Gilbert Keith Chesterton, umro na današnji dan 1936., engleski pisac, esejist, novinar i katolički apologet poznat pod nadimkom „Apostol zdravog razuma“, mogao bi postati novi svetac Katoličke crkve.
Nedavno je odjeknula vijest kako biskup Northamptona Peter Doyle traži prikladnog svećenika koji bi vodio istražni proces u svrhu pokretanje kauze za proglašenje svetim G.K. Chestertona. Ovaj obraćenik na katoličanstvo osobito je popularan u SAD-u, gdje su vijest o mogućoj kanonizaciji dočekali s oduševljenjem.
“Ljudi su skočili na noge, te počeli nazdravljati i oduševljeno pljeskati. Neki su zaplakali. Bio je to veličanstven trenutak”, kaže Dale Ahlquist, predsjednik Američkog Chestertonskog Društva, opisujući kako je vijest dočekana na Nacionalnoj konferenciji Društva u Worcesteru.
“Chesterton diljem svijeta ima mnoštvo poštovatelja, a osobito ovdje u Americi. Mnogi već dugo smatraju kako je riječ o osobi koja zaslužuje čast oltara i već su u svojim privatnim molitvama tražili njegov zagovor”, nastavlja Ahlquist, te dodaje kako je pokretanje kauze vjerojatno potaknuo i papa Franjo budući da u pismu Miguela Angela Espeche Gila, argentinskog diplomata i predsjednika Argentinskog Chestertonskog Udruženja, upućenom njegovu engleskom kolegi, stoji kako je tadašnji nadbiskup Bergoglio podupirao težnje i molitve za proglašenje svetim ovog izvanrednog čovjeka.
“Činjenica da novinar od 135 kg, s cigaretom u ustima, može postati svetac Katoličke crkve, pomogla mi je shvatiti što znači „općinstvo svetih“. Tu nije riječ o jednom tipu osobnosti”, kaže Ahlquist, inače bivši baptist kojega je upravo Chesterton privukao u Katoličku crkvu.
Chesterton je bio poznat po velikoj ljubavi prema svijetu i užicima koje nudi – ali ne u hedonističkom smislu. Tu umjerenost najbolje izražava njegova poznata rečenica: „Najbolji način da Bogu zahvalimo za burgundac je da ga ne popijemo previše.“
Gilbert Keith Chesterton, rođen 1874. godine, živio je u vremenu u kojemu su se pojavljivale različite filozofije, čije strahovite posljedice nije doživio, ali ih je proročki predvidio. Bio je jedan od rijetkih koji je odmah prepoznao zamku ideologiziranja napretka koji čovjeka, njegovu narav i moralna pitanja stavlja na stranu. Spomenimo sam njegov esej „Eugenika i druga zla“ u kojemu, dok drugi kliču novim znanstvenim mogućnostima, Chesterton upozorava na moguće negativne posljedice. Adolf Hitler, koji je 1938. prema londonskom Timesu proglašen osobom godine, ideje eugenike doveo je do vrhunca, a Chestertonova predviđanja su se, nažalost, ostvarila. „Učimo kako činiti mnoge pametne stvari… Idući veliki zadatak će biti naučiti da ih ne činimo“, kaže Chesterton, govoreći o nemoralu među znanstvenicima.
Brojčanu premoć „mislilaca s druge strane“, nadoknađivao je svojim neumornim radom. S 80 knjiga, 200 kratkih priča i 4000 eseja, zaprepastio je i svoje suvremenike koji su, vidjevši potpis GKC, mislili da je riječ o grupi autora, a ne jednom čovjeku. U svojim raspravama znao je razlikovati osobu od mišljenja, što se najbolje vidi u kritici filozofije G. B. Shawa, za kojega je izjavio da je sve pogrešno u vezi njega, osim njega samoga. Shaw je pak izjavio kako „svijet nije dovoljno zahvalan na Chestertonu“. Izvanredan primjer na koji se način može i treba voditi rasprava.
U vrijeme kada je većina tadašnjih mislilaca kršćanstvo smatrala ostatkom srednjovjekovlja kojega što prije treba nadići (nije li i danas prisutno isto razmišljanje?, op. a.), Chesterton piše: “Kršćanski ideal nije isproban i proglašen neprikladnim. Utvrđeno je da je težak i ostavljen je neisprobanim…“. Za njega, to je istinska tragedija našega svijeta.
Iako je tek 1922. godine postao katolikom, u svim njegovim prijašnjim tekstovima prisutna je velika naklonost prema Katoličkoj crkvi. Govoreći o odnosu nekatolika prema Katoličkoj crkvi, Chesterton smatra kako je „nemoguće biti nepristran prema Katoličkoj crkvi. U trenutku kad čovjek prestane vući protiv nje osjeća se privučen prema njoj. U trenutku kad ju prestane ušutkavati počinje ju slušati sa zadovoljstvom. U trenutku kad pokuša biti pošten prema njoj počinje ju voljeti.“ I doista, Chesterton ju je iskreno i istinski volio – i to u sredini koja nije baš bila naklonjena katoličanstvu.
Veseo, ponizan i dobar – riječi su kojima Chestertona opisuju njegovi suvremenici. Svojom osobnošću, a osobito ljubavlju prema siromašnima, osvajao je i svoje „neprijatelje“.
Chesterton je umro 1936. godine u svojem domu u Londonu, ostavivši iza sebe golemo djelo iz kojega i danas možemo udahnuti „svjež zrak zdravog razuma“.
