 1534., Moldavija i juž. Arabija 1538., a Jemen 1547. Usporedno s tim osvajanjima, Osmanlije su zaposjeli cijelo juž. Sredozemlje, u kojem je osmansku vlast prvi priznao Alžir 1519., Libija je bila osvojena 1551., Cipar 1570.–71., a Tunis 1574. Na pokušaj Ferdinanda I. da osvoji cijelu Ugarsku, Osmanlije su 1541. zauzeli Budim i anektirali sr. Ugarsku. Pri ponovnom pokušaju osvojenja Beča, Nikola Zrinski zaustavio ih je 1566. kraj tvrđave Siget u jugozapadnoj Ugarskoj.

U ratu protiv Poljske 1672.–76. zapadna Ukrajina i Podolje (Poljska) došli su pod osmansku vlast.

Bilo je više pokušaja opsade Beča, gdje su Turci stigli već 1529. godine. Zadnji pokušaj osvajanje i opsade Beča bio je 1683. godine, i sama Božja providnost nije dozvolila pad prijestolnice Europe tog vremena.

 

Pokoreni dijelovi Europe od muslimanskih Turaka u 17. stoljeću

 

*Ponovni pokušaj osvajanja Beča 1683. pod velikim vezirom Kara Mustafom doveo je do tzv. Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) i stvaranja kršć. Svete lige 1684 (Habsburška Monarhija, Poljsko-litavska unija, Mletačka Republika, Rusija) protiv Osmanlija. Rat je završen 1699. Karlovačkim mirom, kojim je Osmansko Carstvo izgubilo Ugarsku do Temišvara, Erdelj, zapadnu Ukrajinu i Podolje, Moreju, dio Dalmacije, Slavoniju i Hrvatsku do Une i južno od Velebita te je u Europi bilo potisnuto na Balkan i sjeverozapadno obalno područje Crnoga mora. Mirom s Rusijom 1700. izgubilo je Azov, a Rusi su dobili neograničeno pravo plovidbe Crnim morem, iako je nakon ruskog poraza na Prutu u ratu 1710.–11. Azov bio vraćen. Ratovima s Habsburškom Monarhijom i Rusijom koji su uslijedili u XVIII. st. i teritorijalnim gubicima Osmansko Carstvo izgubilo je status velike sile, a 1922. formalno prestalo postojati te je stvorena moderna Republika Turska.

 

*Naziv „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christianitatis“ prati Hrvate još od 1519. godine. Taj naslov je papa Leon X. dao našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku Petru Berislaviću, upravo na današnji dan.

To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod koji su stajali na granicama muslimanske invazije na srce Europe:  isti naziv dobili su i Mađarska i Poljska.
Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari, Poljaci i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od invazija muslimanskih Turaka, islamizacije Europe i pretvaranja iste u sultanat.  Ti ljudi, branitelji antičke, rimske i kršćanske Europe, omogućili da Europi ostane u korijenu što je i bila, te  da u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

 

Tko su hrvatski junaci iz bitaka sa Turcima?

Izvor: narod.hr/bitno.net