13. listopada 1923. Dubrovnik – kako je nastao pokret Srba katolika u ovom hrvatskom gradu?

Medo Pucić, foto: javno vlasništvo

Pobjedom HRSS-a na izborima u listopadu 1923. godine, utjecaj pokreta Srba katolika u Dubrovniku znatno gubi na značenju, premda su njegovi recidivi bili vidljivi čak do Domovinskog rata i autonomaškog pokreta Aleksandra Apolonia uoči napada Srba na Dubrovnik.

 

Hrvatska javnost ne zna da je Dubrovnik bio prvi hrvatski grad na velikom udaru velikosrpstva još u prvoj polovici 19. stoljeća. Doba je to tzv. srpskih ustanaka, u organizaciji i pomoći Austro-Ugarske i Rusije, u jednoj primitivnoj i neciviliziranoj sredini nakon 450 godina pod Turcima. Razlog je uzimanja Dubrovnika kao prve mete bio je višestruki (politički, pravoslavno zaleđe, blizina Crne Gore, jezik, bogata kultura), a svedimo ga ovdje na patološku i mitomansku ideju lukavog i agresivno pansrpstva – Srbi svi i svuda.

Premda katolici i građani Dubrovnika, članovi toga kruga stali su ispovijedati srpsku nacionalnu ideologiju i političke ciljeve. Objašnjavajući tu pojavu, prof. Banac joj ishodište nalazi u presudnoj ulozi Vuka Stefanovića Karadžića, koji je moderno određenje srpstva izjednačio s uporabom štokavštine nasuprot ranije uvriježenu obrascu po kojem je jedino pravoslavni kršćanin mogao biti Srbinom. Banac taj Karadžićev stav povezuje uz njegovo prihvaćanje iskrivljenih učenja prvih slavista. Banac smatra da je logička posljedica Karadžićevih gledišta bila tvrdnja kako je Dubrovnik, glavni izvor nacionalnog ponosa zbog svojih kulturnih dostignuća u prošlosti, zapravo srpski grad.

 

Prvi promicatelji srpstva u Dubrovniku – Srpska pravoslavna crkva

Prvi konkretni terenski promicatelj ideje da su Dubrovčani Srbi bio je Đorđe (Georgije) Nikolajević (1807.—1896.), duhovni pastir malobrojne pravoslavne zajednice u Dubrovniku (1838. u Dubrovniku je bilo oko 380 pravoslavaca). Ideje o srpskom Dubrovniku Nikolajević je širio putem tiska. Koristi se dubrovačkim arhivom gdje prepisuje ćirilske diplomatske dokumente, radeći vlastite prijepise koje tiska u Beogradu pod naslovom »Srpski spomenici«. Osim navedeno, Nikolajević se koristio i zadarskim Srpsko-Dalmatinskim Magazinom kojeg Božidar Petranović (1804.—1874.) prvi put objavljuje 1836. godine. Petranović je tvrdio da su stanovnici Dalmacije »slavenskog proishoždenija, imenom srpskog«. U članku »Spisatelji dubrovački koji su srbskim jezikom, a talijanskim slovima pisali« i u još tri članka tiskanih u spomenutom Magazinu, Nikolajević je za srpsku književnost prisvojio čitavu dubrovačku književnost. Po Bančevu mišljenju Petranović i Nikolajević bili su zapravo »[… ] predstraža onih koji su podržavali Karadžićevo jezično srpstvo u Dalmaciji i Dubrovniku« .

Nakon što je objasnio idejnu osnovu koja je utjecala na pojavu Srba katolika u Dubrovniku, Banac objašnjava širenje te ideje. Presudno je pri tome bilo to što su je prihvatili neki domaći katolici koji su je počeli javno promicati. Bez toga, kaže Banac, ona u Dubrovnik u ne bi mogla zaživjeti. Prvi koji je to učinio bio je Medo Pucić (Orsatto Pozza 1821.—1882.), za kojega kaže da je bio »izdanak stare vlasteoske obitelji« koji je iskoristio svoj znatan imetak za stjecanje europske naobrazbe i koji je bio jedan od »prvih Dubrovčana izloženih utjecaju talijanskog romantičarskog nacionalizma«. Za opredjeljivanje Pucića prema srpstvu, po Bančevu mišljenju, presudno je bilo njegovo poznanstvo za Šafarikom i Kollarom, s kojima se upoznao u Veneciji, a koji su, kako znamo, idejno utjecali na oblikovanje Karadžićevih shvaćanja da su Srbi svi koji govore štokavskim narječjem. Uz Medu Pucića pristaje i Dubrovčanin katolik Matija Ban (1818.—1903

 

Srbija već u 19. stoljeću pomaže širenje ideje o srpskom Dubrovniku

Prvo otvoreno promicanje »srbo-katoličke« ideje u Dubrovniku vezano je uz boravak Matije Bana u tom gradu 1848. On tada pjeva »himnu srpsko dubrovačku« ističući da su 1848. zapovjednici u narodnoj vojsci uveli srpski jezik, a da dubrovačka mladež »pjeva noću po ulicama srpske pjesme« koje je i sam naučio. Srbokatolička shvaćanja Ban širi putem tiska u listu L’Avennir. Dolaskom Bana i Mede Pucića u Dubrovnik, uz svesrdnu pomoć Nlkolajevića i njegovih istomišljenika, u Dubrovniku se formira interesna grupa Srbokatolika koju pomaže službena Srbija otvarajući u Dubrovniku pod Banovim vodstvom ispostavu za tajne djelatnosti. Cilj tih djelatnosti bio je širenje Garašaninove političke propagande i prikupljanje obavijesti o pouzdanim suradnicima te osnivanje ustaničkih četa, što financira srpska vlada.

Na kraju rasprave Banac konstatira da je pravi sukob između srpskih i hrvatskih nacionalnih ideologija započeo nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Predvođen mladim snagama, kaže Banac, srbokatolički krug u Dubrovniku sve otvorenije pokazuje svoje protuhrvatstvo, a slom doživljava u međuraću kada su realnost srpske politike i Radićev pokret podjednako pridonijeli ostvarenju hrvatskoga preporodnog pokreta. Za krug srbokatolika važno je istaći da nikada nije dobio uporište među običnim svijetom, dubrovačkim pukom i težacima Konavala, Župe Dubrovačke i Dubrovačkog primorja. Upravo zato utjecaj Srba-katolika nije mogao imati trajnog uporišta u tom dijelu Hrvatske.

 

Dva problema – lukavost Srba i lakovjernost Hrvata

Do otvorena sukoba unutar jedinstvene Narodne stranke došlo je 1889., kada se Srbi-katolici u Dubrovniku odvajaju od te stranke i prilaze Srpskoj stranci u Dalmaciji. Bilo je to vrijeme izbora za Dalmatinski sabor, kada se kandidaturi Pera Čingrije u kuriji gradova suprotstavlja srpska autonomaška koalicija svojom kandidaturom autonomaša Gondole. Prema podacima koje navodi autor udio Srba i Srba-katolika u ukupnom stanovništvu Dubrovnika 90-ih godina 19. stoljeća bio je neznatan — 6% gradskog i 1,5% ukupnog stanovništva. Nasuprot tome, politički utjecaj Srpske stranke i autonomaša bio je mnogo veći i nije bio razmjeran njihovu ukupnom broju. Uzrok je u tome što se u Srpskoj stranci okupljala dubrovačka inteligencija iz kruga Srba-katolika, pridošli Srbi trgovci iz Herce­govine (koji su imali jaku gospodarsku snagu), autonomaško činovništvo i dio protuaustrijski raspoloženih potomaka dubrovačke vlastele, a i u sklonosti austrijske vlasti da pomaže sve one snage koje su bile protiv hrvatskoga nacionalnog pokreta.

Uza sve to, na takav utjecaj Srba-katolika po autorovu mišljenju djelovala je i pasivnost i lakovjernost Hrvata unutar Narodne stranke, kod kojih je prevladavalo mišljenje da su Hrvati i Srbi jedan narod.

Analizirajući djelatnost Srba-katolika u Dubrovniku (posebno djelatnost Luja Vojnovića, koji Dubrovnik smatra srpskim gradom, ne priznaje hrvatsko državno pravo smatrajući ga »trulim« i čitavu južnu Dalmaciju drži srpskom) autor zaključuje da je u toj djelatnosti bila riječ o stvaranju jedne ekspanzionističke i ekskluzivne srpske nacionalne ideje — bez ikakve šire utemeljenosti u narodu — čiji su glavni nosioci bili Srbi-katolici, čvrsto povezani s beogradskim političkim krugovima.

 

Velike zablude Hrvata o Srbima i Hrvatima kao o jednom narodu

U osnovu hrvatsko-srpskog sporazuma bila je ugrađena velika zabluda o Hrvatima i Srbima kao jednom narodu, što je postalo ishodište novih nesporazuma, da je maglovito jugoslavensko osjećanje o Hrvatima i Srbima kao jednom narodu bilo nemogući nacionalni amalgam među narodima koji su prošli stadij razvijene nacionalne svijesti, te da se u povijesnoj zbilji to pogrešno uvjerenje ostvarilo u unitarističkom jugoslavenstvu stare Jugoslavije s recidivima do naših dana, a ono je uvijek bilo pomoćno sredstvo za podvrgavanje prije svega hrvatskog naroda.

Hrvate i Srbe smatrali su za jedan narod koji je »istorija odvojila«, iz čega se izvlači zaključak da je iz te podvojenosti izišao »nacionalno čišći, etnički i politički bolji srpski dio našeg naroda«. Srpsku su misao smatrali univerzalnom, dok im je hrvatska »uvijek bila partikularistička«. Ilirski pokret i Strossmayerovo jugoslavenstvo smatrali su »Čedom srpske misli«, a Vukova parola »Srbi svi i svuda« za njih je imala jugoslavensko značenje, jer se njome »podrazumijevaju svi naši krajevi«.

Za njih su Starčević i Kvaternik separatisti jer su oko svog programa okupljali samo Hrvate. Od Hrvata se zahtijeva da se odreknu nastojanja na uspostavljanju nezavisne hrvatske republike ako žele zajedno živjeti sa Srbima i Slovencima.

Favoriziranje srpske nacije i srpskih nacionalnih kulturnih i religioznih osjećaja u Dubrovniku, koji je po nacionalnom sastavu bio hrvatski grad, narušavalo je međunacionalne odnose i dovodilo do sukoba. Pobjedom HRSS na izborima 1923., a pogotovo 1925. (parlamentarni izbori), i na općinskim izborima 1926. godine, utjecaj i teror Srba-katolika u Dubrovniku i njegovoj okolici slabi, da bi kasnije potpuno nestao, iako su, dokle god je postojala Kraljevina Jugoslavija, imali snažno okrilje državne vlasti.

U vezi s tim Ivo Banac s pravom konstatira da srbokatolički krug u međuraću doživljava slom, čemu su podjednako pridonijeli realnost srpske politike i Radićev hrvatski preporodni pokret. Za kraj ovoga prikaza istaknut ćemo misao iz pravaškog lista Crvena Hrvatska u Dubrovniku od 23. 3. 1899., u kojem se navodi: »Srbi katolici nijesu nego eksotična biljka osugjena da pogine čim na zrak — narod dogje.« Povijesni razvitak toga fenomena u Dubrovniku dokazao je proročansku viziju sadržanu u toj misli.

Iz djela „Važan znanstveni prilog objašnjavanju pojma “Srba-katolika u Dubrovniku“, F. Mirošević“

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

*Dubrovačka Republika iz dana okupacije juga Hrvatske 1991. godine ostatak je pokreta Srba katolika i autonomaša u Dubrovniku, naziv za samoproglašenu, nepriznatu marionetsku srpsku-paradržavu unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije. Proglašena je 24. studenoga 1991. u (od 15. listopada 1991. okupiranom) Cavtatu uz vojnu podršku imperijalističke Jugoslavenske narodne armije. Proglasio je javni tužitelj Aleksandar “Aco” Apolonio. Plan je bio proglasiti pan-srpsku državu, koja bi obuhvaćala ozemlje nekadašnje Dubrovačke Republike koja se protezala od Neuma do Prevlake, a ista bi bila u sastavu jedne “nove federalne Jugoslavije” (Velike Srbije) 

 

Izvor: narod.hr