Na današnji dan 1991. snage JNA zajedno sa domaćim Srbima Banovine napale su selo Hrvatski Čuntić, a nakon toga i ostala hrvatska sela Zrinske Gore. Poput mučeničkih sela Zrinske gore, Zrin i Gvozdansko u II. svjetskom ratu, koje su „antifašističke“ postrojbe partizana sravnili sa zemljom uz masovna ubojstva civila (žena, djece i staraca), pod istim i identičnim „antifašističkim znakovljem“ su 1991. konačno potpuno istrijebili Hrvate sa područja Zrinske gore.
Četiri hrvatska sela Zrinske gore (Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Dragotinci i Prnjavor) svojim zemljopisnim položajem bili su glavna brana srpskim pobunjenicima i JNA u prodoru prema Kupi, zamišljenoj sjevernoj granici Velike Srbije. Stoga su se među prvima našla na udaru agresora. Za njihovu obranu Hrvatska je 1991. ustanovila dvije policijske postaje u Kraljevčanima i Dragotincima. Kako snage domaćih Srba nisu bile dostatne da skrše otpor branitelja, u napad na te dvije policijske postaje uključila i tenkovska postrojba JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Stanka Letića. Bio je to prvi slučaj u Domovinskom ratu da je JNA izravno napala neki hrvatski obrambeni položaj. Nakon povlačenja branitelja srpski pobunjenici su ovladali s ta četiri sela, a time i cijelom Zrinskom gorom.
Uslijedilo je nasilje nad preostalim hrvatskim stanovništvom. Ubijeno je oko 15 civila, uglavnom staraca, koji su, nakon evakuacije glavnine žitelja, ostali u selima. Sela su opljačkana i uništena, kao i župna crkva i franjevački samostan sv. Antuna.
Zrinska gora ostala je bez Hrvata, a ubojice su završili posao koji su počeli u Zrinu i Gvozdanskom 1941. godine kada su potpuno istrijebili Hrvate iz tih mjesta i zatrli im ime i postojanje.
Ova četiri hrvatska sela pretrpjela su i tijekom Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća ogromna ljudska i materijalna stradanja. Život je izgubilo 352 Hrvata župljana ili 20 posto od ukupnog broja Hrvata tih mjesta, dok su bili uništeni ili oštećeni mnogi kulturno-povijesni, stambeni i gospodarski objekti, te pokretna imovina.
Sve te ljude ubili su partizani (tzv. antifašisti) i to dobrim dijelom nakon završetka rata. Ubijeni su samo iz jednog razloga: bili su Hrvati.
“Uglavnom su stradali zbog svoga hrvatskog domoljublja i kršćanske vjere, te mržnje počinitelja tih zločina, bez suda i nakon završetka rata. Kako su to u najvećem broju bili mladi, neoženjeni ljudi, onda se može vidjeti koliki je to bio biološki nenadoknadivi gubitak za tu župu u kojoj se broj Hrvata od tada stalno smanjivao. Sve se to uklapalo u dugotrajne planove velikosrpske politike da Hrvati s toga područja, koje se vidjelo kao dio Velike Srbije, moraju nestati, a što su nastojali provesti i tijekom Domovinskog rata”, rekao je povjesničar Zdravko Dizdar.
