Jugoslavija, Rusija, Ukrajina, Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka, Albanija, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Poljska, Mađarska, Bjelorusija, Slovenija su države u kojima su nedavno (ima i živih svjedoka) bili masovno proganjani i ubijani kršćani: katolici i pravoslavci.
Ne zaboravimo da je nedavna prošlost 20. stoljeća bila mjesto totalitarizma, mržnje i ubijanja ljudi zbog vjere – da se ne ponovi danas ili sutra. Jer pamćenje je majka mudrosti.
Malo je ljudi znalo da su prije toga i druge države proganjale katolike, kao recimo Portugal u vrijeme vlasti socijalista u vrijeme ukazanja u Fatimi. Engleska i Francuska bile su zemlje u kojima je tekla krv stotina tisuća katolika, a u 20. stoljeću se dugo krila strašna tajna koja je tek kasnije otkrivena: u Španjolskom ratu 1936.-1939. ubijeno je 7 000 svećenika i časnih sestara, od čega 13 biskupa.
Današnji vjernik mora poznavati modernu povijest vjerskih progona kojima su bili izloženi vjernici u 20. stoljeću da bi mogli u začetku reagirati na svaki pokušaj gušenja vjerske slobode ili bilo kakvog oblika vjerskog progona, koji se često naziru u zahtjevima militantnog sekularizma 21. stoljeća, često skrivenog u rječnik slobode i tolerancije.
Gotovo je neshvatljiva pozicija u koju su katolici dovedeni da se u 21. stoljeću neprestano i ponovno ispričavaju za ratove od prije 1000 godina, kada je cijela moderna povijest Europe puna progona i ubijanja njihove kršćanske subraće koji su nemilosrdno ubijani samo zbog vjere u Boga.
Katolička Španjolska je odličan primjer gdje se može vidjeti kako gotovo preko noći dolazi do progona, ubijanja i paleži onih koji misle drugačije ili žele samo slobodu vjere ili slobodu govora. Španjolska je u 20. stoljeću postala mjesto do tada neviđenih progona katolika od strane ljevičarskih stranaka koje su preuzele vlast u zemlji.
Teški zločini koje su počinili socijalisti, anarhisti, lijevi republikanci i komunisti nakon pobjede na izborima 12. travnja 1931. u Španjolskoj postali su predmet (namjernog) zaborava. Sličnu sudbinu zaborava doživljavaju i žrtve crvenog terora u baltičkim zemljama, Rusiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini i svim mjestima gdje je ljevica ostavila svoje krvave tragove.
Razmjeri ovog ljevičarskog zločina u Španjolskoj daleko nadilaze do tada sve poznato u Zapadnoj Europi: uništeno je 20.000 crkava, ubijeno je 6800 svećenika i časnih sestara, ubijeni su muški sjemeništarci od 18.-21. godine u Oviedu, ubijeno tisuće ljudi koji su samo išli na nedjeljne mise…
O razmjerima ovog zločina svjedoči 1725 mučenika koje je kanonizirao papa Ivan Pavao II., žrtve španjolskog ljevičarskog terora.
Svake godine, početkom studenoga Katolička crkva u Španjolskoj obilježava blagdan kršćana koji su mučeni od strane socijalista i komunista tijekom i prije Španjolskog građanskog rata. Tijekom Crvenog terora 1930-ih, komunisti su pogubili više od 6.800 biskupa, svećenika, redovnika i redovnika, te desetine tisuća drugih ljudi.
Ipak, izvan Španjolske, njihova je priča uvelike zaboravljena, kao i priče mnogih naroda i ljudi koji su trpjeli pod Crvenim terorom u 20. stoljeću.
Kao da su globalni komunistički zločini koji su se događali od 1917. do kraja 20. stoljeća, pa čak i danas u državama poput Sjeverne Koreje, jednostavno stvar namjernog zaborava i prešućivanja. To je skandalozno osobito s obzirom na dimenzije tih zločina. Oni su poharali cijeli planet tijekom krvavog 20. ‘crvenog stoljeća’, te predstavljaju najveće masovne zločine u povijesti našeg planeta.
Izbori 1931.: početak Crvenog terora, paleži crkava i ubijanja ljudi poslije misa
Izbori u Španjolskoj održani su 12. travnja 1931. godine. Monarhistički kandidati osvojili su brojna mjesta diljem zemlje (40.324 gradskih vijećnika), međutim 41 od 51 velikih gradova provincija dobili su ljevičari (38 za republikansko-socijalističku koaliciju , a tri za katalonsku nacionalističku stranku poznatu pod nazivom “Esquerra Republicana” – “republikanska ljevica” u Kataloniji).
Mnogi monarhisti su ovo shvatili kao veliki poraz, osobito generali Dámaso Berenguer i José Sanjurjo. Dva dana kasnije proglašena je Republika, a kralj Alfonso XIII napustio je Španjolsku jer je htio da njegov narod izbjegne građanski rat. Niceto Alcalá-Zamora postao je predsjednik.
Ovo je bio i početak nove političke ere i vala antikatoličkog i anticrkvenog nasilja koji je proizašao iz republikansko-socijalističke koalicije. Nešto kasnije, 10. svibnja monarhisti su otvorili centar političke agitacije u Madridu, Círculo Monárquico Independiente, koji je odmah podvrgnut masovnim napadima ljevičara. Kao rezultat toga, od 11. do 13. svibnja, mnoge su crkve u cijeloj Španjolskoj zapaljene i izgorjele, počevši od Madrida, te se proširivale na gradove kao što su Sevilla, Cordoba, Murcia i Malaga.
Malaga – poprište najgore mržnje prema katolicima i paleža crkava
Malaga je bila poprište najgorih slučajeva “antiklerikalne mržnje”. Njezin vojni guverner nije intervenirao sve do podneva 12. svibnja, kada je naredio policiji da se povuče iz sukoba. Za nekoliko dana izgorjelo je tisuće zgrada – pa čak i klasičnih umjetničkih djela slikara poput Francisca de Zurbarana i Alonsa Canoa.
Komunistička partija organizirala je u Malagi mnoge od tih akcija paleža za koje privremena vlada nije učinila ništa da se zaustave.
Ministar unutarnjih poslova, Miguel Maura, odbio je poslati Civilnu gardu u pomoć katolicima i civilima Malage. Vladina stajališta sažeo je ministar Manuel Azaña, koji je izjavio da sve ‘ovo ne vrijedi života jednog republikanca’.
U listopadu je Socijalistička stranka, nakon regionalnih i lokalnih izbora, pobijedila na parlamentarnim izborima: 445 od 470 mjesta zastupnika Kongresa pripadalo je ljevičarskim strankama, a Manuel Azaña postao je šef države.
Dva mjeseca kasnije, parlament Španjolske usvojio je ustav koji zabranjuje katoličko obrazovanje, vjerske sprovode i uvodi druge restrikcije nad slobodom vjeropispovjesti.
1934. crvena revolucija u Asturiji i progoni katolika dvije godine prije rata!
Tri godine kasnije, ljevičarske stranke kao što su Komunistička partija, Socijalistička stranka, Generalna unija radnika (na španjolskom, Unión General de Trabajadores ili UGT), Iberijska anarhistička federacija i Nacionalna konfederacija počinju opći štrajk između 5. i 19. listopada u znak prosvjeda protiv predsjednika Alejandra Lerrouxa.
I to samo zbog toga jer je imenovao članove katoličke i konzervativne stranke CEDA na tri ministarske pozicije.
Regije Asturije i Katalonije bile su središta tog štrajka, a čak je proglašena i „Asturijska socijalistička republika“. Ovo je pokrenulo novo razdoblje protukatoličkih progona. U Asturiji je obijeno 34 vjernika i izgorjelo 58 crkava. U Turronu je mučeno i ubijeno devet vjernika koji su bili povezani s kršćanskim školama.
Ubijena je čak i polovica muškaraca, studenata sjemeništa Ovieda, u dobi od 18 do 21 godine.
Ista sudbina zadesila je župnike u malim selima kao što su Rebolledo i Valdecuna. Brutalnost je uvjerila generala Francisca Franca i Manuelu Godeda da pošalju španjolsku legiju stranaca i marokanske kolonijalne trupe u tu sjevernu regiju, a socijalistički pokret je bio poražen.
No, najozbiljniji progon je tek trebao doći.
Crveni teror i strašni zločini nad katolicima Španjolske
“Popularni Front” – koalicija ljevičarskih stranaka, uključujući Socijalističku partiju, Esquerra Republicanu i Komunističku partiju – preuzela je vlast 1936. godine, čak i putem izborne prijevare, prema povjesničaru Álvarezu Tardíou.
To je rezultiralo razdobljem bezakonja i terora. Ljevičarske snage organizirale su demonstracije čiji je cilj bio potaknuti revolucionarno nezadovoljstvo. Napušteno je poštivanje privatnog vlasništva. “Izaslanici policije” – koji su ranije bili socijalistički aktivisti – vodili su arbitrarno uhićenje mnogih desničarskih političara te prisilno raspuštanje desničarskih i monarhističkih skupina. Tijekom ovih mjeseci dolazi do eskalacije političkog nasilja.
To je potaknulo vojni ustanak 18. srpnja 1936., koju su dijelom promovirali Francisco Franco i general Emilio Mola. Područja kojima je u tom vremenu vladala republikanska strana bila su prepuna scena dramatičnog vjerskog progona.
U razdoblju između 1936. i 1939. godine ljevičarski ekstremisti ubili su 6.832 vjerske osobe – uključujući 13 biskupa i 4.184 svećenika.
Čak 20.000 crkava je uništeno ili oštećeno.
U jednom od najsmrtonosnijih pokolja u jesen 1936. u gradu Paracuellos del Jarama ubijeno je najmanje 5.000 katolika po nalogu Madridskog odbora odbrane, kojim su vladali komunisti.
Ljudi, osobito žene, ubijeni su za pohađanja misa.
Svatko tko je povezan s političkom opozicijom likvidiran je. Bivši tajnik Komunističke partije, Santiago Carrillo, prije nego što je završio svoj život kao “socijalistički demokrat”, snosi veliku odgovornost za ove pokolje. Antikatolički teror pratio je socijalističku ili komunističku dominaciju bilo koje regije, sve dok Španjolski građanski rat nije završio 1939. godine s Francovom diktaturom.
Crkva u Španjolskoj pamti moderne mučenike – zašto moramo pamtiti mržnju i ubijanja?
Počevši od pape Ivana Pavla II., ukupno je 1.725 španjolskih mučenika kanonizirano kao žrtve komunističkih vjerskih progona. Tijekom beatifikacije 498 mučenika španjolskog građanskog rata, crkvene su vlasti Španjolske izdvojile datum 6. studenog kao svoj službeni liturgijski praznik.
Oni koji se bore za vjersku slobodu, koja je zaglavni kamen zapadne kulture, moraju se sjetiti ovih ključnih događaja koji su bili zahvaćeni desetljećima zaborava zahvaljujući glavnim medijima i španjolskom obrazovnom sustavu.
Svaki katolik mora poznavati donedavno nepoznatu povijest progona vjernika u modernom 20. stoljeću, da bi mogao reagirati na bilo kakve društvene pojave gušenja vjerskih i drugih sloboda već u samom začetku. Jer povijest se vrlo lako ponavlja, a, kao što smo vidjeli, kada Crveni teror dođe na vlast on djeluje bez milosti za druge i drugačije, a osobito kršćane.
Ljevičarski režimi i kadrovi bili su u Španjolskoj, a prije toga i u Portugalu, predvodnici netolerantnog sekularizma koji je prerastao u pravi teror. Ta netolerancija se, i danas, ponovno probija kroz našu kulturu. Kolektivizam i militantni ateizam rastu kao glavna prijetnja ljudima bilo koje vjere, uključujući i vjeru u našu zajedničku zapadnu civilizaciju.
Stoga je dužnost svakog građanina, a osobito katolika, da bude dobro informiran, poznaje modernu povijest i reagira na svaki pokušaj militantnog sekularizma koji pokušava ugušiti dvije najveće tekovine Zapadne civilizacije: slobodu govora i slobodu vjerosipovjesti.
To je djelo totalitarizama našeg doba, zapamtimo sve to da se ne ponovi niti nama niti našoj djeci u bilo kojem obliku!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
